13. 02. 2009.

Savadba, brak i novo gnijezdo

Dragi moji i drage moje, ovo je po svemu sudeći predkijametski vakat. Eto, Zemlja nam se drma kada joj se najmanje nadamo, poplave, požari, zemljotresi, pogibije mnoštva ljudi i cunami, to su samo neki haberi kojih smo se naslušali u zadnje vrijeme. Narod nam se ko' nešto čudi zašto je to sve tako i kao ljudima nije jasno kako to da se baš u našem vremenu događa. Istina je posigurno da nikome nije prijatno i drago slušati vijesti o velikim katastrofama što jedna drugu sustižu na radiu, televiziji, novinama i drugim medijama skoro svakog dana. Vjernici bi rekli da smo mi ljudi sami krivi za sve ovo što se događa na „majčici“ nam Zemlji, a oni bezbrižniji ljudi bi to protumačili na svoj svojstven način kako im trenutno paše.


Helem nejse, treba staviti prst na čelo i razmisliti onako svaki insan po svoje na svoj način, onako ljudski, krenuvši od sebe samoga i priupitati da li mi imamo svoje krivice i udjela u svemu ovome o čemu sam malo prije pisao i govorio. Ja, lično, mislim da nam baš sve ne štima. Prvo krenimo od rođenja i dolaska naših mezimaca na ovaj svijet. Umjesto zahvale Uzvišenom na toj blagodati mi odmah posežemo za trošenjem opijata, kao što je alkohol, a u novije vrijeme i droge. Kada nam dijete krene u školu opet isto, pijanka sa društvom i prijateljima, završetak osnovne škole opet prilika za opijanje i napijanje, srednja škola i matura i još jedna prilika za roditelje, našu djecu tj. slavljenike i prijatelje. Svadba je vrhunac i san mnogih alkoholičara o jeftinom provodu i napijanju, ali sada u kolektivnom „bježanju“ od realnosti i mahmuranju po više dana. Tada je dozvoljeno i našim damama, hanumama, kćerima i sestrama da se napiju i „opuste“ do besvijesti. Na svadbi niko nikom ne zamjera, a jedino što je po svadbi ogovaranje dozvoljeno do besvijesti ko je kako izgledao, ko je „pobudalio“, ko je koga gledao, ko je s kim bio i ko se kome svidio, bez obzira jeli oženjen ili udata.


Mnogima je glupo da mlada i mladoženja krenu u đerdek trijezni jer oko pola noći su morali popiti svoj šampanjac i po koju čašicu, čašu ljutog pića za hater ovog kuma, kume, svekra, svekrve, djevera ili djeveruše. Sada, da li je to piće bilo iz boce šampanjca, koja je presječena pravom pravcatom sabljom (novokomponovani običaj kod Albanaca sa Kosova) ili bosanski sa točenjem ovog harama od strane mlade. Poslije „opuštenije“ atmosfere naštimane pomoću haram pića narod se konačno razuzda, skine sve pregrade i norme morala ostavi na čivilucima, hodnicima, predsobljima i garderobi dvorana, restorana i hotela.


Potroše se ogromne pare, o svadbi se priča danima šta je valjalo, a najviše šta nije štimalo i onda poslije počnu ispiranja usta po mahali. Poslije svadbe dolazi „inventura“ i popis šta je bilo i šta bi moglo biti, ko je kriv za ovo ili ono…

Sada da se vratimo mladi i mladoženji, umjesto da su ušli u đerdek, dakle svoj prvi bračni, intimni susret potpuno trijezni, pod abdestom sa dovom, moleći Uzvišenog da im prilikom ovog prvog susreta da hairli brak, porod, dobru i bogobojaznu djecu, oni tamo idu u alkoholisanom stanju i često pijani. Šta očekivati od naših naraštaja, koja iz tih brakova dođu na ovaj svijet? Ako malo istražujemo i analiziramo naše svadbe komotno možemo konstatovati da više od 99% naših svadbi obavezno bude uz alkohol kojega konzumiraju i mladenci. Onda se roditelji nakon nekoliko mjeseci, godina počnu čuditi i pitati kako im djeca odjednom nisu u redu, kako im ne ide, kako im unuci bolehaju, kako svoje roditelje odbacuju, kako snahe nisu kao nekada i kako ih bereket zaobilazi…


U vezi svekrova, svekrvi i snaha ima jedna anegdota.

U jednom selu na Kosovu, bila je jedna porodica sa 24 člana, a živjeli su svi zajedno u istoj kući. Spavalo se u istoj, a najviše u dvije prostorije (sobe), a ognjište je bilo na sredini gdje se ložila vatra. Familija je bila bogata sa muškom djecom, koji su jedni drugima bili do uha, a najstariji bi, normalno kad bi se zamomčili polahko odvajali i odlazili od kuće za nafakom. Jedne zime kada je snijeg napadao, a vjetar fijukao u avliji, a djeca se skupila pod jorganom na dušeku i dušecima, sa babom pod jednim jorganom je bio najstariji sin, a njegova žena je bila sa svekrvom u drugoj sobi. U neko doba noći sin će ocu: „Babo ja bih se odvojio, odijelio, izašao iz kuće.“ Babo je malo zašutio, pa tiho sinu rekao: „Sačekaj sine dok prođe ova zima i hladnoća, čekaj da dođe proljeće i kad kukavica zapjeva, kad ševa zapjeva, pa onda idi sine, širok je dunjaluk.“ „E, moj babo, kukavica, ševa, mi svako veče pjeva na uho.“ „Kako sine, ja je ne čujem?“ „Ma babo, moja žena mi pjeva na uho svako veče da se odvojimo, da izađemo iz zajednice.“ „E, kad je tako sretno ti sine bilo, možeš već sutra ići.“


Nijaz Salkić

Nema komentara:

Objavi komentar