Fetva Dr. Yusufa el-Qaradawija o čestitanju vjerskih praznika jevrejima i kršćanima
Pitanje (skraćeno):
"Ja sam student u Njemačkoj. Problem koga vam želim izložiti jeste slijedeći: Na koji način nam je dozvoljeno, a na koji nije čestitati nemuslimanima njihove različite praznike, kao što su nacionalni i vjerski praznici od kojih je najpoznatiji Božic? Je li nam dozvoljeno da iz kurtoazije svome kolegi na studijama ili mentoru ili kolegi na poslu ili komšiji cestitamo te praznike uobicajenim frazama? Naime, cuo sam neku bracu kako govore da je to zabranjeno i da cak spada u velike grijehe jer time potvrdujemo kufr i neistinu u koju nemuslimani vjeruju, i odobravamo im da tako nastave, te da time ucestvujemo u njihovim vjerskim propisima. Svakakao, kada im cestitam ili poklonim poklon ja nikako ne odobravam zabludu ili kufr u kome su, vec samo slijedim upute islama o lijepom ophodenju sa nemuslimanima. To posebno stoga što o¬ni nama cestitaju naše blagdane a ponekad nam poklone i neki poklon. Licno nalazim da nikako ne prilici muslimanu da na takav pozitivan gest musliman uzvrati smrknutim licem i zanemarivanjem njihovih praznika. To ce samo dodatno ocrniti sliku muslimana u njihovim ocima i dati im još jedan argument da nas napadaju.
Odgovor:
Hvala Allahu i neka su mir i blagoslov na Božijeg poslanika. Nema sumnje da je pitanje koje postavlja brat vrlo važno i osjetljivo, kako je i sam opisao. O njemu su me pitali mnoga braca i sestre u razlicitim zemljama Evrope i Amerike koji tamo žive sa kršcanima i koje sa njima vežu razlicite veze: komšiluk, posao, studije... Ponekad musliman ima osjecaj da je nemusliman bolji od njega, kao naprimjer u slucaju mentora koji iskreno pomaže studentu muslimanu ili ljekara koji iskreno lijeci muslimana bolesnika, i u drugim slicnim slucajevima. A kao što se kaže, insan je rob dobrocinstva. Ili kao što je pjesnik rekao: Dobro cini ljudima porobit ceš njihova srca, a kako samo dobrocinstvo covjeka porobljava!
Kakav je, dakle, stav muslimana prema ovim nemuslimanima koji se prema njemu lijepo odnose, koji nisu neprijatelji muslimanima, koji se protiv njih ne bore zbog njihove vjere i koji ih ne protjeruju iz njihovih domova? Časni Kur'an je postavio pravilo za odnose izmedu muslimana i nemuslimana u dva ajeta sure El-Mumtehane koja govori o mnogobošcima, a u kojima Allah, dž.š., kaže: "Allah vam ne zabranjuje da dobrocinstvo cinite i pravedni budete onima koji se protiv vas zbog vjere ne bore, niti vas iz staništa vaših izgone! Allah, dosita, voli pravedne! Ali vam Allah zabranjuje da prijateljujete sa onima koji se protiv vas bore zbog vjere, i iz vaših staništa vas izgone i pomažu da vas protjeraju; s takvima vam zabranjuje prijateljevati! A koji s njima bude prijateljevao, takvi su zlocinitelji pravi!" (El-Mumtehine, 8-9) Ova dva ajeta, dakle, prave razliku izmedu onih nemuslimana koji ne ratuju i onih koji ratuju protiv muslimana. Prvima casni ajet odreduje pravdu i dobrocinstvo, što je više od pravde. Pravda je da uzmeš ono što ti pripada, a dobrocinstvo je da odustaneš od svoga prava. Pravda je da nekome u potpunosti daš njegovo pravo. Dobrocinstvo znaci dati mu više nego mu po pravdi pripada. Što se drugih tice, sa kojima nam ajet zabranjuje prijateljevanje, to su oni koji gaje neprijateljstvo prema muslimanima i protiv njih se bore, i koji ih iz njihovih domova bez razloga protjeruju, samo zato što govore: "Naš Gospodar je Allah", kao što su ucinile Kurejšije sa Poslanikom i njegovim ashabima.
Kur'an je definirajuci odnos prema miroljubivim nemuslimanima upotrijebio rijec dobrocinstvo (birr) što je rijec koja se koristi za izražavanje najvece ljudske obaveze nakon obaveze prema Allahu: dobrocinstvo prema roditeljima. El-Buhari i Muslim od Esme bint Ebi Bekr prenose da je došla Poslaniku, a.s., i pitala ga: "O Božiji poslanice, došla mi je mati, a ona je mnogoboškinja, i želi imati lijepe odnose sa mnom. Hocu li je paziti?" Odgovorio je: "Pazi svoju majku!" Tako je odgovorio u slucaju mnogoboškinje, a poznato je da je stav islama prema sljedbenicima Knjige blaži od njegovoga stava prema mnogobošcima. Cak je dozvolio da jedemo ono što zakolju i da se od njih ženimo: "…i vama je dozvoljena hrana o¬nih kojima je Knjiga data, a i vaša hrana njima je dozvoljena! I dozvoljene su vam cestite vjernice, i cestite žene o¬nih kojima je Knjiga data prije vas…" (El-Maide, 5). A ono što se podrazumijeva u braku i što iz njega proizilazi jeste ljubav izmedu supružnika, kao što kaže Allah, dž.š.: "I od Njegovih Znakova i to je da on za vas, od samih vas, žene stvara, da se uz njih smirite i medu vas ljubav i samilost dao je…" (Er-Rum, 21). A kako može covjek da ne voli svoju ženu, i domacicu, i saputnicu, i majku svoje djece? Opisujuci odnose medu supružnicima Allah, dž.š., kaže: "One su vaša odjeca, i vi ste njihova odjeca" (El-Beqare, 187). Ono što takoder neminovno dolazi uz takav brak i što iz njega proizilazi jesu tazbinske veze izmedu dvije porodice, što je jedna od dvije osnovne prirodne veze medu ljudima, kao što kaže Kur'an: "I on je Taj Koji je od vode covjeka stvorio i potomstvo mu po krvi i tazbini dao!…" (El-Furqan, 54). U neminovnosti takvog braka spada i majcinstvo i prava koja majka ima u odnosu na svoje dijete u islamu. A može li se u dobrocinstvo i lijep odnos ubrojati da joj prode jedan tako veliki blagdan a da joj ga dijete ne cestita? I kakav odnos ce u tom slucaju dijete iz takvog braka zauzeti prema svojoj rodbini sa majcine strane kao što su djed ili nana, dajdže i tetke, dajdžici i dajdžišne, tecici i tecišne, a svi oni imaju pravo na lijepe rodbinske veze. Kaže Allah, dž. š.,: "… A rodaci su, po Allahovoj Knjizi, preci jedni drugima,…" (El-Enfal, 75), te: "Allah zapovijeda pravdu i dobroconstvo i potpomaganje bližnjega,…" (En-Nahl, 91). Prema tome, ako obaveze prema majci i rodbini od muslimana i muslimanke zahtijevaju da paze svoju majku i rodbinu na nacin koji ce pokazati ljepotu ponašanja muslimana, i njegovu širokogrudnost, i lojalnost njegovoj rodbini, isto tako druge obaveze obavezuju muslimana da se lijepo ponaša. A Poslanik, a.s., je savjetovao Ebu Zerra: "Boj se Allaha ma gdje bio! Kad uciniš grijeh, ucini dobro koje ce ga izbrisati! I s ljudima se lijepo ophodi!" Dakle, "odnosi se prema ljudima", a nije rekao prema muslimanima.
Poslanik, a.s., je, takoder, podsticao na blagost u postupanju sa nemuslimanima i upozoravao na grubost i nasilje prema njima. Kada su mu došli neki jevreji i izigravajuci nazivanje selama kazali "Es-Sammu 'alejke, Muhammede!", što je znacilo: "Umro ti, Muhammede!", i kada ih je cula Aiša, odgovorila je: "Vi umrli i prokleti bili, neprijatelji Božiji". Poslanik, a.s., ju je ukorio zbog toga pa mu je rekla: "Nisi li cuo šta su rekli, Božiji poslanice?" on joj dogovori: "Cuo sam i rekao: I vi!. (Tj. umrli i vi, da Bog da!) Aiša, Allah voli blagost u svemu." Legitimnost cestitanja ovih praznika nemuslimanima se samo potvrduje kada oni - kako navodi pitalac - prvi cestitaju muslimanu njegove islamske blagdane jer nam je naredeno da dobro dobrim uzvratimo, a da pozdrav boljim ili makar istim uzvratimo. Kaže Allah, dž.š.: "Kada pozdravljeni budete, ljepšim ili istim pozdravom uzvratite!" (En-Nisa', 86) A ne priliči muslimanu da bude manje plemenit i manje učtiv prema drugome. Naprotiv, on treba biti boljeg i savršenijeg ophodenja kao što se kaže u hadisu: "Najpotpunijeg imana je onaj ko je najljepšeg ponašanja." Ili kao što se kaže u drugom hadisu: "Poslan sam da usavršim plemenite cudi kod ljudi." A prenosi se da je vatropoklonik nazvao selam Ibn 'Abbasu sa "Esselamu alejkum", pa mu je Ibn 'Abbas odgovorio "Ve 'alejkumusselam ve rahmetullah". Na to su ga neki ashabi upitali: "Kažeš mu "i milost Božija (ve rahmetullah)"?" na šta je Ibn 'Abbas odgovorio: "Zar u Božijoj milosti ne živi?" Dodatan razlog (za cestitanje) može da bude naša želja da ih pozovemo u islam, da im ga približimo i da im omolimo muslimane, što nije moguce postici hladnim odnosom prema njima. Sam Poslanik, a.s., je bio lijepog ponašanja i prijatan u odnosu sa mnogobošcima Kurejša tokom cijelog mekanskog perioda uprkos nevolja koje su mu zadavali, i spletki protiv njega i njegovih ashaba. Šta više, zbog povjerenja koga su imali u njega, a.s., kod njega su ostavljali vrijedne stvari za koje su strahovali tako da je Poslanik, a.s., kada je iselio u Medinu ostavio Aliju, r.a., i naredio mu da vrati povjerene mu stvari njihovim vlasnicima.
Prema tome, nema prepreke da im u takvim prilikama musliman ili islamski centar cestita usmeno ili cestitkama koje ne sadrže simbole ili vjerske fraze koje su suprotne sa nacelima islama kao što je krst, jer islam negira samu ideju krsta: "Oni ga nisu ubili, niti su ga razapeli, vec im se samo ucinilo." (En-Nisa', 156) Uobicajene fraze cestitanja u slicnim situacijama ne sadrže nikakvo odobravanje njihove vjere, niti izražavaju zadovoljstvo njome. To su rijeci kurtoazije koje ljudi obicno razmjenjuju. Takoder nema prepreke da se prime pokloni od njih i da im se na njih uzvrati istom mjerom. Poslanik, a.s., je primao poklone od nemuslimana kao što je poklon od El-Muqavqisa, vode egipatskih kopta, pod uvjetom da ti pokloni ne sadrže nešto što je zabranjeno muslimanima kao što su alkohol i svinjsko meso. Znam da su neki islamski pravnici, kao što je šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, zauzeli strog stav prema praznicima mnogobožaca, kršcana i jevreja, i prema ucestvovanju u njima i to u svom djelu Iqtida'u-s-sirati-l-musteqim, mukhalefet ehli-l-džehim. Slažem se s njim u zabrani muslimanima da slave praznike mnogobožaca i sljedbenika Knjige. Naime neki muslimani slave Božic kako se slave bajrami, pa i više. To nije dozvoljeno. Mi imamo svoje blagdane, a oni svoje. Ali ne mislim da ima prepreke da nemuslimanima njihove blagdane cestita onaj koga s njima vežu rodbinske veze, ili komšiluk ili studije ili neke druge društvene veze koje podrazumijevaju ljubav i lijep odnos koga potvrduju zdravi obicaji.
Nema sumnje da je Šejhu-l-islam svoju fetvu o ovome dao u svjetlu okolnosti svoga vremena. Da on, Allah bio zadovoljan njime, živi danas sa nama, i da vidi meduovisnost ljudi jednih o drugima, i povezivanje svijeta dotle da je postao kao malo selo, i da vidi potrebu muslimana da saraduju sa nemuslimanima, i da su - nažalost - nemuslimani postali profesori muslimanima u mnogim znanostima i industrijama, i da vidi potrebu islamskog poziva da se približi tim ljudima, i potrebu da se musliman predstavi kao blag, a ne nasilan, i da donosi radosne vijesti, a ne da odgoni, i da vidi da muslimanovo cestitanje blagdana njegovom komšiji, kolegi i profesoru nemuslimanu ne znaci njegovo zadovoljstvo sa vjerovanjem kršcanina ili odobravanje njegove nevjere...; šta više, da vidi da ni sami kršcani ne slave te blagdane kao vjerski obred kojim se približava Bogu, vec zato što je - u vecini slucajeva - postao obicaj i nacionalna tradicija na koju su ljudi navikli,... kada imaju slobodne dane, kada jedu, piju i razmjenjuju poklone sa porodicom i prijateljima... Da Ibn Tejmija živi danas, i da vidi sve ovo, promijenio bi svoje mišljenje - a Allah najbolje zna - ili bi ublažio svoju fetvu jer je, Allah bio zadovoljan njime, vodio racuna o prostoru i vremenu u svojim fetvama. Ovo što smo rekli odnosi se na vjerske blagdane. Što se tice nacionalnih praznika, kao što je dan nezavisnosti ili ujedinjenja, ili društvenih praznika kao što su Dan majke, Dan djeteta, Praznik rada ili omladine i tome slicno, nema nikakve zapreke da ih musliman cestita ili da ucestvuje u njima zbog toga što je gradanin te zemlje ili je u njoj nastanjen pod uvjetom da izbjegne zabranjene stvari koje se mogu desiti u vrijeme ovih praznika. Da nas Allah naputi.
