Ko će biti reis?

Vazduh treperi k'o da nebo gori. Sprema se oluja. Lažni Valter je znao lozinku i odziv te je "Oslobođenju" i ostalim medijima odmah javio se porukom: "Reis Mustafa ef. Cerić će se ponovo, protivno Ustavu IZ, kandidovati na narednim izborim (tačka). Ne samo to, on će tražiti doživotni mandat a niko ne zna koliko će još živjeti (tačka).

Tako je "Valter" u ulozi lažnog spasitelja zaintrigirao bosansku javnost i medije o nadolazećem problemu. Podne se bliži u bosanskoj prijestolnici. Sejo sahadžija kažiprstom pomjera kazaljke na jednom od satova koji spori, kazandžije sve tiše kuckaju, golubovi su zauzeli gard za teatralno polijetanje, sve je kao u filmu, a novinari su već otvorili "office" naštimali fontove a neki i tekstove pripremili. Sve je spremno. Umjesto šmajsera objektivi su nanišanili jedna sarajevska vrata preko puta džamije. Ezan samo što nije zaučio, mujezin se nakašljava a njih još nema. Odjednom vrata se otvaraju, blic, škljoc sa svih strana, pitanja se postavljaju, sabornici izlaze ali ništa ne govore. Evo jednog koji će izgleda reći tu strašnu vijest koju su već neki mediji dobili iz svojih izvora informacija. Mustafa ef. Cerić, pauza k'o godina duga, miš je na  "send", se neće kandidovati na poziciju reisu-l-uleme. Sve je zanijemilo, miševi su sklonjeni sa "send", golubovi su znali da to nije dio scenarija pa nisu poletjeli nego su ostali zbunjeni i čudili se, kao i ostatak države i regiona. Kako sad to, pa Zis je rekao da će se kandidovati i mijenjati ustav, tražiti doživotnu kandidaturu, on je spreman za odstrijel. Šta se desilo? Kako, a materijala je tako puno, mijenjanje ustava, privatizovanje IZ i milion drugih tema, konstrukcija, napada i argumenata. Oćito ljudi ne funkcionišu svi isto.

U zadnje vrijeme je navodna kandidatura  Mustafe ef. Cerića na mjesto vjerskog poglavara i kandidatura Muamera ef. Zukorlića na mjesto predsjednika Srbije vijest u fokusu. Mediji su već odavno "naslutili" da bi Muamer ef. bio dobar političar dodijelivši mu razne titule i na kraju Muamer ef. se i kandidovao. Nisu pogriješili. Srbija postaje otvorenije društvo od BiH koju neki ljudi još uvijek vuku u neke komunističke stereotipe. Imam osjećaj da se lakše muftiji Srbije kandidovati na najvišu poziciju u politici, nego u BiH, jer BiH je još uvijek pod ideološkom okupacijom, u BiH su se ateizmu tek počela crveniti prsa, dok sve ostaje samo na tom lupanju u prsa socijal-demokratije, liberalizma, prava itd. Ideološki okupatori javnog bosanskog prostora i njihova intelektualna pješadija i strijelci imame, kao duhovne vođe svoga naroda, svode u džamijske zidine i tamo ih zakivaju zatvorskim ekserima. Po njihovom mišljenju oni nisu za politike, jer kao, politika je i suviše prljava da bi se vjerski ljudi njome bavili. U isto vrijeme, kada zakonom logike kažeš političarima da su onda i oni prljavi i da bi se trebali povući iz javnog prostora, okupati se, onda oni, kao onaj lopov u reisovoj besjedi, svi kažu da to nisu oni, nego eno tamo neki drugi. Kada na red dođe podjela pozicija svi ruke dižu i grabe. Neće ni Muamera ef. dočekati "crveni ćilimi" od svih, ali se kod nas niko ni ne usuđuje na takav korak, jer bi bio "razapet" od svih. Drugi, navodno, argumenat je to da je država sekularna pa će pojava nekog bosanskog "Zukorlića" narušiti "svetost" sekularizma. Ne znam zašto onda taj isti sekularni sistem od nas koji smo vjernici isisava svaki dinar, kreira nam život, upravlja sa nama a nama je u isto vrijeme "zabranjeno" da se bavimo njime.

Kao čovjek mogu prvo reći da smo mi narod koji je sit i sekularizma i čuvanja njegovih tekovina, siti smo laži, licemjerja, lopovluka i ostalih bolesti koji vladaju tim slojem društva. Ono čega smo željni je prije svega istina, volja, zalaganje, rad, moral ma od koga dolazilo. Muamer ako dođe u Srbiji za predsjednika to će biti sigurno dobro za Srbiju i Srbija će dobiti lidera koji je u svojoj biti i biću rođeni lider, a posjeduje sve duhovne, moralne i karakterne osobine kakve se samo mogu poželjeti kod čovjeka. Ako Muamer Zukorlić postane predsjednik Srbije, svi će mu se Bošnjaci u Sarajevu „klanjati“, jer su mnogi Bošnjaci navikli da se „klanjaju“ predsjedniku Srbije i svemu što dolazi iz Beograda.

Što se tiče Bosne, eto Mustafa ef. Cerić se neće kandidovati za reisa i šta sada? Jesu li se narednog jutra zbratimili svi oni koji su mislili da im je on smetnja, penzije uvećane, mito zaboravljeno, parlamentarci daju prijedlog smanjenja njihovih primanja jer se osjećaju nemoralno sa platama od nekoliko hiljada KM? Ništa se na tim planovima, moj Bošnjo, neće primijeniti, jer problem nikada i nije bio tamo. Ako Mustafa Cerić i ode iz javnog prostora nama će biti jednako dobro kao bolesniku koga boli stomak a on ode stomatologu pa čeka na red. Stvarni problemi su ostali, a neki će vjerovatno još nastati.

Mustafa ef. Cerić je za vrijeme svoga mandata učinio bezbroj velikih stvari o kojima će neko već pisati i sabrati ih na jedno mjesto, nadam se ne posthumno kako mi to inače radimo. Napravimo studije o mrtvim ljudima sa njihovim idejama, uokvirimo u dobar okvir, dignemo cijenu, naslovimo njegovim imenom koje je već sem užih krugova zaboravljeno i sve ostane na tome. Niko je i ne kupi, kamo li da nastavi njegovim stopama. Uz to Mustafa ef. je za vrijeme svoga mandata uspostavio visoke kriterije i standarde za narednog reisa. Bio je to reis koji je očuvao IZ, uvezao sve džemate u dijaspori, obilazio naučne krugove, pisao, sastajao se, rješavao probleme koji bi nas mogli zaboljeti tek nakon stotinu godina. Sa velikanima je bio ponosan, a sa svojim narodom običan. Nema gdje ga nije bilo, iz Amerike je slijetao i išao u sela daleka bosanska i mnogima nepoznata da klanja nekom didi dženazu, jer je on iznjedrio par stotina učača Kur'ana. Ramazanom je išao i vani, ali i u ista ta daleka i napuštena bosanska i hercegovačka sela da sa svojim narodom iftar dočeka. Meni nije jasno to ukidanje pozicije naibu reisa, jer poslije Cerića će nam trebati par ljudi na njegovom mjestu, u to ćemo se uvjeriti. Kakav bi trebao da bude naredni reis, da ima bradu ili da ima glavu, samo zvanje ili i znanje? Bošnjaci se zbog loših iskustava iz historije opravdano brinu ko će doći na tu poziciju.

Za reisa Cerića je povlačenje najbolja opcija. Uradio je sve što je mogao. Može reći ono što je rekao Isa a.s. "Gospodaru moj, ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio". Za BiH i Bošnjake, a možda i ostale narode, ovo će biti veliki nedostatak, po običaju to će historija pokazati.

Sjećam se kako su neki likovali već prije par mjeseci kako on treba da ode i dođe novi reis, pri tome priželjkujući "Selimovićevog" muftiju, šahistu iz romana "Derviš i smrt". Iskoristit ću priliku na ovom mjestu za informaciju koju mi nije dojavio "Zis", jer ja znam tačno ko će biti novi reis. Najbolje bi bilo da uzmete video koji je sniman prilikom obilježavanja 600 godina islama, može se naći na youtube, i tamo ćete vidjeti par stotina ahmedija. To je organizovao reis Cerić da vam prezentira narednog reisa, on nosi bijelu ahmediju, džubu i klanja se samo Bogu. Detaljniji opis je da je moralan, voli Bosnu i Hercegovinu i svoj narod i za njih će se maksimalno založiti ne žaleći sebe. Biće oštar prema svim onima koji krenu na njegov narod, mudar prema onima koji mu se priklanjaju, a prema svom narodu običan, uljudan i odvažan. I dalje mislite da opisujem Cerića? Da ne duljim, u pravu ste, svaki hodža i naredni reis je "Cerić", ako Bog da.

Hidajet Kobilica

"Dok je neislamska Europa bila u krvi u islamskoj Europi je vladao mir" - interview dr. Muhić

Svi su nam brodovi bili potonuli, svi mostovi porušeni, svi junaci nikom poniknuli. Da ne bi naših nena i majki, da ne bi naših djedova i očeva, ode helać butum Bosna, odoše i Bošnjaci, ode i sjećanje na Bošnjake.

Gospodine predsjedniče BANU-a, dozvolite mi da ovaj intervju počnemo sa jednom reminiscencijom iz Vašeg uvodnog govora prilikom osnivanja BANU-a, kada ste se prisjetili naših roditelja. Možete li je ponoviti za uvod i obrazložiti taj momenat osjećaja ponosa na njih?

MUHIĆ: Svi su nam brodovi bili potonuli, svi mostovi porušeni, svi junaci nikom poniknuli. Da ne bi naših nena i majki, da ne bi naših djedova i očeva, ode helać butum Bosna, odoše i Bošnjaci, ode i sjećanje na Bošnjake. U Bosni se Bošnjaci i danas, poslije više od 15 godina oficijalnog vraćanja našeg nacionalnog imena, još nećkaju i snebivaju kad ih nazovete Bošnjacima. Svi bi nekako rađe da budu Bosanci i Hercegovci, a to što je Republika Srpska – Srpska, i što su svuda u BiH Hrvati – Hrvati, a Srbi – Srbi, i što ni jedni ni drugi nigdje nisu Bosanci i Hercegovci, to neka, drugo su oni, drugo mi. Dok god mi možemo biti niko i ništa, neka budemo. Osnivanje BANU, dakle Bošnjačke nacionalne akademije nauka i umjetnosti, neka je vrsta satisfakcije sub specie aeternitatis, dokument za vječnost – tapija, gruntovnica, potvrda identiteta koja se ne može ni iscijepati, ni poništiti, a koju su upravo oni i samo oni sačuvali, u njedrima i na dnu sehara, po duhankesama i ispod kućnog praga, sve do danas. A to naše danas još je puno onih kojima nije drago što se tapija Bošnjaka sačuvala. Njima bi bilo mnogo lakše da se ta tapija zaturila zauvijek, jer ovako su im se uveliko pomrsili računi. Govorim o Bošnjacima koji bi rađe da to ne budu, o Bošnjacima koji se ničemu što je za Bošnjake dobro ne mogu obradovati. Ali nije im se ljutiti: velik je teret, teško je breme na plećima Bošnjaka, a nisu svi ni jednako voljni ni jednako spačni i vični nositi ga.

Zašto niste do sada postali akademik nekih drugih nacionalnih akademija? Npr. Makedonske ili ANU?

MUHIĆ: Najlakši odgovor je: Pitajte njih! Najtačniji odgovor: Znamo to svi sasvim dobro – i oni, i ja, a i vi! Najiskreniji odgovor: Već odavno znam da je potpuno svejedno šta je neko bio ili šta nije bio neko, kada ga jednom više ne bude. Suum quique – Svakom svoje.

Posljednje što ste napisali, odnosno objavili je Bošnjačka besjeda. Zar da samo besjedimo Bošnjacima, a da im konačno ne sačinimo nacionalni program?!

MUHIĆ: Nije to najnovije, u međuvremenu je bilo još ponešto. I nije bila Bošnjačka besjeda, nego Besjeda Bošnjacima. Nejse. Valja znati jedno: Narodu, naciji se besjedi. Naciji se govori. Narodu, naciji se ne pravi program. Političke partije prave programe za svoje sljedbenike. Narod ne može biti ničiji sljedbenik. Nacija, u principu, ne slijedi nijednu partiju. Nacija nije tu da bi ostvarila program nijedne partije, koliko god da se uvriježilo suprotno mišljenje koje demagoško manipuliranje narodom smatra legitmnom i najvišom obavezom političkih partija! Naprotiv, političke partije u snažnim i jedinstvenim nacijama su tu da bi ostvarile program koji je njima zadat od nacije, dakle, program koji nastaje iz suštinskih interesa nacije i koji najpotpunije izražava identitet nacije i, u tom smislu, sve partije od reda treba da budu nacionalne. Veliki filozof Johan Gotlob Fichte držao je govore njemačkoj naciji. Nije pravio nacionalni program. Veliki i emancipirani narodi odavno ne prave nikakve nacionalne programe. SANU i HAZU su postigli svoje najveće naučne i umjetničke rezultate slijedeći stvarne interese svojih nacija, dok su se naučno ekstremno degradirale kada su pokušale nametnuti svoje nacionalističke projekte kao surogat nacionalnih programa. Bošnjaci su hiljadu godina bili nacija. Sada su na putu da to ponovo postanu. U ovoj fazi svoje povijesti, Bošnjaci treba da imaju program. Veoma načelan i u najširem kontekstu sveden na obezbjeđivanje opstanka. Najprije, da internaliziraju svoj nacionalni identitet bez krzmanja, bez nedoumica, punim srcem, dakle, da sebe prihvate kao Bošnjake. Da svoju socijalnu afirmaciju realizuju kroz svoje bošnjaštvo, ni agresivno, ni defanzivno, nego kao jednostavnu i neporecivu činjenicu oko koje nema, niti može biti bilo kakvog debatiranja.

U tom smislu, program Bošnjaka je jasan i nikakva politička partija ni akademija ne treba da im određuje taj program. Konkretno, nacionalni program Bošnjaka, onakav kakav izvire iz premisa njihovog nacionalnog bića u ovom historijskom trenutku svodi se na tri ključne tačke: 1. Razumjeti, prihvatiti/internalizirati, izgraditi i odbraniti svoj nacionalni bošnjački identitet; 2. Govoriti svojim bosanskim jezikom i razvijati ga kao sopstveni nacionalni jezik, maternji jezik svih Bošnjaka; 3. Poštovati svoju vjeru. Eto, to je nacionalni program Bošnjaka i, u osnovi, to je strateški program svake nacije. U tom smislu, Besjeda Bošnjacima, koliko god je bila besjeda, govor, obraćanje, bila je i podsjećanje Bošnjacima na njihov temeljni nacionalni program.

Pored širokog dijapazona Vašeg intelektualnog angažmana, ja bih ovaj razgovor fokusirao na Balkan. Čitao sam Vaše inspirativne tekstove i koliko znam Marija Todorova, dakle Bugarka, napisala je cjelovitu knjigu o Balkanu. Vaše mišljenje o knjizi i o tome da drugi više od Bošnjaka pišu o toj temi?

MUHIĆ: Ljudska duša, duša svijeta, sebe najtačnije prepoznaje u obliku poluostrva. Kontinent je suviše siguran i stoga melanholičan. Ostrvo je stalno iritirano rubom nesigurnosti, klaustrofobično i histerično. Peninsularna forma sadrži i poentu potrebe za sigurnošću (koju izražava čvrstom vezom sa kontinentom) i žudnju za izazovom, iritiranost idejom podviga (koju naglašava iskorakom kopna u beskraj pučine), potrebu izdvajanja iz anonimne cjeline kontinenta. Sve svjetske civilizacije započele su na poluotocima. Njihova peninsularna geneza kulminira u četiri velike poluostrvske cjeline u Mediteranu: Anadolija, Balkansko poluostrvo, Apeninsko poluostrvo, Iberijsko/Pirinejsko poluostrvo. Za Europu, a time direktno i za svijet, Balkan je apsolutno najplodnija civilizacijska matrica sa najintenzivnijom gamom duhovnih i materijalnih stimulativnih uticaja. Ovu poentu Marija Todorova nije dovoljno zapazila. O Balkanu će se tek početi pisati i mnogo više, i mnogo tačnije i mnogo istinitije (tačnost i istina nisu sinonimi, napomena koja se često smetne s uma). Bošnjaci načelno još uvijek mnogo više čitaju šta drugi pišu, a posebno šta drugi pišu ili govore o njima. Kompleks koji ima historijsko objašnjenje, ali kojeg se Bošnjaci moraju što prije osloboditi! Nisam našao nijednu knjigu u kojoj autor Englez analizira šta su drugi rekli o Englezima. Doza oholosti uvijek dobro dođe u komunikaciji sa svim zlonamjernicima. Bošnjaci se još nisu naučili da ignorišu zlonamjernike. Naprotiv, isuviše često posežu za džokerom viktimizacije, kao da im je najlakše kad jadikuju i dok se ibrete nad ovom ili onom klevetom izrečenom na račun Bošnjaka ili zulumom i nepravdom koja im je nanijeta. Posebno je potrebna doza samopoštovanja. Ne mogu se načuditi, naprimjer, da bošnjački parlamentarci pišu pisma i traže pomoć od međunarodne zajednice kada ocijene da je neki prijedlog zakona protiv nacionalnog interesa Bošnjaka. Poslanici Srbi i poslanici Hrvati bez dvoumljenja stavljaju veo na svaki prijedlog zakona koji mogu nanijeti štetu njihovim nacionalnim interesima. I to je u redu. Izbjegavati da s tako postupi kada su ugroženi nacionalni interesi Bošnjaka apsolutno nije u redu! Bošnjaci treba definitivno da se oslobode psihologije submisivnosti. Eto to je ono što se može nazvati negativno balkanski. „Ne može šut sa rogatim!“ Tačno je, ali ovdje nije riječ o marvi ni o govedima, nemaju veze ni šuti ni rogati, nego ljudi koji suvereno zastupaju sopstvena uvjerenja! Taj sindrom zbilja balkanskog mazohizma je poguban za nacionalno samopoštovanje i ljudski integritet Bošnjaka. Ozloglašeni Balkan – moram reći sasvim neopravdano degradiran od europskih protuha kakvih nema ni na Balkanu, ponajviše pak od njihovih epigona sa balkanskih prostora – pruža dovoljno materijala za lamentiranje onima koji više vole kukati nego se kruha najesti. Ali to više nego išta drugo drži Bošnjake u stadiju povijesne adolescencije. Imperativ i čovjeka i nacije jeste da dostigne svoju zrelost i da svoju stvar uzme u svoje ruke – da podsjetim na jednu sjajnu formulaciju Maxa Stirnera.

Pretpostavljam da ste čitali knjigu Ahmeta Davutoğlua Strategija dubine u kojoj se tretira Balkan kao geopolitički interes Turske i odgovor Darka Tanaskovića sa knjigom Neoosmanizam na novu tursku politiku na Balkanu. Zar će Srbi i Turci ponovo prelamati koplja na Balkanu?

MUHIĆ: Priča o Srbima koji su lomili koplja sa Turcima još jedan je od mitova koji se bez ikakve osnove prihvata kao navodna realnost. Turci i Srbi samo jednom su lomili koplja na Balkanu: na Kosovu polju 1389. godine. Poslije su ih Srbi lomili samo kada bi im to Turci rekli, kao vazali, konkretno kao turski vazali, na strani Osmanlija. Kao Kraljević Marko, koji je u jednom takvom boju i poginuo, ubijen od vojnika vlaškog vojvode Mirčete. Ili kao Stefan Lazarević, sin kneza Lazara, koji se borio rame uz rame sa sultanom Bajazitom (onim istim koji je pobijedio njegovog oca i tako završio srpsku priču na Kosovu), sve do bitke kod Ankare 1402. godine, protiv Timur Lenka, alias Tamerlana! Prvi i Drugi srpski ustanak su inspirirani, organizirani i pomognuti od Habzburga i Rusije, kada je Osmansko carstvo već odavno izgubilo snagu i postalo „Bolesnik sa Bosfora“. Srbija od tada do danas nije bila samostalno značajan faktor na Balkanu, kao što, uostalom, ni cijeli Balkan odavno nije značajan faktor za Balkan – dobrim dijelom i svojom krivnjom – dok je svako poređenje Srbije sa savremenom Turskom, u pogledu njihovog međunarodnog statusa i potencijala, bespredmetno. Uostalom, i realni kapacitet Turske za kontrolu događaja na Bakanu suštinski je limitiran i direktno zavisi od par najmoćnijih faktora međunarodne politike. Inače, Darko Tanasković i njegova knjiga nije ni instanca, ni referenca relevantna za Davutoğlua, još manje za Tursku. Najmanje, pak, za Bosnu i Bošnjake.

Mogu li Vas podsjetiti na jedna Vaša „glasna“ razmišljanja o Balkanu gdje uvrštavate čak i naslijeđe Sokrata. Dakle, želio bih da iznesete i taj filozofsko-povijesni aspekt, odnosno, viziju Balkana.

MUHIĆ: Čak i naslijeđe Sokrata uvrstio sam u naslijeđe Balkana – kažete! A gdje biste Vi, dragi prijatelju, uvrstili Sokrata!? Platon, Sokrat, Aristotel, Perikle, Solon, Herodot, Fidija, Poliklet, Euripid, Eshil, Sofokle…, svi od reda su rođeni na Balkanu, sve što su uradili, rekli, napisali – uradili su, rekli su i napisali su na Balkanu; čak su i umrli na Balkanu. Dvije hiljade godina kasnije nazivaju ih predstavnicima zapadnoevropske filozofije, politike, demokratije, etike, estetike, astronomije, logike!? To jest, kad smo već kod logike, ima li tu bilo kakve logike? Ili je to sve notorna smicalica!? Od ljudi sa Balkana se očekuje da to zaborave i da povjeruju kako su svi ovi spomenuti i mnogi drugi, isto tako slavni i umni, a ovdje nespomenuti ljudi, rođeni u „civiliziranoj Europi, a ne na primitivnom Balkanu“ (zar bi i mogli u to povjerovati?), da su govorili engleski i francuski, njemački i španski… i da su onda postepeno educirali ostale narode i područja, jedino im je zapelo kod tih primitivnih Balkanaca!? Podsjetit ću, uz dužnu skromnost, da o ovom notornom primjeru falsifikovanja europske historije u vezi Balkana nisam samo „glasno razmišljao“, nego sam napisao, inter alia, cijelu knjigu od preko 450 stranica, pod naslovom Potomci bogova. Ta veoma neestetska hirurgija koja bi da potpuno promijeni autentično lice europske historije i civilizacije mora biti jasno demantirana i sistematski korigirana na svakom koraku, da bi se, s jedne strane, demaskirao kulturni kolonijalizam i paternaliza nebalkanske Europe nad balkanskom Europom, i s druge strane, da bi Europljani Balkanci povratili osjećaj samopoštovanja i oslobodili se neopravdanog osjećaja inferironosti u odnosu na Europljane nebalkance. Balkan je Europi i ime nadjenuo. Ko zna kako bi se naš zajednički kontinent zvao da ga nisu imenovali Europljani Balkanci.

Kakav je bošnjački identitet u pojmu Balkan?

MUHIĆ: Bitan. Kako u onim suštinski pozitivnim odlikama Balkana kao antropološkog apejrona, dakle kao neke vrste antropološke prasupstance koja je i danas prisutna kao impulsivna, vitalna, nerazblažena, primordijalna, tako i u negativnom kontekstu nekultivisanog, naprasitog, nesigurnog u sebe, inferiornog, sado-mazohističkog, neusmjerenog. Da su Bošnjaci protobalkanci, dakle, da njihovo porijeklo seže duboko u vrijeme prije dolaska Slovena – to je naprosto logički nepobitno, dok je u nivou studiozne onomastičke, lingvističke, paleografske, historiografske građe posebno detaljno dokumentirano u djelima akademika BANU Ibrahima Pašića.

Šta Vam znači naslov u knjizi Islamski identitet Europe?

MUHIĆ: Obično se govori o Europi i islamu. Jasno, s ciljem da se odmah proguta udica i prihvati kao istinita implicirana, a potpuno lažna tvrdnja: „Europa je jedno, islam je drugo!“ Kao prvo, ovim iskazom uspostavlja se logički nekorektna relacija. Europa je geografska odrednica, a islam je sadržinska odrednica. Čist primjer kolonijalne psihologije. Taj kolonijalizam probija na sve strane. Ljudi se iznenade, mnogi se i naljute, kada čuju da Europa nije ekskluzivno kršćanski/hrišćanski kontinent! Mora ih se podsjetiti da se Isus nije rodio u Londonu, da nije bio raspet u Parizu, te da nije uskrnuo/vaskrsnuo u Rimu. Kršćanstvo je importirana, pridošla, adoptirana religija na europskom tlu, jednako kao i judejstvo, jednako kao islam. Europa nema svog poslanika. Sve tri velike monoteističke religije, treba li podsjećati, nastale su, takoreći, u istoj avliji. I ta avlija nije bila u Zapadnoj Europi, ni u Istočnoj Europi, ni u bilo kojoj Europi, kad smo već kod toga, nego u toliko pogrešno i neopravdano podcjenjivanoj, prezrenoj Aziji, konkretno na Bliskom Istoku. Spiritualna historija svijeta od samog izvora vezana je za Aziju i u tom kontekstu Europa ostaje samo vječni adept, učenik i sljedbenik koji nema nikakvo pravo da prisvaja bilo koju od tri velike monoteističke religije. Identitet Europe je legura gotovo svih duhovnih i kulturnih utjecaja, pri čemu su kršćanstvo i islam dvije najnaglašenije komponente tog identiteta. Malo ko ima u vidu da je islam u mnoge dijelove Europe stigao prije kršćanstva/hrišćanstva. U južnim dijelovima Kavkaza islam je uspostavio prvu državu već 641. godine; na Iberijskom poluostrvu islamska država počinje da funkcionira već od 711. godine i ostaje tamo u kontinuitetu do 1492., gotovo osam stotina godina. Na Kritu/Kreti i svim velikim otocima Mediterana, Kipru, Siciliji, Sardiniji, Korzici, islam uspostavlja svoje države već tokom prvih decenija IX stoljeća, od 810-830. godine. Za to vrijeme u Ukrajinu, Rusiju, Skandinaviju, sjevernu Njemačku, Poljsku, Mađarsku, kršćanstvo stiže tek početkom XI vijeka! Naslov prosto konstatira nepobitnu činjenicu da je identitet Europe islamski. Ne samo islamski, ne ekskluzivno islamski, bez ikakvih drugih primjesa, nego autentično islamski, u kontinuitetu od 14 stoljeća, sa materijalnim i duhovnim prilozima koji su nemjerljivi po svom obimu i sadržaju, a koji su bitno odredili moderni identitet Europe. I to u principu, odredili su ga njegovim najvrjednijim odlikama, kao što su kulturna i vjerska tolerancija, u Europi prvi put uvedene na nivou državne politike, direktno iz islamske tradicije!

Smijete li na takav način elaborirati islamski identitet Balkana?

MUHIĆ: Kako mislite – smijete li? Pa identitet Balkana se ne može, i poštujući činjenice, ne smije elaborirati drugačije nego tako, kroz analizu i afirmaciju islamskih elemenata koji su izgradili i formirali taj identitet. Balkan bi jednostavno izgubio svoju fizionomiju, bio bi lišen bitnih odlika, ukratko – eliminirala bi se njegova differentia specifica ako bi se ignorirala islamska komponenta, odnosno, ako bi se odricao islamski identitet Balkana!

Kako komentirate srpsku diplomatsku inicijativu o stogodišnjici Balkanskih ratova koju je objeručke prihvatila i turska diplomatija?

MUHIĆ: Vrijedi vidjeti šta se desilo na Balkanu sto godina nakon balkanskih ratova. Šta je sve porušeno, čije je porušeno, ko je porušio; ko je progonjen, ko je progonio; ko je vršio zločine i genocid, ko su bile žrtve zločina i genocida; pa onda izvesti logične zaključke koji slijede iz ponuđenih premisa.

Zar ne bi bilo bolje i važnije obilježiti sto godina Sarajevskog atentata sa najavom budućeg mira na Balkanu?

MUHIĆ: Ima još dvije godine do jubileja sto godina Sarajevskog atentata. Na Balkanu je, srećom, mir. Osim toga, skeptičan sam prema mogućnostima da jedan akt kakav je politički atentat, u koji je uključeno i ubistvo žene u drugom stanju, može predstavljati adekvatnu inspiraciju za razgovore o miru. Atentat je i bio izvršen u ime rata, ne u ime mira, njegov cilj jeste bio rat i samo rat. Odbijanje Srbije da dozvoli inspekciju, odnosno istragu u vezi atentata na svojoj teritoriji, koliko god bio izuzetan i u svakom pogledu impresivan gest nacionalnog integriteta i državnog suvereniteta, ipak je bio samo formalni pretekst za rat koji je već odavno i na drugim mjestima bio planiran i pripremljen. Uostalom, iako je po scenariju formalno započet na Balkanu, konkretno u Sarajevu, jasno je da Prvi svjetski rat nije bio rat balkanskih naroda, nego rat velikih europskih sila, koji je balkanske narode silom ugurao u rat.

Može li taj sanjani mir na Balkanu doći nakon objektivnijeg razumijevanja povijesti kada je, primjerice, tristo godina vladao mir u doba Osmanlija?

MUHIĆ: Pax Ottomana, odnosno Pax Ottomanica, bio je period trajnog mira na Balkanu. U vrijeme dok je neislamska Europa bila ogrezla u krvi vjerskih ratova, seljačkih ustanaka, ratova država protiv država (tako, samo jedan rat Engleske i Francuske trajao je 114 godina zbog čega je i nazvan Stogodišnji rat), za to vrijeme na Balkanu, odnosno, u islamskoj Europi vladao je mir i ralativno blagostanje. Potpuno iskrivljeno prikazan i falsificiran u svim tekstovima, od čitanki za osnovnu školu do naučnih studija, osmanski period na Balkanu je u najvećem dijelu svog postojanja predstavljao procvat za sve, posebno za nemuslimanske narode Balkana. Jedini primjer u historiji svijeta da su i najmanji narodi sačuvali svoj nacionalni identitet, svoj jezik, svoju kulturu i svoju religiju nakon više stoljeća provedenih u sastavu države osvajača, jeste upravo primjer vladavine Osmanskog carstva na Balkanu. Svi balkanski narodi: Albanci, Bošnjaci, Bugari, Crnogorci, Grci, Makedonci, Vlasi, Srbi… zadržali su svoj jezik. Malo je poznato da su Romi iz cijele Europe sačuvali svoj jezik samo u granicama Osmanskog carstva, primarno na Balkanu! Hramovi i crkve nemuslimana, kako one podignute prije dolaska islamske države, tako i one izgrađene tokom pet vijekova te vladavine, ostale su do danas. Pred kraj Osmanskog carstva, prema posljednjem popisu iz 1905. godine, na Balkanu je bilo oko 73% škola na drugim jezicima, u poređenju sa 27% na turskom jeziku. Središte pravoslavnog svijeta ostalo je od 1453. godine, i kroz svo vrijeme Osmanskog carstva, do danas u Istanbulu! Obzirom da je imalo ogromnu privilegiju da ne ide u rat, neislamsko stanovništo je doživjelo u tim stoljećima demografski porast bez presedana. Njihov odmor nacija završava, a gubici u ljudstvu počinju tek sa odlaskom Osmanskog carstva, i to samo dvije godine kasnije, upravo početkom Balkanskih ratova.

Ovu autentičnu sliku tog perioda nužno je forsirati umjesto tradicionalne lažne predstave o tom vremenu, jer se samo tako mogu izbrisati namjerno fabrikovane neistine koje su i stvorile zlu krv na Balkanu, a koje su upravo s tim ciljem i bile stvorene.

Kada se oslobode hipoteke velikih laži, kada shvate da nikakvog poturčivanja nije bilo, ni nabijanja na kolac (historičari se razilaze utoliko što ovu inače vrlo rijetku praksu pripisuju slovačkom, vlaškom, odnosno mađarskom vlastelinu, ali se slažu u tome da nije predstavljala sankciju predviđenu osmanlijskim kaznenim pravom), ukratko, da islam i Europljani muslimani i Europljani Balkanci ne duguju ništa Europljanima nemuslimanima i Europljanima neBalkancima, nego da je upravo suprotno istina – tek tada će se buduće generacije osloboditi tog strašnog epigonskog prokletstva, da se svete potomcima svojih dobročinitelja i afrimisat će ogromne vrijednosti svih balkanskih kulturnih tradicija. (akos.ba)