Dragi moji, svako vrijeme nosi svoje breme, davno su nam naši stari govorili. Sve što je postalo, omeđeno je i ograničeno vremenom. Svaki insan, hajvan, biljka i mivka, predmet i sve sto je Uzvišeni stvorio, ima rok trajanja, svoj početak i svoj kraj. Tako je sa mikroorganizmima i makro svijetom, planetama i galaksijama, tako je i sa našom planetom Zemljom. Planeta Zemlja je prošla kroz faze stvaranja i svog postojanja i kojoj sigurno pretstoji kraj baš kao što je Uzvišeni odredio i svemu ostalom što je stvorio. Na našoj planeti postoje različita stvorenja koja imaju svoj način života, svrhu stvaranja kao i vijek trajanja i bitisanja. Neka bića imaju za naše ljudske pojmove veoma kratko postojanje, npr. leptiri a kratkoća života je za njih veoma dinamična, zgusnuta i burna. Biljke isto tako imaju svrhu zbog čega su stvorene i različite funkcije vrlo često vidimo da ih je Bog stvorio u korist insana. I život biljaka je determinisan. Znamo da se lišće na listopadnom drveću zamijeni jednom godišnje, a to lišće kao i biljka prolazi kroz četiri faze, četiri perioda, a ti periodi su povezani vremenski, sa godišnjim dobima. Gledajući zbivanja i život u svom okruženju, insan ne može a da ne primijeti da sav taj život i kretanje funkcioniše po tačno određenoj šemi i ustaljenim zakonima. Među svim živim bićima, a naročito među životinjama, insan je jedini koji ima moć izbora zbog toga što mu je Uzvišeni dao Um, razum, razmišljanje, izbor, odabir. I pored tog značajnog bogatstva i dara, ljudi su omeđeni, ograničeni vremenom i zbog toga moraju misliti na prolaznost vremena i života i trebaju biti pažljivi da zadatke u svom životu na vrijeme obave. Ako samo malo okasnimo i pomiješamo vremenske periode u svom životu, teško da ćemo to više ikada moći popraviti i stići. Mi ljudi imamo baš kao i biljke četiri faze u svom prolaznom životu: proljeće-djetinjstvo, ljeto-mladost, jesen-zrelo doba i zimu-starost-smrt. Mnogi od nas bi željeli pomjeriti granice tih faza našeg života, ali to je skoro nemoguće. Zato je potrebno sve u životu na vrijeme i navakat uraditi i odraditi. Navakat završiti školovanje. Navakat se oženiti i udati. Navakat početi djecu odgajati. Navakat se početi kućiti. Navakat početi zahvaljivati Uzvišenom. Navakat slušati, služiti i biti pokoran svojim roditeljima. Sve gore nabrojano mora biti navakat. Ako nije na vrijeme i navakat, ubrzo u našem životu dolazi do kajanja. Kajat ćemo se što nismo roditelje slušali, služili im i ugađali. Džaba je poslije plakati kada ih više ne bude i džaba je tada moliti Boga da se vrate samo na trenutak, pa da ih služimo, da im budemo dobri jer je njihovo vrijeme proteklo kao i naše vrijeme u kojem smo ih morali služiti i slušati. Nikada više ih nećemo sresti (naše roditelje) pod ovim suncem i popraviti greške prema njima. Jedino nam ostaje susret na budućem svijetu na kojem neće biti vremena za korekture i popravke, biće tada kasno za sve jer tamo neće bit eura, maraka, dolara, niti franaka. Mnogi od nas odgađaju stvari u životu uraditi na vrijeme. Ženidba i udaja nas, omladine je najžalosniji primjer. Mi taj farz, tu Božju naredbu, ženidbu i udaju, odgađamo u nedogled i do iznemoglosti i mislimo da ćemo baš mi biti metuzalemi (biblijska ličnost koja je živela više od 900 godina) i živjeti 1000 godina. Dobri naši predci, djedovi i pradjedovi su znali cijeniti vrijednost vremena i sve su radili navakat u svom životu. Baš od njih je i ostala ona stara izreka: „Ko rano ruča i rano se oženi i uda, neće se kajati.“
Nijaz Salkić
Nema komentara:
Objavi komentar