Oduvijek je bilo ljudi, a bome i žena, koji nisu voljeli čiste i jasne situacije. Ljudi moji, oni su cvjetali, rasli i uživali kada su se stvari odvijale naopako, kada bi nekome od njihove rodbine ili poznaniku išlo u životu jal' u poslu, nešto naopako.
Ma ko je bio veći sretnik nego oni. A što su se znali skrivati u takvim situacijama, Milostvi Bože! Takav bi, dođi u kuću onome ko je u tuzi ili u nevolji, pa bi ga on (mutikaša) stani tješiti, "de bolan nemoj se sikirati biće to bolje, siguran sam" itd. Dok bi tako sjedio kod takvog nesrećnika sve bi gledaj, nebi li izvukao kakvu informaciju kojom bi još više potpalio vatru, kada ode od njega svojoj kući. Bože, sačuvaj me takvih ''pomagača''.
Mutikaše žive u našim mahalama, preduzećima, džema'atima, nalaze se u svim institucijama počevši od mjesnih zajednica, džamijskih odbora, općina, kantona pa sve do najviših instanci jednog društva i države.
Mutikašu ćeš, dragi moj ahbabu, vrlo lahko prepoznati. On prije svega ne voli ničiji uspjeh, čak i svojih najbližih, puno je zavidan, uvijek mu nešto fali i nikada nije zadovoljan. Nema čovjeka koji je za njega ispravan, svakom fali nešto, a on, mutikaša, je savršen. Nedaj Bože da mu se insan zamjeri (a moraš mu se zamjeriti), nećeš ostati ni u mišijoj rupi od njega. Naći će mahanu i tvojoj rodbini prije sto godina.
Lijek od napada mutikaša je da ih se klonis ako je ikako moguće. "Nemoj sa njim ni u halu ići", kako je naš narod mudro znao reći.
Dok sam ovo pisao zaključio sam da je ovaj vakat i zeman, vakat mutikaša. Ma na svakom koraku ih ima, kuda god se okreneš. Dobrih i ispravnih ljudi je malo i većina tih dobrih trpi od ovih "lovaca u mutnom". Ma nije džaba stari narod govorio "Pametniji popušta", ma ne može ni pametan toliko popustiti koliko mutikaše mogu zategnuti.
Zato danas pametniji izgleda jedino popuštaju na živcima, ali doći će inšaAllah i kraj mutikašama ma koliko već bilo.
"Ničija nije do sabaha gorjela", pa neće ni njihova!
Nema komentara:
Objavi komentar