Ahbabi moji dragi, naš ti je Bošnjo musliman danas razapet između onoga što je bio, onoga što danas jeste i želja i nastojanja da bude ono što od njega Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik traže da bude.
Tako je bilo od vajkada, tako je bilo za vrijeme Osmanlija, u vrijeme Husein bega Gradaščevića, tako je i danas, kada se naši pokušavaju definisati, osvijestiti, uhavizati sami sebe, a bome i drugi nas žele "civilizirati" , prokulturiti, izvesti iz "zaostalosti" i kao uvesti u naku Europu.
Veliki se lomovi događaju u našoj Bosni i glavama našim bosanskim.
Helem nejse, mi Bošnje imamo jednu mahanu, a možda i prednost. U našoj zemljici Bosni su od vajkada postojali ljudi, koji su nam nešto zabranjivali i nešto naturali, gluho bilo. Bošnji ako nešto naturaš u njemu se rodi otpor od toga da ne kažem kulturno animozitet prema onome što mu naturaš.
Tako su nama Bošnjama u jednom periodu naše historije zabranjivali i klanjanje namaza, vjeronauku i mekteb i samo praktikovanje vjere. Nastala je i anegdota o našoj tvrdoglavosti tj. da kada Bosancu kažeš: „De klanjaj on kaže neću, šta mi imaš govoriti.“ A kada mu kažeš: „E više ne smiješ klanjati,“ a on rekne: „Sada hoću i inat.“
Dragi moji, mnogo toga je Bošnjama zabranjivano u njihovoj više hiljada godina dugoj historiji. Kako im je zabranjivano, tako su oni bili uporniji u prihvaćanju i prakticiranju toga zabranjivanog.
O sunnetu, dakle islamskom obrezivanju muške djece.
Veoma važan događaj kod muslimana Bošnjaka je sunetluk (obrezivanje) muške djece. Pored sveg dokazanog zdravstvenog i higijenskog opravdanja, u prvi plan se stavlja obaveza prema vjerskoj tradiciji još od Ibrahima alejhisselam
, koju je potvrdio i preporučio i Poslanik Muhammed s.a.v.s...
Obrezivanje najčešće obavlja za to kvalifikovan berbber (hodza), a u današnje vrijeme i liječnik. Mnogi su se berberi nadaleko pročuli lahkom i spretnom rukom, pa su traženi i izvan svoga rodnog mjesta. Vjerski obred obrezivanja u Bosni i u mjestima gdje su muslimani bili većinsko stanovništvo su redovno obavljali muslimanski berberi.
Ako je bilo više djece, koju je berber naumio taj dan osunetiti to se obično činilo u jednoj kući imućnijeg muslimana. Sabralo bi se više djece koja su dorasla za obrezivanje jer je berber, pogotovo ako je došao iz daleka, bio stimuliran da posao dobro obavi, a i roditeljima bilo lakše. Običaji i tradicija vezani za ovaj obred se razlikuju od kraja do kraja. I u samoj Bosni nije isti adet kao u Krajini, srednjoj Bosni ili npr. u tuzlanskom regionu.
U Tuzli i okolici se zovne berbo (u zadnje vrijeme i džematski imam), obavi se sunećenje uz tekbire i dovu. Berbo ako je naručen u više kuća u selu, to obavi i poslije se navraća kod svakog obrezanog djeteta na "vizitu" pregled. Kasnije krene obilazak žena u tu kuću gdje je dijete osunećeno, slijedi darivanje u novcu a domaćini časte goste slatkim, kahvom, šerbetom i jelom.
U Krajini je situacija sasvim drugačija. Zaruči se berber i džematski hodža, zajedno dođu u kuću. Zatim se izabere krvavi kum (krvni kum), koji će držati dijete i nekako biti "sponzor" sunećenja. Pomoćnik krvnog kuma je prekumak. Kum ne može biti neko iz bližnje familije. Kum je dužan da dijete odjene (obuče) od glave do pete, da mu kupi svu odjeću i da ga dobro daruje u novcu.
E, ni kum ne ostaje kratkih rukava. Pored časti koju ima na toj svečanosti gdje je glavni, kuma zagrnu sa jednim ili sa dva jorgana, skupim štofom za odijelo, košuljom dugim gaćama i čarapama. Jedini se kum tako daruje i jedino njemu je ta čast pripala toga dana.
Poslije sunećenja djeteta, imam prouči dovu, ponekad mevlud u kojem uzme učešće i više učača i dječiji hor ilahija i kasida i svečanosti je kraj. Na scenu stupa rodbina i prijatelji, obilasci i posjete krenu, a zatim sofre se stavljaju. Stavljaju se sofre posebno za muškarce, posebno za žene, a posebno za omladinu, ako dozvoljava prostor. Zakolje se jedno ili dvoje janjadi, obično se okrenu na ražnju i time se časte pozvani gosti i prijatelji.
Prvi dan dijete leži, a rodbina, prijatelji i ostali dolaze u tu kuću i daruju ga tako da mu stavljaju novac pod jastuk. Šaljivdžije vele da se darovi stavljaju pod jastuk da se ne bi utvrdio iznos darovanog novca. Pri darivanju dijete se poljubi u čelo uz blagosiljanje .
Što se tiče drugih muslimanskih krajeva kao sto su Sandžak, Kosovo i Makedonija, vjerski karakter je isti samo se tradicija, dakle običaji razlikuju. U Sandžaku, Kosovu i Makedoniji se tome pridaje daleko veća važnost nego u Bosni. Sunnet je tamo prvorazredni događaj u mjestima gdje se odvija. Tako se tamo iznajme muzičari, bubnjari i zurlasi, ispeče čitav vo na ražnju i njime počasti cijelo selo, potroši se više novca nego u Bosni na svadbi. Tamo je dijete koje se suneti glavna atrakcija i junak cijele ceremonije.
Berberova usluga je fiksirana i dobro plaćena. Moramo podvući da danas Bošnjaci posebno u dijaspori pribjegavaju obrezivanju djece u bolnicama. Taj posao povjeravaju hirurzima. Svečanost uz prisustvo imama obavljaju u svojim stanovima i kućama.
U doba Titine vladavine, bilo je slučajeva da se naša djeca nisu ni sunetila ili su se sunetila potajno tako što je žena kao bez znanja muža to radila. Danas muslimani tome sve više pridaju značaj kakav mu i pripada i to rade sa ponosom i vjerskom gorljivošću.
Stvarno su Bošnjaci i postupali tako da su kada im je vjera bila zabranjivana i kada je izgledalo da će je nestati i u ratnom vihoru 1992., postali još gorljiviji i ponosniji i u "inat" postali i ostali ono što su i njihovi djedovi, pradjedovi bili, pravi i junački Bošnjaci, koji tuđe poštuju a svoje vole i time se ponose i diče i svoje običaje ni zašto ne daju.. Neka, tako i treba!
Nema komentara:
Objavi komentar