Jednog dana Pejgamber svih vremena i stvorenja, a.s., upitao je hz. Aliju:
- Alija! Voliš li Allaha?
- Volim, Allahov Poslaniče!
- Voliš li Allahovog Poslanika?
- Volim, Allahov Poslaniče!
- Voliš li kćerku Allahovog Poslanika, Fatima ez-Zehru?
- Volim, Allahov Poslaniče!
- Voliš li Hasana i Husejna?
- Volim, Allahov Poslaniče!
- Alija! Srce je jedno, a četiri je ljubavi koje si iskazao. Kako si smjestio ovoliko ljubavi u jednom srcu?
Hz. Alija ne nađe odgovor na ovo pitanje. Pognute glave otišao je kući. Hz. Fatima ez-Zehra, u Poslanikovom a.s. vrtu uzgajana ruža primjeti linije tuge na licu svoga muža i upita ga:
- Alija! Vidim da si tužan. Imaš li kakvih briga? Ako je dunjalučka stvar, to ionako nije dostojno tebi; ako je zbog ahireta, kaži da i ja znam.
Allahov lav hz. Alija pogleda ženu svojim očima boje lješnika koje su sad nurom gorjele, pa joj ispriča sve. U dubokim očima hz. Fatime ukaza se bljesak:
- Alija! reče. Da ti ja kažem odgovor na to pitanje, a ti idi Resulullahu i kaži: "Milosti svjetova! Kako god insan ima desnu, lijevu, prednju, zadnju, donju i gornju stranu, tako i srce ima svakojake strane. Stoga ja Gospodara svjetova, Allaha, volim svojim razumom i imanom. Tebe, imanom i dušom volim. Cijenjenu Fatimu volim zbog lijepog života s njom. A Hasana i Husejna, očinskom ljubavlju i merhametom volim!"
Buharija i Muslim bilježe sljedeći hadis: ''Ko bude imao troje osjetiće slast imana: da mu Allah i Njegov Poslanik budu draži od svega ostalog, da voli čovjeka samo radi Allaha i da mrzi da se vrati u kufr nakon što ga je Allah iz njega izbavio kao što mrzi da bude bačen u vatru.''
''Kada Allah dž.š. zavoli nekog čovjeka, pozove Džibrila i kaže mu: Ja sam zavolio tog i tog, pa ga zavoli i ti – te ga i melek Džibril zavoli, koji, nakon toga, doziva stanovnike nebesa, govoreći im: Allah je zavolio tog i tog, pa ga zavolite i vi – te ga stanovnici nebesa zavole – nakon čega taj čovjek biva opšte prihvaćen na zemlji!'' (hadis prenosi Muslim)
Razmišljanje o smrti može biti jako oruđe koje nas može osloboditi od nepoželjnih navika i stavova. Ono nam zasigurno povećava svijest o vrijednosti trenutka u kojem živimo. Suočiti se sa smrću i prolaznošću znači, na neki način, započeti proces duhovnog razvoja. Sve do nedavno u zapadnom društvu strogo se izbjegavalo bilo kakvo spominjanje smrti; svijest o smrti se potiskivala na sve moguće načine. Zapad je razvio kulturu koja se plaši smrti. El Gazali je preporučio sljedeću duhovnu vježbu koja pojačava, tako dragocjenu, svijest o smrti:
„Prisjetite se vaših vršnjaka, koji su mladi svijet napustili,
sjetite se časti i slave koju su uživali.
Neki od njih bijahu na visokim položajima,
lijepih tijela i lijepoga izgleda.
No, danas se to sve u prašinu pretvorilo,
od njih ništa nije ostalo.
Ostavili su ovdje djecu i žene svoje,
od njih samo prah ostao je.
Oni leže ispod zemlje u tamnim mezarima,
lica njihova bez mesa su ostala.
Stoga, misli i nade svoje ne veži za bogatstvo,
ne trati svoj život uzalud i uprazno.
Prisjeti se onih koji su svijetom živahno hodili,
a sada su im ligamenti samo razasute kosti.
Njihove jezike, kojima su tako olahko govorili,
crvi su pojeli, a zubi njihovi pocrnili, poispadali.
Uzalud svoje dane potrošiše,
nisu vjerovali da vrijeme sve briše.
Nisu očekivali da će ih smrt posjeći,
kada su joj se najmanje nadali.“
Nekoliko godina unazad dva bolesnika trebala su biti operisana u jednoj od većih bolnica u Istanbulu. Jedan od njih bio je mlađi čovjek sa upalom slijepog crijeva, a drugi je bio stariji i bolovao je od raka. Isti hirurg operisao je obojicu. Operacija slijepog crijeva bila je stvar rutine i brzo je završena, ali kada je hirurg otvorio starca, odmah ga je zašio, jer se rak toliko bio proširio da ga je nemoguće bilo odstraniti. Nakon operacija hirurg je smatrao da će se mladić izvući bez ikakvih posljedica, a da će stari čovjek ubrzo umrijeti. Međutim, iste noći, mladić je preminuo, a stari čovjek je čio napustio bolnicu. Nekoliko mjeseci potom, starac se vratio u bolnicu noseći svježe voće i povrće iz svoje bašte hirurgu na poklon. Hirurg ga nije odmah prepoznao, sjetio ga se nakon što ga je ovaj podsjetio na mladića koji je operisan kad i on i koji je iste noći preselio na drugi svijet. Niko od nas ne zna koliko nam je vremena preostalo. Oni snažni i zdravi među nama mogu se nadati dugom životu, međutim smrt može doći po nas u svakom trenutku. S druge strane, i oni s teškim i neizlječivim bolestima morali bi se prisjetiti da je čas njihove smrti u rukama Allaha Uzvišenog. Da bismo se pripremili za smrt, od vitalne važnosti je prisjetiti se dvije stvari. Kao prvo, smrt je neizbježna. Svako mora umrijeti. Naš život nosi ograničen broj dahova, minuta, dana, mjeseci i godina. Prisjećajući se toga, mi bismo morali živjeti svjesnije i odgovornije. Nema koristi sebe zavaravati da imamo na raspolaganju neograničeno vrijeme da sve stvari postavimo na pravo mjesto. Kao drugo, niko ne zna kada će umrijeti, niko ne zna kada će kucnuti čas njegovog polaska. Možda već u sljedećem dahu, a možda i mnogo godina kasnije. To niko ne zna, niti nam ko za to može dati garanciju. Ipak, većina ljudi nada se da će ih smrt mimoilaziti dok ne budu spremni za nju i dok sve ne bude u najboljem redu. No, život ne čeka ni na koga, on prolazi i većina nas biva zatečena smrću dok mnoštvo naših poslova i planova ostaje neispunjeno. Prije nego što je preselio na bolji svijet, Božiji poslanik Muhammed, neka je Božiji blagoslov i mir na njega, uputio je sljedeće riječi svojim ashabima: „Ostavljam vam dva učitelja u amanet. Jedan od njih govori, a drugi šuti. Učitelj koji govori je Kur’an časni, a učitelj koji ne govori je smrt.”
- Dok sam obilazio Kabu primjetih čovjeka koji kad bi god napravio koji korak svaki put bi učio salavat na Muhammeda a.s.
Ja mu priđoh i rekoh: O čovječe! Ti si ostavio i tesbih i tekbir i tehlil (riječi: Subhanallah, Allahu ekber i La ilahe illallah), a samo donosiš salavate na Alejhisselama. Sigurno za to imaš neki valjan razlog?
Kada me taj čovjek upita ko sam ja, i pošto mu se predstavih, on reče: Da nisi stranac ne bih ti ispričao svoj slučaj niti bih ti odao svoju tajnu...
Onda čovjek nastavi pričati: Išao sam sa svojim ocem na hadž i u putu moj otac umrije, a lice mu potpuno pocrni. Ja prekrijem njegovo lice i počnem iščekivati da neko naiđe kako bi mi pomogao oko ukopavanja mog oca. Tako dođe i noć, a ja zaspah i u snu vidjeh nekog čovjeka od kojeg nikad nisam ljepšeg vidio, niti ljepšu odjeću na nekom, niti ugodnijeg mirisa ikad osjetih. Čovjek dođe do mog umrlog oca i otkri njegovo lice pa ga dodirnu svojom rukom, a lice mog oca dobi finu bijelu boju. Kada čovjek krenu ja ga uhvatih za kraj odjeće i upitah: O robe Allahov! Ko si ti kada si u ovoj tuđini došao da sa Allahovom milošću učiniš da ovaj moj otac ovako lijepo izgleda? Nepoznati čovjek odgovori: - Zar me ne prepoznaješ? Ja sam Muhammed sin Abdullahov, Allahov poslanik. Iako je tvoj otac bio griješnik, on je mnogo učio salavat na mene i pošto ga je zadesilo to što si vidio zamolio je Allaha za pomoć, a mene za šefa'at (zagovor kod Allaha dž.š.). Zbog toga sam ja odmah i došao jer ja pomažem svima onima koji mnogo salavat uče.
Na kraju čovjek reče: - Kada sam se ja probudio vidjeh da je lice moga oca bijelo i od tada i ja stalno učim salavat na Muhammeda alejhisselam.
Jedan griješnik, skrhan i tužan, razmišljaše cijeli dan o mnoštvu svojih grijeha i manjku dobrih djela, pa se otisnu jedna suza i upita ga: ''Što si tužan, Allahov robe?''. Griješnik se prenu i upita suzu: ''Zbog čega si kanula?'' ''Zbog vreline u tvom srcu.'', reče suza. ''A šta je to ispunilo moje srce vatrom?'', upita griješnik. ''Grijesi!!!'', reče suza. ''Zar grijesi utječu na vrelinu srca?!'', začudi se griješnik. ''Da, zar nisi čuo za Poslanikovu dovu: 'Allahu moj, saperi moje grijehe vodom, snijegom i ledom.' Svaki put kad Allahov rob počini neki grijeh, u njegovom srcu se potpali vatra, koju gase jedino voda i led.'', pojasni mu suza. ''Istinu govoriš. Ja osjećam mrtvilo i tjeskobu i mislim da je to zbog grijeha.'', požali se griješnik. ''Naravno. Zaista grijesi ostavljaju posljedice na onoga ko ih čini! Pokaj se Allahu, Allahov robe.'', reče mu suza. ''Ja osjećam grubost u srcu, pa kako si uspjela iz njega izaći?'', upita griješnik. ''To je tvoja priroda, Allahov robe! Ljudi su danas zapostavili svoja srca, teško je naći bogobojazno srce koje je u stalnoj vezi s Allahom, osim malo njih.'', odgovori suza. ''A zašto?!'', upita griješnik. ''Ljubav prema dunjaluku. Ljudi su očarani dunjalukom, osim onih kojima se Allah smilovao. Znaj, dunjaluk je poput zmije, očara te svojom ljepotom, a ubije te svojim otrovom. Tako i ljudi, naslađuju se dunjalučkim ljepotama ne gledajući u otrov koji ih ubija.'', odgovori suza. ''A šta je otrov?!'', upita griješnik. ''Grijesi!!! To je otrov koji truje srce, pa ako se ne odstrani iz njega, srce umire.'', reče suza. A kako da očistim srce od tog otrova?!'', upita griješnik. ''Kaže Allah: ''I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju.'' (Ali Imran, 135.)'', reče suza.
Gospodaru, oprosti nam grijehe naše, primi pokajanja naša i očisti i oživi naša srca. Amin!
Nekad davno bio je jedan jaki drvosječa koji je tražio posao kod prodavača drva i dobio ga je. Plata je bila jako dobra kao i uslovi za rad. Iz tog razloga je drvosječa odlučio da radi najbolje što može. Njegov šef mu je dao sjekiru i pokazao mu područje u kojem treba da radi. Prvog dana je drvosječa oborio 18 stabala. "čestitam", rekao je šef. "nastavi tako!" Vrlo motiviran nakon šefovih riječi, drvosječa je pokušao još više slijedećeg dana, ali je oborio samo 15 stabala. Trećeg dana je radio još jače, ali je oborio samo 10 stabala. Dan za danom drvosječa je obarao sve manje stabala. "Mora da gubim snagu", pomislio je drvosječa. Otišao je šefu i izvinio se rekavši da ne razumije šta se dešava. "Kad si zadnji put naoštrio sjekiru?", upita ga šef. "Naoštrio? Nisam imao vremena da oštrim sjekiru. Bio sam zauzet obaranjem stabala."
Ovako je i u našim životima. Nekada smo toliko zauzeti da nemamo vremena da naoštrimo sjekiru. U današnjem svijetu, se čini da je svako zaposleniji nego ikada ranije, ali manje sretan. Zašto je tako? Da li smo možda zaboravili kako da ostanemo "oštri"?
Nema ništa loše u aktivnostima i teškom radu, ali to ne znači zanemarivanje istinski važnih stvari u životu.
Ako ne nađemo vremena da naoštrimo sjekiru, postaćemo tupi i izgubiti na efektivnosti.
Abdullah ibn Ebî Ûfî kaže da je Allahov Poslanik, alejhisselam, rekao: “San postača je ibadet (bogosluženje), njegovo ćutanje je tespih (slavljenje Allaha), njegova dova (molba) uslišava se, a njegova djela se uvećavaju.”
Riječ “ramazân (ramadân / رمضان)” sastoji se od pet slovâ:
- slovo “r” (ر) ridvânullâh – Allahovo zadovoljstvo;
- slovo “m” (م) mehabbetullâh – Allahova ljubav;
- slovo “d” (ض) dimânullâh – Allahova naknada;
- slovo “â” (ا) ulfetullâh – Allahova blizina;
- slovo “n” (ن) nûrullâh – Allahova svjetlost.
Tako je mjesec ramazan mjesec zadovoljstva, ljubavi, naknade, bliskosti, darivanja i počastî.
Dan se polahko povlačio i bližio se iftar. Aiša je žurno pripremala sofru i u prolazu gledala na sahat. Činilo joj se da vrijeme tako sporo odmiče... A onda se iz daljine začuo glas mujezina, koji se na momente gubio i miješao sa žamorom ljudi, koji su se šetali ulicom. Bila je to šesta noć šewala i ona je prvi put u toj godini sama iftarila. Muž joj je prošlog ljeta preselio na Ahiret, a kćeri se poudale.
Dok je iftarila slušala je učenje Kur'ana sa audio-kasete i razmišljala o ajetima koje je upravo čula. Iako je mnogo puta pročitala prijevod Kur'ana, činilo joj se da ove ajete prvi put čuje. Lagahno se podigla i ugasila kasetu, a u ušima joj je odzvanjalo: "O vjernici, neka vas ne zabave vaši imeci i vaša djeca da ne spominjete Allaha! Oni koji tako rade na velikom su gubitku. Dijelite od onoga što smo vam dali prije nego nekom od vas dođe smrt, pa da onda rekne: ‘Moj Gospodaru, da mi hoćeš (samo) malo odgoditi smrt, pa da dijelim i da budem od dobrih!’ - Ali Allah neće nikom odgoditi kad mu dođe posljednji čas, a Allah zna sve što vi radite." (Munafikun, 9. - 11.)
Duboko je uzdahnula klimajući glavom kao da nekom nevidljivom ili sama sebi potvrđuje tu činjenicu. Abdestila se, klanjala akšam, te se naslonila u svoju fotelju da izuči zikr poslije obavljenog namaza. Pogled joj odluta na veliki starinski sahat, koji je bučno otkucavao, remeteći mir i tišinu njene sobe. Još je trebalo čekati do jacije, a ona je bila tako umorna. Ostala je da se odmara naslonjena na jastuke, a onda je prenu kucanje na vratima. "La havle ve la kuvete illa billahi - ko bi to mogao biti?" - upita se poluglasno Aiša. Nikome se nije nadala, a i za posjete je bilo kasno.
Nevoljko priđe vratima i otvori. Mlad čovjek oko 30-tak godina, crne kose i poduže crne brade sa osmjehom na usnama stajao je ispred nje. Osjetila je njegov sladunjavi parfem u nosnicama, koji ju je podsjećao na miris behara. On joj nazva selam, a ona bolje napravi mahramu i uzvrati, pitajući se ko je on i očekujući da joj to sam kaže. A njegove riječi bijahu pravo iznenađenje: "Zar se ti ne bojiš smrti i kaburskog azaba? O kako vi ljudi malo radite, a puno očekujete! Zar vi mislite da ste uzalud stvoreni i da se svom Gospodaru nećete povratiti? A zaista tvoje vrijeme ističe sutra sa podnevskim ezanom."
I dok se ona sva tresla od neobjašnjive hladnoće, shvati da je nepoznati čovjek već otišao i ostavio je samu sa njenim uzburkanim mislima. Lagahno zatvori vrata, uđe u svoju sobu i umornim pogledom pređe po njoj. "O moj Bože, zar je sutra kraj?" - pomisli ona. "Sutra će doći po mene Melek smrti. O Bože! A toliko planova i toliko nezavršenih stvari! Nisam ni Esmi vratila posuđeni novac, a i Subhija mi još nije halalila što sam je spominjala onim ženama sa pijace. Teško meni, ona čak i nije tu da mi da halal. Znam da sam pogriješila, ali tuđi hak je težak, a sad mi valja ići s njim i za njeg odgovarat!"
Svašta joj je dolazilo na um i prisjećala se raznih grešaka. Osjećala se kao da ima groznicu. Nije znala šta bi prije, a vrijeme je prolazilo. Krenula je prvo da pospremi kuću da ne ostavi ništa loše iza sebe, a onda je stala i sjetila se da je preče da klanja i uči Kur'an, jer od toga ima više koristi. Krenula je da uzme Kur'an, a onda se sjeti da će odgovarati i za svoju djecu. Pomisli kako bi im trebala telefonirati i zamoliti ih da dođu da ih opomene na smrt i na odgovornost prema Allahu dž.š. A željela je i da ih još samo jednom vidi i da se oprosti sa njima. Zehra je jedina klanjala i za nju se nije brinula. Ona je sa svojim mužem i hadždž obavila i na pravom je putu. Ali bojala se odgovornosti za druge dvije kćerke. Senija je bila frizerka i nije htjela da primi ništa od vjere, a Nermina...
Aiša uzdahnu, a oči joj se orosiše suzama. Nermina je bila manekenka i top-model. Nju je zanimala samo moda i novac, a o vjeri nije ništa htjela ni da čuje. Znala je Aiša da će biti pitana za svoju djecu i bojala se toga. A vrijeme teče i sve je bliži trenutak kad će sve morati ostaviti kad, ništa neće moći ispraviti, a onda...? Onda polaganje računa za sve što je uradila i govorila. "O moj Bože." - uzdisala je Aiša, a suze su joj tekle. Željela je još puno toga da uradi i da se pripremi - a sada - nema više vremena. Kasno je za sve. Suze su joj lile niz njeno, već naborano lice, a onda je zastala ispred ogledala i obratila se svom odrazu u njemu: "Eto, došlo ti je vrijeme da platiš za sve. Ne možeš se ni sama sebi opravdati da nisi znala, a kako ćeš sutra kad staneš pred Stvoritelja svih svjetova? I još kad dođe onaj stari imam i potvrdi kako nam je stalno davao savjete, a mi žene ništa ne slušamo! Lijepo je on nama govorio: "Bojte se svog Gospodara, jer Njemu ćete se vratiti i pred njim račun polagati." - a mi mislimo da još nije red na nas! O Bože! O Uzvišeni Gospodaru, ako nam Ti ne oprostiš, mi smo izgubljeni, jer sami smo se prema sebi ogriješili!". A onda se odmaknu, uze novčanik i pođe prema vratima, bar sadaku da udijeli, da još koje dobro djelo zaradi. Zastade pored vrata i sjeti se da ni zekat za ovu godinu nije dala, pa se opet vrati, a onda pomisli da je preče tevbu da učini, pa sve ostalo.
Odjednom se sve zamrači, začu se huka kao huka vodopada i začu se glas: "Došlo je tvoje vrijeme!" I dok se glas gubio u toj huci, ona vrisnu: "Nee, nee, ne mogu još!", a pred očima joj se počeše mijenjati slike. Vidjela je svoje kćerke, novac od zekata, komšinicu kako je optužuje, dug koji nije vratila i sve, sve je bilo tu. Ništa nije izostavljeno! Došlo je vrijeme da položi račun za sva svoja djela. I onda kao da bi uvučena u mračni tunel koji ju je poput vakuma odvodio sve dalje i dalje na put bez povratka...
Aiša otvori oči i shvati da je sve to bio samo san, ali san pun opomene. Njena soba i stari sahat kao da su zaista bili svjedoci tog sna, djelovali su mračno i vidjelo se da je i njihovo vrijeme prošlo. A onda se začu glas ezana za jaciju-namaz. Ona obrisa svoje znojno čelo i požuri da se abdesti. U sebi je učila sure Muavizatejn. Na sedždi je dugo molila svog Gospodara za oprost i za još samo malo vremena kako bi ispravila neke svoje greške.
Iako je bila umorna i taj dan provela posteći, još dugo, dugo u noći kroz suze se čuo njen šapat: "Subhaneke inni kuntu mine-zzalimin Allahumagfirli - Ente Er-rahmer-Rahimin." - "Slava je Tvoja, zaista smo se mi prema sebi ogriješili, Allahu moj, oprosti mi, Ti Si od Milostivih Najmilostiviji.".
“Doista su vjernici braća, pa između sebe dvojicu braće svoje izmirite i Allaha se bojte, da biste pomilovani bili! O vjernici! Neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su onī od njih bolji! A ni žene ženama drugim, možda su onē bolje od njih! I ne klevećite jedni druge, niti se ružnim nadimcima između sebe zovite! O, ružno li je grješničko ime nakon vjerovanja! A koji se ne pokaju – takvi su pravi silnici!” (Kur’an, sura Sobe, ajet 10., 11.)
Jednom jedan putnički brod zadesi nesreća, te samo dva čovjeka uspješe spasiti se i doplivati na malehni, pusti otok. Složiše se kako je molitva Allahu jedina stvar koju mogu činiti. Ipak, kako bi otkrili čija je molitva “snažnija”, dogovoriše se podijeliti teritoriju i svaki ostati na “svojoj” strani ostrva. Prvo za šta moliše Boga bijaše hrana. Slijedećega jutra, prvi čovjek vidje hranljivo stablo kako je niklo na “njegovoj” strani ostrva, te mogaše sa njega jesti. Parcela drugoga čovjeka bijaše prazna. Slijedeće hefte, prvi čovjek osjeti se usamljen te zaiska od Boga ženu. Slijedeći dan jedan drugi brod zadesi brodolom, kojega preživi samo jedna žena koja dopliva do “njegovoga” dijela ostrva. Na drugome dijelu ostrva ne bijaše nikoga doli onaj drugi čovjek. Ubrzo, prvi čovjek moljaše Boga dragoga za kuću, odjeću, još hrane. Slijedeći dan, poput čuda, sve mu bi podareno. Drugi čovjek još uvijek ne imaše ništa. Konačno, prvi čovjek zamolje Boga dragoga za brod, kako bi sa svojom suprugom napustio otok. Ujutro, ugleda usidren brod. Prvi čovjek se ukrca na brod, zajedno sa svojom suprugom, i ostavi drugoga čovjeka i dalje na otoku. Smatrao je drugoga čovjeka bezvrijednim kod Boga, budući ovome niti jedna molba ne bi uslišana. Kada se brod otisnu, prvi čovjek začu glas koji dolaziše s neba: “Zašto ostavi svoga prijatelja na otoku?” “Moji blagoslovi su samo moji jer ja moljah za njih”, odgovori. “Njegove molbe ne bijahu uslišane, zato ni ne zaslužuje ništa!” “Griješiš”, zagrmje glas. “On imaše samo jednu želju, i Ja mu je ispunih. Da nije bilo te želje, ti ne bi dobio Moje blagoslove!” “Reci mi”, upita prvi čovjek, “šta to on moljaše pa mu ja nešto dugujem?” “Molio je da sve tvoje želje budu uslišane!”
Rekao je hazreti pejgamber Muhammed, alejhisselam: “Nijedan od vas neće biti vjernik sve dok ne bude želio svome bratu ono što sebi želi!” (hadis bilježe Buharija, Muslim, Ahmed i Nesa’i)
Reče još i: “Nemojte jedan drugome zavidjeti, nemojte jedan drugoga varati; nemojte jedan drugoga mrziti, nemojte (povišenim tonom) jedan drugome leđa okretati; nemojte se jedan na drugoga u prodaji nametati i budite, o Allahovi robovi, prava braća. Musliman je brat muslimanu. Neće mu nasilje činiti, neće ga napustiti, neće mu lagati, neće ga poniziti. Pobožnost je ovdje (u prsima – ovo je tri puta ponovio). Dosta je za jednog čovjeka zla da ponizi svoga brata muslimana. Jednog muslimana je haram drugome muslimanu sve – i njegov život, i njegov imetak, i njegova čast.” (hadis bilježi Muslim)
"Dobro koje te zadesi - od Allaha je! Zlo koje te zadesi - od tebe je! A tebe smo kao poslanika ljudima poslali. Dosta je Allah kao svjedok!" (Kur'an, sura Žene, ajet 79.)
Neki čovjek i njegov sin hodaše šumom. Odjednom, dječak zape i osjećajući bol kriknu: "Ahhh!" Iznenada, čū glas koji dolaziše s planine: "Ahhh!" Znatiželja ga obuze pa se dreknu: "Ko si ti?" Ali, odgovor koji dobì bijaše: "Ko si ti?" Ovo ga naljuti, pa se ponovo dreknu: "Kukavico!" Glas odgovori: "Kukavico!" Dječak pogleda oca i upita ga: "Babo, šta se ovo dešava?"
"Sine", reče otac, "obrati pažnju." Tada otac viknu: "Divim ti se!" Glas odgovori: "Divim ti se!" Otac ponovo uzviknu: "Predivan si!" Glas reče: "Predivan si!" Dječak stajaše iznenađen, ali još uvijek ne shvatajući šta se dešava.
Otac mu objasni: "Ljudi ovo zovu 'eho'. Ali to je ustvari 'život'. Život ti uvijek vraća ono što ti daješ. Život je ogledalo tvojih djela. Želiš li više ljubavi, podaj više ljubavi. Želiš li više dobra, podari više dobra. Želiš li razumijevanje i poštivanje, tada razumijevaj i sam poštivaj. Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te respektiraju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i respektuj ih. Ovo pravilo odnosi se na svaki aspekat života. Život ti uvijek vraća ono što daješ. Tok tvoga života nije slučajnost, on je ogledalo tvojih djela."
Allahov Vjeronavjestitelj, alejhisselam, rekao je: "Čovjek se ne ogrebe, niti mu noge posrnu, niti mu tijelo zadesi drhat, doli uslijed grijehâ; a ono što Allah prašta veće je od toga." (hadis prenosi Qatade, a bilježi Ibn Kesir u svome Tefsiru)
“Naredi porodici svojoj namaz i u tome budi ustrajan. Od tebe opskrbu ne tražimo, Mi tebe opskrbljujemo, a sretan kraj bogobojaznima pripada!” (Kur’an, sura Taha, ajet 132.)
* * *
Šejh Feth el-Mosuli prenosi slijedeću priču:
Jednom vidjeh nekoga momčića kako ide džunglom. Činilo se kao da nešto izgovara. Nazvah mu selam i on uljudno odgovori. Upitah ga: “Kamo ideš?” Odgovori: “Odoh Allahovoj kući (u Mekku).”
Potom upitah: “Šta to učiš?” Reče: “Kur’an.” Potom primjetih: “Veoma si mlad, obavljanje hadža još uvijek nije za tebe obaveza.” Na to objàsni: “Vidio sam smrt kako dolazi ljudima mnogo mlađim od mene, stoga hoću da sam za nju spreman kada mi pokuca na vrata.”
Uzbuđen prokomentirah: “Tvoji koraci su malehni, a tvoje odredište daleko!” Odgovori mi: “Moje je da činim korake, a Allahovo je da me odvede do moga odredišta.” Nastavih ga zapitkivati: “Gdje ti je opskrba, gdje ti je prijevoz?” Odgovori: “Moj jekin (ubjeđenje) moja je opskrba, a moje noge moj su prijevoz.”
Objasnih mu: “Pitam te za hljeb i vodu?” S uzbuđenjem odgovori: “Dragi šejh, ako te neko pozove svojoj kući, da li bi bilo uljudno da sa sobom poneseš hranu?” Uzviknuh: “Nikako!” Na to, dječak pojasni: “Vidiš, slično je i sa mnom, Gospodar moj pozvao je Svoga slugu Svojoj Kući. Jedino slabost jekina (ubjeđenja) čini da mislimo kako nije moguće drugačije otići nego noseći sa sobom hranu. Usprkos tome, misliš li da će Allah dragi dozvoliti da propadnem?” Odgovorih: “Nikada!” Potom ode.
Kasnije, vidjeh ga u Mekki. Priđe i upita me: “Šejh, da li si još uvijek slaboga jekina (ubjeđenja)?”
(Iz djela: Stories of the Pious)
* * *
Rekao je Allahov poslanik Muhammed, alejhisselam: “Allah je postojao a ničega nije bilo. Arš (Njegovo Prijestolje) bio je iznad vode, pa je potom Allah stvorio nebesa i Zemlju. Zatim upisao je sve u Levhi-Mahfuz (Ploču pomno čuvanu, Knjigu sudbine).” (Hadis, govor Muhammeda, alejhisselam, bilježe Buharija i Bejheki)
Prenosi se da je Šurejh čuo nekoga kako se jada svome prijatelju na neku žalost koja ga je zadesila, pa mu priđe, uze ga za ruku i reče mu nasamo: "Čuvaj se da se žališ drugom sem Allahu. Jer nije isključeno, onaj kome se žališ ili ti je prijatelj ili neprijatelj. Pa ako je prijatelj, ražalostit ćeš ga i ne može ti pomoći, a neprijatelj će se naslađivati s tvojim stanjem. Pogledaj u ovo moje oko!" Pa pokaza na svoje jedno oko - "Tako mi Allaha, njime ne vidim ni osoba ni puta evo već 15 godina, a nikome za to nikada nisam rekao. Zar ti nisi čuo govor dobrog Allahovog roba: "Ja tugu svoju i jad svoj pred Allahom iznosim", neka ti uvijek Allah bude taj kome se jadaš i boli svoje iznosiš kod svake nedaće koja te zadesi, jer On je Najplemenitiji koji se pita, i Onaj koji je najbliži kada se odaziva onome koji ga moli.”
Ja sam dijete Palestine, mnogi od vas nikada neće znati moje ime. Jer ja premalo vremena imam da bih vam rekao ko sam i kakve su mi bile ocjene.
Igram se na ruševini svoga života. Sadim cvijeće na igralištu gdje su moji ubijeni drugovi nekada osmjesima travnjak kitili.
Ne skupljam markice ni salvete. Moja zbirka nije šarena. U njoj su čahure metaka i geleri granata jednobojno ubojitih.
Moji roditelji i ja rođeni smo u istom rodilištu. Zove se rat. I moja će djeca tu rađana biti. Jer oni kojima savjest dopušta i dalje će nas robiti i ubijati.
Ja ne gledam u kesice kad se babo vraća iz prodavnice. Znam da u njima je samo sol i brašno.
Kad imam temperaturu, mama mi uči dove za zdravlje.Ja nemam paracetamol .
A čuo sam da ima negdje zemlja, gdje su djeca sita. I da imaju prave igračke. I da imaju čak i loptu. Oni ne sakupljaju kamenje za odbranu.
Čuo sam da pišu olovkama i u teke. Babo ih vodi sa sobom na džumu.Ah! Kako bih rado i ja živio tako! U mojoj Palestini.
Jer ja drugu zemlju svojom zvati ne mogu. Nije me rodila. I ne pita za mene kad me nema. U drugoj zemlji ne spavaju kosti moje braće i sestara i jako bi mi nedostajali.
U krevetu koji je mekan, zaboravio bi ih možda i ja. Kao što ih svi zaboravljaju. Kada utonu u rahatluk ni'meta.
Pa, neka onda zaborave i mene! Jer i ja ću sutra biti oni. Bit ću prah zemlje Palestine pod nogama životinja.
Počinjem ovu kratku priču s pitanjem za uvaženog čitaoca, da li je dozvoljeno mladiću da u srcu djevojke ciljano probudi ljubav prema sebi s ciljem da na tu ljubav nakalemi ljubav prema Allahu?
Pogledajmo o čemu se konkretnije radi. Radi se o mladiću, a bilo je više njih, koji je bio svjestan svog šarma, živog i zanimljivog lica kao i primamljive boje glasa koji bi u svojoj jačini, sigurnosti i nekom vatrenom pucketanju neodoljivo mamio pažnju, bez obzira na samu kvalitetu govora, koja opet nije bila niska.
Bio je obučen da poziva u islam omladinu koja je bila prepuštena tami diskoteka, kafića, modnih pisti…
Bolje rečeno, bio je selektovan i obučen da privuče pažnju djevojaka koje su bile iskušane svojom ljepotom te dovedene tim varljivim darom u čeljusti prefirganih vukova, željnih njihove eksploatacije i zarade na račun njihovih tijela.
Filozofija obuke, koju je uspješno prošao, se ogledala u čistom i plemenitom nastojanju da se ubrizgaju antitijela u najzaraženije dijelove društvenog organizma s ciljem spasenja tih dijelova organizma od većeg oboljenja ili izumiranja. Bili su svjesni svih dimezija opasnosti jednog takvog zadatka, potpuno jasno shvatajući da se u svemu tome sami mogu izgubiti. Međutim, želja da pomognu svojim vršnjacima, kao i neodoljivi izazov da poraze pogane vukove, bili su veći od straha za njih same.
Jedan od tih mladića je bio raspoređen da vrši uticaj među manekenkama. Navraćao je na modnu pistu s ciljem da prouči mentalitet ljudi koji od tog posla imaju najveću korist kao i da shvati žrtve tog posla.
Svojim pojavom nije bio upadljiv, pošto se nosio otmjeno i elegantno. Sigurnost u pogledu i hodu, koji su bili odraz čvrstog imana i svjesti o Allahu, ulijevala je u drugima poštovanje prema njemu.
Lahko je stupio u kontakt s ljudima koji su sjedili zavaljeni u fotelje i posmatrali mlada tijela koja su pronosila na sebi različite vrste platna i tkanina.
-Volis žene? Došao si na pravo mjesto! Teško da odavde odeš praznih šaka! - dobacio mu je čovjek sladostrasnog sjaja u očima, koji mu je usljed uočenog duševnog hendikepa počeo i fizički da liči na spodobu.
Uzvratio mu je osmijehom i podignutom obrvom, ne želeći da pravi sebi neprijatelje, iako je i za to imao talenta.
Sjeo je u fotelju pored ostalih ljubitelja tkanine pažljivo posmatrajući cio jedan mali svijet događaja koji se odvijao od šetnje po modnoj pisti do razgovora, skoro uvijek sličnog sadržaja, koji su vodili ljudi oko njega.
Opazio je čovjeka u svojim četrdesetim, obučenog u skupocjeno odijelo, a po čijem se držanju moglo naslutiti da ima direktan uticaj na sudbinu ovih djevojaka koje ponosno i graciozno šeću gore-dole. Povjerljivo je razgovarao sa dvojicom ljudi.
-Možete imati dva komada koja odaberete pošto ovih dana imamo novih djevojaka koje su zaslijepljene jakom željom da uspiju u ovom poslu. Lahko ću ih ubijediti da večera i sve što uz to ide sa dvojicom utjecajnih ljudi poput vas, može biti presudnog značaja za njihovu karijeru – rekao je povjerljivo i sigurno, dok su ova dvojica, sa zadovoljstvom na licu i užarenih očiju, likovala.
U prvi mah, čuvši izraz dva komada, pomislio je da govore o nekim predmetima. Možda namještaj, automobili, motori, skuteri… Ne! Oni su govorili o ovim djevojkama koje su ponosne glave i sigurnog koraka izlagale publici odjeću.
Površan posmatrač bi, gledajući ih kako zadovoljno i odvažno idu do kraja piste, mogao pomisliti da te djevojke imaju jasan cilj i da znaju gdje idu. Međutim, nakon dolaska do kraja piste naglo bi se okrenule i vraćale nazad iako im ni oči niti lice nisu odavali da su, možda, nešto zaboravile. Bile su poput lutki na navijanje.
Uprkos ovim zapažanjima koja su mu navirala u um, nije ih osuđivao. Sjetio se svoje sestre koja bi možda bila isto tako iskušana da nije bilo čvrste i mudre očeve ruke. Nije znao njihove sudbine niti okolnosti koje su ih dovele ovdje. Sve što je osjećao prema njima je bio dubok osjećaj sažaljenja koji je brzo prerastao u jaku želju da im pomogne.
Nakon što je zvanično izlaganje odjeće privedeno kraju, djevojke su se ubrzo iz svlačionica vratile u salu gdje su imale priliku da se upoznaju sa mnoštvom muškog svijeta, pretežno sličnih interesa. Menadžeri su predstavljali djevojke svojim prijateljima, kolegama, ljudima od novca i uticaja, koji su se u sebi vučje oblizivali.
Nije gubio vrijeme nego je brzo i pažljivo prišao djevojci koja se izdvajala od ostalih po drskijem pogledu i hodu. Bila je iznenađena direktnošću nastupa, prijatnošću osmijeha i tako bezazlenim pozivom da porazgovaraju. Ona je vješto skrivala svoju zbunjenost koja je najviše bila prouzrokovana njegovim pogledom koji je bio drugačiji od pogleda ostalih muškaraca koje je sretala. Kod drugih je viđala želju da je posjeduju i imaju. U njegovom pogledu nije bilo toga. Bilo je nešto veće što ju je činilo nesigurnom i znatiželjnom. On je znao za tu posebnost u svojim očima pošto je bio svjestan da su oči ogledalo duše, a njegova duša je bila okupirana ciljevima koji su nadilazili ovaj svijet.
Njoj se pak obraćao s osmijehom i prijatnošću kojom je skrivao svoju uobičajenu ozbiljnost. Predstavio se samo kao student i da voli razgovarati sa interesantnim i posebnim ljudima. Gledao ju je direktno u oči jer je morao ostaviti jaku impresiju s ciljem da osigura dugotrajan razgovor.
Ovisnici o strastima su nekada slični ovisnicima o drogi koji u samom početku svog tretmana moraju primati manje količine droge s ciljem postepenosti otklanjanja otrova iz organizma. Naglo uskraćenje elementa o kojem je čovjek potpuno ovisan ga može ubiti ili vječno udaljiti. A to nije htio.
Svoj verbalni ples je, kao i obično, uspješno vodio i pričao joj je o prefinjenim stvarima u životu. Ona se osjećala ugodno i sigurno. Ovo je bio prvi put da neko posvećuje pažnju njenoj duši. Kroz glavu joj je prolazila misao “gdje si bio cijelog mog života”, a to je misao koja se javlja u osobi samo kada osjeti zadovoljenje nekih vlastitih duševnih potreba za koje nije ni znala. On je jasno primjećivao da se njene crte lica mijenjaju i da joj oči poprimaju pitomiji izraz.
Pričala mu je o sebi o svojim roditeljima koji su različite vjere i kako je zbog toga izbjegavala i džamiju i crkvu u cilju da se, jednom od njih, ne zamjeri. Spominjala je svoju vjeru u Boga do kojeg nije nalazila puta i želju da živi kvalitetnijim životom. Bila je svjesna da će je korak ka boljem i drugačijem neminovno odvesti u samoću i napuštenost koje se bojala. On je shvatao da je taj vid straha jedan od razloga što današnje djevojke ostaju na putevima propasti…
Njihovi susreti su postali učestali i uvijek bi se doticali stvari koje bi on objasnio na način da bi ona otkrivala nove, zaboravljene dijelove vlastite duše koji bi vapili za svojom hranom. Ono što je posebno zanimljivo, u samom početku, nije je opterećavao islamskim propisima nego joj je pričao o svojim dječačkim željama, maštama, radostima te je na taj način uspio da je poveže sa onom čistom i bezgriješnom djevojčicom u njoj samoj.
Jednom prilikom ju je upitao: -Da li si ikada sanjala i u snu bila svjesna da sanjaš? Veselim pogledom i nestrpljivim klimanjem glave mu je dala doznanja da nastavi.
-Kao dijete sam sanjao kako se nalazim u ogromnoj samoposluzi na odjelu gdje su čokolade i ostali slatkiši. U samom snu sam bio svjestan da je to ipak san i da sam nepovrijediv. Da mi niko ne može ništa. To mi je dalo hrabrost da se samovoljno počastim sa svim što mi je srce željelo. Namrgođeni i razljućeni prodavači mi nisu ulijevali strah. Štaviše, njihove prijetnje su me tjerale na smijeh pošto sam znao da mi ne mogu ništa. Gurao sam razne slatkiše u usta i sa osmjehom u očima čekao da vidim kako će me njihov dodir, stezak za moju malu mišicu vratiti u javu. I to je sve što su i mogli da mi urade, da me probude – govorio joj je s dječijim nestašlukom u očima.
Sada je slušala raznježeno i gotovo djetinje. Spominjao je stavove nekih islamskih učenjaka koji su tvrdili da su ljudi na ovom kratkom i prolaznom svijetu samo spavači koji se sa svojom smrću bude i počinju pravi i stvarni život. Naglašavao je da čovjek ne treba biti mjesečar, ali treba da ima taj osjećaj nepovrjedivosti i nesalomljivosti, bez obzira na okolnosti, sve dok u sebi osjeća živo srce i suptilnu dušu kojom dotiče svijet oko sebe. To je taj osjećaj koji prepada nevjernike i navlači im strah u najskrivenije ćoškove njihovim malih i tamnih dušica.
-Dušu nam niko ne može zarobiti. Na nju ne mogu staviti lisice. Ona je slobodna. Allahova tajna koju ništa ne može spriječiti da nađe put do svog Gospodara, samo ako to ona želi – govorio je glasom koji je ličio na miran okean ogromne snage.
Bila je ushićena ovim govorom. Počela je da otkriva detalje suptilnog svijeta vlastite duše koji je bio zaboravljen i potisnut tijelom. Razmišljala je o svojim prošlim vezama i bolno nazirala njihovu površnost. Shvatila je da niko do tada nije poljubio dušu u njoj. Poljupcem koji tu dušu vidi, osjeća i razumije. Osjetila se jako siromašnom i praznom. To je bio momenat kada je počela da se stidi svog razgolićenog tijela.
On je nastavio da joj priča i da joj odgovara na učestalija pitanja. Bio je svjestan njenog napretka i sazrijevanja kroz razgovore. Osjećao je zadovoljstvo u srcu i neizrecivu zahvalnost prema Allahu što je uspio doprijeti do jednog bića i aktivirati u njemu ostatke zdrave prirodnosti koji su sada nezaustavljivo rasli stvarajući red i harmoniju.
Godina dana je prošla odkako ju je zadnji put vidio. Čuo je da su se desile mnoge pozitivne promjene u njenom životu i da se ne bavi više manekenstvom, te da radi na nekoj radio stanici gdje je uređivala određeni program. Sjedeći jednom prilikom u restoranu čuo je na radiju poznat glas. I sada malo drzak ali smiren, stabilan i sa notom zadovljstva, koji je govorio: ”A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od njihovih ukrasa vidi išta, osim onoga što je ionako spoljašnje…”
Drvo imana je bilo vješto nakalemljeno na ljubav ciljano probuđenu prema samome sebi. To drvo se, uprkos par slomljenih grančica, primilo i nastavilo da se širi i razvija noseći u svojim krošnjama svo bogatsvo mirisa, boja i sočnih plodova.
Na izlasku iz restorana ga je dočekao hladni februarski dan u koji se cijelim bićem utopio. Svjež vazduh mu je ispunjavao pluća, dražio uvijek vodene oči i budio nezaustavljivu energiju koja je vodila njegove noge od knjižare do knjižare…
Prof. dr. Taha Ibrahim Halifa, profesor biologije na Univerzitetu El-Azhar i bivši dekan, otkrio je da je jedan veliki japanski naučnik u oblasti poljoprivrede prešao na islam nakon što je otkrio veliku naučnu nadnaravnost u časnom Kur'anu. Naime, njegov istraživački rad tretirao je pitanje smokve i masline.
Taha Ibrahim kaže da tvar methaleutonids luči mozak čovjeka i životinje u veoma malim količinama. Sastavljena je od proteina, a u sebi ima nešto i sumpora koji se može veoma lahko vezati sa cinkom, željezom i fosforom. Ova materija smatra se veoma važnom za životni opstanak čovjekovog tijela, a naročito zato što smanjuje holesterol, uređuje metabolizam, ojačava srce i reguliše pravilno disanje. Profesor također kaže da lučenje ove tvari iz mozga čovjeka počinje postepeno od 15. do 35. godine, a zatim se smanjuje do šezdesetih. Zato nije lahko da čovjek dobije ovu tvar, a i kod životinja se, također, može naći u veoma malim procentima.
Istraživanja su usmjerna na pronalazak ove magične tvari među florom i grupa japanskih naučnika dala se na istraživanje ove tvari koja ima najbolji uticaj na otklanjanje simptoma staračke oronulosti. Naposlijetku su ovu materiju našli samo u dvjema vrstama biljaka, a to su smokve i masline.
Dr. Taha Ibrahim pozvao je na razmišljanje o Allahovoj zakletvi smokvom i maslinom i vezivanju ove zakletve sa stvaranjem čovjeka u najljepšem obliku, a zatim njegov povratak na najniže stepene.
Nakon što je ova tvar izdvojena iz smokve i masline, zaključili su da njena upotreba, pri popravljanju zdravlja čovjeka, samo iz smokvi, ili samo iz maslina, nije dala očekivani rezultat, pa su naposlijetku izdvojenu tvar pomiješali u omjeru 1:7 za masline.
Poslije toga, ova grupa japanskih učenjaka pokušala je pronaći najbolji odnos ove dvije biljke kako bi imali najbolji učinak. Ovaj japanski učenjak tragao je u Kur'ani-kerimu i vidio da se smokve spominju jedanput, a masline šest puta, te još jedanput indirektno u 20. ajetu sure El-Mu'minun: „I drvo koje na Sinajskoj gori raste, koje zejtin daje, i začin je onima koji jedu.“ Dr. Taha Ibrahim poslao je sve informacije ovoj grupi japanskih naučnika koje je sabrao iz Kur'ani-kerima. Nakon što su se uvjerili da se u Kur'ani-kerimu još prije 1429 godina spominje sve ono do čega su i oni došli, vođa ovog istraživačkog tima prihvatio je islam, a tim je predao licencu o naučnom otkriću profesoru dr. Taha Ibrahimu.
Istinu je rekao Uzvišeni Allah u Kur'ani-kerimu:
„U ime Allaha, Svemilosnog, Milostivog!
Tako mi smokve i masline, /1/
i Sinajske gore, /2/
i grada ovog, sigurnog, /3/
Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem, /4/
zatim ćemo ga u najniže nizine vratiti, /5/
samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili, njima pripada nagrada neprekidna. /6/
