Ako je tačna konstatacija da se vrijednost ljudi mjeri po njihovim
dženazama, onda je dženaza Akaida ef. Boje otklonila sve moguće dileme o
kakvom se insanu radi. I nije samo brojnost presudila kod mene da
njegovu dženazu okarakterišem kao dženazu pravih i istinskih mumina, već
po sastavu ljudi, po njihovim tužnim i uplakanim očima, po velikom
broju ljudi koje svakodnevno možemo naći u saffovima brojnih krajiških
džamija. Nisam čuo ravnodušnu reakciju na smrt Akaid ef., već su svi
gotovo bili u nevjerici i svi redom pored onih prelijepih riječi Mudrog
Gospodara „Inna lillahi ve inna ilejhiradži'un – Svi smo Allahovi i
Njemu se vraćamo!“ su govorili: Bio je insan za primjer. Ne poznajem
normalnog čovjeka da je sa Akaid ef. imao bilo kakav konflikt, da ne
kažem obračun. Gledao sam ga prije dvadesetak dana sa hafizom Sulejmanom
Bugarijem na jednom sijelu i bijeloj košulji i zelenoj kravati kako
sjedi i smješka se cijelo vrijeme, a da i ne progovara. Nikada mi nije
zračio takvim nurom kao tada i nikada osjećaj velikog poštovanja prema
njemu u toj mjeri nisam osjetio kao te večeri. Zadnji put smo se čuli
prije njegovog preseljenja na tri dana i dogovorili ahbabsku kahvu, koja
me je posebno obradovala. Znao je Akaid ef. sa ljudima. Nije bio
konfliktna ličnost, a šala i jednostavnost su bili njegov stil života.
Kada
je postavljen za predsjednika Medžlisa IZ-e Bihać, niko ko je realan i
bez nekih emocija ne bi prihvatio da u takvom košmaru, koji je bio nakon
odlaska „Kondorovog humaniste i borca“ sa mjesta predsjednika Medžlisa,
bio u katastrofalnoj situaciji. Problemi sa gradskom džamijom, sa
politikom koja je svoje nesuglasice prenijela i na Islamsku zajednicu,
sa velikim brojem imama koji nisu dobivali plaće, sa ljudima koji su se
hranili neistinama, smutnjama i problemima... i more drugih detalja koji
su bili prisutni u Medžlisu IZ-e u tom vremenu. Akaid ef. je preuzeo
Medžlis, pokrenuo gradnju džamije, zajedno sa svojim saradnicima i
imamima preporodio ovu instituciju. Naravno, ima još dosta posla u tom
segmentu, ali ono što je najbitnije, Akaid ef. je svojom harizmom,
strpljivošću, lijepom i zdravom komunikacijom i veoma napornim radom
Medžlis ponovo postavio na njegove noge.
Krajina je izuzetno bogata prirodnim
ljepotama i mnogim znamenjima o kojima su gosti koji dođu u Krajinu
mogli samo čitati ili slušati. Prva destinacija koja se posjeti kada se
hoće nekome nešto prelijepo pokazati jeste džamija u džematu „Brekovica“
i nevjerovatno zadivljujući pogled na grad Bihać, rijeku Unu i na
okolna naselja, sela i planine. U tom džematu je službovao, živio i na
najljepši način tim ljudima prenosio ljepote islama. Ono čime se isticao
jeste njegova želja da to bude prelijep ambijent za sve ljude koji
dolaze ili prolaze kroz Brekovicu. On se je starao o održavanju velikog
dvorišta, vidikovca, kosio je travu samostalno, uređivao zajedno sa
svojom porodicom dvorište džamije raznim cvijećem i drugim estetskim
detaljima koji ne ostavljaju ravnodušnim nikoga ko svrati u dvorište
džamije. Želio je da time pokaže kako ga je islam naučio da njeguje,
voli i predstavlja lijepim sve što je lijepo i da džamije i njihova
dvorišta budu oaze ljepote i mira za sve koji dolaze u njih ili prolaze
pored njih. Džamija je mirisala kada god bi se ušlo, a da ne govorimo za
abdesthanu ili mokre čvorove. Ta džamija nije imala čistača. On je sa
svojom porodicom to sve radio sa užitkom, znajući da uređivanje i pažnja
prema Allahovim kućama je znak ljubavi i poštovanja prema Vlasniku! I
da bilo koji musafir dođe a da ne svrati u imamsku kuću na kahvu i
poslastice i još ljepši muhabet, mislim da to nije pošlo za rukom osim
rijetkim i u još rjeđim situacijama.
A
ono što je najveće bogatstvo koje je Akaid ef. ostavio je njegova
krasna porodica. Trojica sinova koji padaju Allahu na sedždu, vrlo
pristojna i odgojena momka, dva unuka koje je volio kao dva oka svoga i
čestita Refika hanuma sa kojom je proveo svoj ovodunjalučki život u
beskrajnoj sreći i zadovoljstvu. Naravno, njegova majka Habiba je još
živa i tristotinjak kilometara od njega živjela, ali je njen sin znao
često doći do svoje majke i po cijeli dan u njenom krilu ležati, kao što
je to uradio nekoliko dana prije njegovog preseljenja. Pored brojnih
prijatelja, saradnika, džematlija i drugih kojima će Akaid ef. puno
nedostajati, na prvom mjestu je to njegova porodica koja je s njim
živjela u slozi i miru. Naravno, ono što će njemu, ako Bog da, koristiti
jesu sve one tri stvari čiji sevapi odlaze sa umrlom osobom; trajna
sadaka, znanje koje je iza sebe ostavio i čestito dijete koje za njega
uči dove.
Nakon dženaze namaza, koja
je po svemu bila historijska za Bihać i cijelu Krajinu, vidio sam jednog
mladića koji se gušio u suzama, a potom i dvojicu imama čiji obrazi su
bili vlažni i tada sam čuo jednog čovjeka kako kaže: Da je i meni ovakva
dženaza i ovakvi ljudi, ne bih sada žalio umrijeti.
Akaid
ef. je otišao sa ovog svijeta, rahmet mu duši, a ostavio je svima nama u
amanet sve one vrijednosti za koje se zalagao i na kojima je gradio
svoje principe djelovanja. Malo je ovakvih insana na dunjaluku, a svakim
danom ih sve više trebamo. A ono što mi najteže pada jeste da njihovu
vrijednost i značaj prepoznamo tek kada im dženazu klanjamo.
Inna lillahi ve inna ilejhiradži'un!
Autor: Nazif Horozović