Čestitanje nemuslimanima njihovih vjerskih praznika

Fetva Dr. Yusufa el-Qaradawija o čestitanju vjerskih praznika jevrejima i kršćanima

Pitanje (skraćeno):

"Ja sam student u Njemačkoj. Problem koga vam želim izložiti jeste slijedeći: Na koji način nam je dozvoljeno, a na koji nije čestitati nemuslimanima njihove različite praznike, kao što su nacionalni i vjerski praznici od kojih je najpoznatiji Božic? Je li nam dozvoljeno da iz kurtoazije svome kolegi na studijama ili mentoru ili kolegi na poslu ili komšiji cestitamo te praznike uobicajenim frazama? Naime, cuo sam neku bracu kako govore da je to zabranjeno i da cak spada u velike grijehe jer time potvrdujemo kufr i neistinu u koju nemuslimani vjeruju, i odobravamo im da tako nastave, te da time ucestvujemo u njihovim vjerskim propisima. Svakakao, kada im cestitam ili poklonim poklon ja nikako ne odobravam zabludu ili kufr u kome su, vec samo slijedim upute islama o lijepom ophodenju sa nemuslimanima. To posebno stoga što o¬ni nama cestitaju naše blagdane a ponekad nam poklone i neki poklon. Licno nalazim da nikako ne prilici muslimanu da na takav pozitivan gest musliman uzvrati smrknutim licem i zanemarivanjem njihovih praznika. To ce samo dodatno ocrniti sliku muslimana u njihovim ocima i dati im još jedan argument da nas napadaju.

Odgovor:

Hvala Allahu i neka su mir i blagoslov na Božijeg poslanika. Nema sumnje da je pitanje koje postavlja brat vrlo važno i osjetljivo, kako je i sam opisao. O njemu su me pitali mnoga braca i sestre u razlicitim zemljama Evrope i Amerike koji tamo žive sa kršcanima i koje sa njima vežu razlicite veze: komšiluk, posao, studije... Ponekad musliman ima osjecaj da je nemusliman bolji od njega, kao naprimjer u slucaju mentora koji iskreno pomaže studentu muslimanu ili ljekara koji iskreno lijeci muslimana bolesnika, i u drugim slicnim slucajevima. A kao što se kaže, insan je rob dobrocinstva. Ili kao što je pjesnik rekao: Dobro cini ljudima porobit ceš njihova srca, a kako samo dobrocinstvo covjeka porobljava!

Kakav je, dakle, stav muslimana prema ovim nemuslimanima koji se prema njemu lijepo odnose, koji nisu neprijatelji muslimanima, koji se protiv njih ne bore zbog njihove vjere i koji ih ne protjeruju iz njihovih domova? Časni Kur'an je postavio pravilo za odnose izmedu muslimana i nemuslimana u dva ajeta sure El-Mumtehane koja govori o mnogobošcima, a u kojima Allah, dž.š., kaže: "Allah vam ne zabranjuje da dobrocinstvo cinite i pravedni budete onima koji se protiv vas zbog vjere ne bore, niti vas iz staništa vaših izgone! Allah, dosita, voli pravedne! Ali vam Allah zabranjuje da prijateljujete sa onima koji se protiv vas bore zbog vjere, i iz vaših staništa vas izgone i pomažu da vas protjeraju; s takvima vam zabranjuje prijateljevati! A koji s njima bude prijateljevao, takvi su zlocinitelji pravi!" (El-Mumtehine, 8-9) Ova dva ajeta, dakle, prave razliku izmedu onih nemuslimana koji ne ratuju i onih koji ratuju protiv muslimana. Prvima casni ajet odreduje pravdu i dobrocinstvo, što je više od pravde. Pravda je da uzmeš ono što ti pripada, a dobrocinstvo je da odustaneš od svoga prava. Pravda je da nekome u potpunosti daš njegovo pravo. Dobrocinstvo znaci dati mu više nego mu po pravdi pripada. Što se drugih tice, sa kojima nam ajet zabranjuje prijateljevanje, to su oni koji gaje neprijateljstvo prema muslimanima i protiv njih se bore, i koji ih iz njihovih domova bez razloga protjeruju, samo zato što govore: "Naš Gospodar je Allah", kao što su ucinile Kurejšije sa Poslanikom i njegovim ashabima.

Kur'an je definirajuci odnos prema miroljubivim nemuslimanima upotrijebio rijec dobrocinstvo (birr) što je rijec koja se koristi za izražavanje najvece ljudske obaveze nakon obaveze prema Allahu: dobrocinstvo prema roditeljima. El-Buhari i Muslim od Esme bint Ebi Bekr prenose da je došla Poslaniku, a.s., i pitala ga: "O Božiji poslanice, došla mi je mati, a ona je mnogoboškinja, i želi imati lijepe odnose sa mnom. Hocu li je paziti?" Odgovorio je: "Pazi svoju majku!" Tako je odgovorio u slucaju mnogoboškinje, a poznato je da je stav islama prema sljedbenicima Knjige blaži od njegovoga stava prema mnogobošcima. Cak je dozvolio da jedemo ono što zakolju i da se od njih ženimo: "…i vama je dozvoljena hrana o¬nih kojima je Knjiga data, a i vaša hrana njima je dozvoljena! I dozvoljene su vam cestite vjernice, i cestite žene o¬nih kojima je Knjiga data prije vas…" (El-Maide, 5). A ono što se podrazumijeva u braku i što iz njega proizilazi jeste ljubav izmedu supružnika, kao što kaže Allah, dž.š.: "I od Njegovih Znakova i to je da on za vas, od samih vas, žene stvara, da se uz njih smirite i medu vas ljubav i samilost dao je…" (Er-Rum, 21). A kako može covjek da ne voli svoju ženu, i domacicu, i saputnicu, i majku svoje djece? Opisujuci odnose medu supružnicima Allah, dž.š., kaže: "One su vaša odjeca, i vi ste njihova odjeca" (El-Beqare, 187). Ono što takoder neminovno dolazi uz takav brak i što iz njega proizilazi jesu tazbinske veze izmedu dvije porodice, što je jedna od dvije osnovne prirodne veze medu ljudima, kao što kaže Kur'an: "I on je Taj Koji je od vode covjeka stvorio i potomstvo mu po krvi i tazbini dao!…" (El-Furqan, 54). U neminovnosti takvog braka spada i majcinstvo i prava koja majka ima u odnosu na svoje dijete u islamu. A može li se u dobrocinstvo i lijep odnos ubrojati da joj prode jedan tako veliki blagdan a da joj ga dijete ne cestita? I kakav odnos ce u tom slucaju dijete iz takvog braka zauzeti prema svojoj rodbini sa majcine strane kao što su djed ili nana, dajdže i tetke, dajdžici i dajdžišne, tecici i tecišne, a svi oni imaju pravo na lijepe rodbinske veze. Kaže Allah, dž. š.,: "… A rodaci su, po Allahovoj Knjizi, preci jedni drugima,…" (El-Enfal, 75), te: "Allah zapovijeda pravdu i dobroconstvo i potpomaganje bližnjega,…" (En-Nahl, 91). Prema tome, ako obaveze prema majci i rodbini od muslimana i muslimanke zahtijevaju da paze svoju majku i rodbinu na nacin koji ce pokazati ljepotu ponašanja muslimana, i njegovu širokogrudnost, i lojalnost njegovoj rodbini, isto tako druge obaveze obavezuju muslimana da se lijepo ponaša. A Poslanik, a.s., je savjetovao Ebu Zerra: "Boj se Allaha ma gdje bio! Kad uciniš grijeh, ucini dobro koje ce ga izbrisati! I s ljudima se lijepo ophodi!" Dakle, "odnosi se prema ljudima", a nije rekao prema muslimanima.

Poslanik, a.s., je, takoder, podsticao na blagost u postupanju sa nemuslimanima i upozoravao na grubost i nasilje prema njima. Kada su mu došli neki jevreji i izigravajuci nazivanje selama kazali "Es-Sammu 'alejke, Muhammede!", što je znacilo: "Umro ti, Muhammede!", i kada ih je cula Aiša, odgovorila je: "Vi umrli i prokleti bili, neprijatelji Božiji". Poslanik, a.s., ju je ukorio zbog toga pa mu je rekla: "Nisi li cuo šta su rekli, Božiji poslanice?" on joj dogovori: "Cuo sam i rekao: I vi!. (Tj. umrli i vi, da Bog da!) Aiša, Allah voli blagost u svemu." Legitimnost cestitanja ovih praznika nemuslimanima se samo potvrduje kada oni - kako navodi pitalac - prvi cestitaju muslimanu njegove islamske blagdane jer nam je naredeno da dobro dobrim uzvratimo, a da pozdrav boljim ili makar istim uzvratimo. Kaže Allah, dž.š.: "Kada pozdravljeni budete, ljepšim ili istim pozdravom uzvratite!" (En-Nisa', 86) A ne priliči muslimanu da bude manje plemenit i manje učtiv prema drugome. Naprotiv, on treba biti boljeg i savršenijeg ophodenja kao što se kaže u hadisu: "Najpotpunijeg imana je onaj ko je najljepšeg ponašanja." Ili kao što se kaže u drugom hadisu: "Poslan sam da usavršim plemenite cudi kod ljudi." A prenosi se da je vatropoklonik nazvao selam Ibn 'Abbasu sa "Esselamu alejkum", pa mu je Ibn 'Abbas odgovorio "Ve 'alejkumusselam ve rahmetullah". Na to su ga neki ashabi upitali: "Kažeš mu "i milost Božija (ve rahmetullah)"?" na šta je Ibn 'Abbas odgovorio: "Zar u Božijoj milosti ne živi?" Dodatan razlog (za cestitanje) može da bude naša želja da ih pozovemo u islam, da im ga približimo i da im omolimo muslimane, što nije moguce postici hladnim odnosom prema njima. Sam Poslanik, a.s., je bio lijepog ponašanja i prijatan u odnosu sa mnogobošcima Kurejša tokom cijelog mekanskog perioda uprkos nevolja koje su mu zadavali, i spletki protiv njega i njegovih ashaba. Šta više, zbog povjerenja koga su imali u njega, a.s., kod njega su ostavljali vrijedne stvari za koje su strahovali tako da je Poslanik, a.s., kada je iselio u Medinu ostavio Aliju, r.a., i naredio mu da vrati povjerene mu stvari njihovim vlasnicima.

Prema tome, nema prepreke da im u takvim prilikama musliman ili islamski centar cestita usmeno ili cestitkama koje ne sadrže simbole ili vjerske fraze koje su suprotne sa nacelima islama kao što je krst, jer islam negira samu ideju krsta: "Oni ga nisu ubili, niti su ga razapeli, vec im se samo ucinilo." (En-Nisa', 156) Uobicajene fraze cestitanja u slicnim situacijama ne sadrže nikakvo odobravanje njihove vjere, niti izražavaju zadovoljstvo njome. To su rijeci kurtoazije koje ljudi obicno razmjenjuju. Takoder nema prepreke da se prime pokloni od njih i da im se na njih uzvrati istom mjerom. Poslanik, a.s., je primao poklone od nemuslimana kao što je poklon od El-Muqavqisa, vode egipatskih kopta, pod uvjetom da ti pokloni ne sadrže nešto što je zabranjeno muslimanima kao što su alkohol i svinjsko meso. Znam da su neki islamski pravnici, kao što je šejhu-l-islam Ibn Tejmijje, zauzeli strog stav prema praznicima mnogobožaca, kršcana i jevreja, i prema ucestvovanju u njima i to u svom djelu Iqtida'u-s-sirati-l-musteqim, mukhalefet ehli-l-džehim. Slažem se s njim u zabrani muslimanima da slave praznike mnogobožaca i sljedbenika Knjige. Naime neki muslimani slave Božic kako se slave bajrami, pa i više. To nije dozvoljeno. Mi imamo svoje blagdane, a oni svoje. Ali ne mislim da ima prepreke da nemuslimanima njihove blagdane cestita onaj koga s njima vežu rodbinske veze, ili komšiluk ili studije ili neke druge društvene veze koje podrazumijevaju ljubav i lijep odnos koga potvrduju zdravi obicaji.

Nema sumnje da je Šejhu-l-islam svoju fetvu o ovome dao u svjetlu okolnosti svoga vremena. Da on, Allah bio zadovoljan njime, živi danas sa nama, i da vidi meduovisnost ljudi jednih o drugima, i povezivanje svijeta dotle da je postao kao malo selo, i da vidi potrebu muslimana da saraduju sa nemuslimanima, i da su - nažalost - nemuslimani postali profesori muslimanima u mnogim znanostima i industrijama, i da vidi potrebu islamskog poziva da se približi tim ljudima, i potrebu da se musliman predstavi kao blag, a ne nasilan, i da donosi radosne vijesti, a ne da odgoni, i da vidi da muslimanovo cestitanje blagdana njegovom komšiji, kolegi i profesoru nemuslimanu ne znaci njegovo zadovoljstvo sa vjerovanjem kršcanina ili odobravanje njegove nevjere...; šta više, da vidi da ni sami kršcani ne slave te blagdane kao vjerski obred kojim se približava Bogu, vec zato što je - u vecini slucajeva - postao obicaj i nacionalna tradicija na koju su ljudi navikli,... kada imaju slobodne dane, kada jedu, piju i razmjenjuju poklone sa porodicom i prijateljima... Da Ibn Tejmija živi danas, i da vidi sve ovo, promijenio bi svoje mišljenje - a Allah najbolje zna - ili bi ublažio svoju fetvu jer je, Allah bio zadovoljan njime, vodio racuna o prostoru i vremenu u svojim fetvama. Ovo što smo rekli odnosi se na vjerske blagdane. Što se tice nacionalnih praznika, kao što je dan nezavisnosti ili ujedinjenja, ili društvenih praznika kao što su Dan majke, Dan djeteta, Praznik rada ili omladine i tome slicno, nema nikakve zapreke da ih musliman cestita ili da ucestvuje u njima zbog toga što je gradanin te zemlje ili je u njoj nastanjen pod uvjetom da izbjegne zabranjene stvari koje se mogu desiti u vrijeme ovih praznika. Da nas Allah naputi.

Šta čovjeka čini neovisnim od medicine

1. Imam Ali u savjetu svome sinu Hasanu: “Sinak, pazi naučit ću te četirima stvarima s kojima ti medicina neće biti potrebna!” Reče Hasan: “Uredu zapovjedniče vjernika.” Reče: “Ne sjedaj za sofru dok ne ogladniš, prestani jesti dok još imaš apetita, hranu dobro ižvaći i pred spavanje izvrši nuždu. Ukoliko budeš prakticirao ove savjete nećeš imati potrebe da se obraćaš ljekarima.”

2. Imam Ali: “Kada počne hladan period čuvajte ga se na početku, a idite mu u susret na kraju. Jer studen s vašim tijelima čini ono što čini drveću, na početku ga ofuri a na kraju ga razlista.”

1. Kenzul-'Ummal, 28100
2. El-Hisal, 229/68

Smokva – تِين (lat. Ficus carica)

1. U knjizi Mekârimul-ahlâk se prenosi od Ebu Zerra, r.a., da je rekao: “Poklonjen je tanjir smokava Vjerovjesniku, s.a.v.a., pa je rekao ashabima: ‘Jedite! Da sam trebao reći da je neko voće donešeno iz Dženneta, rekao bih to za ovu voćku, jer to je voćka bez špica, stoga je jedite. Ona, zaista, uklanja hemoroide, i korisna je za giht.”¹

2. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Jedite smokvu, bilo svježu ili suhu, jer vam pomaže u spolnom odnosu, uklanja hemoroide, liječi giht i izbacuje hladnoću iz tijela.”²

3. Imam Ali je rekao: “Jedenje smokve ublažuje zatvor i korisna je protiv grčeva u želucu. Obilno je jedite u toku dana, a jedite je i na večer, ali ne obilno.”³

4. Imam Rida je rekao: “Smokva uklanja neugodan miris usta, jača kosti, uklanja bolove, a s njom (čovjeku) neće biti potreban lijek.”⁴

5. U El-Kâfi Ahmeda bin Muhammeda bin Ebu Besira prenosi od Imama Ride da je rekao: “Smokva uklanja neugodan miris usta, jača usnu duplju i kosti, čini da kosa raste, uklanja bolove, a s njom (čovjeku) neće biti potreban lijek.” Također je rekao: “Smokva je najsličnija džennetskim biljkama.”⁵

6. U knjizi Tibbul-e'imme prenosi se od Muhammeda bin 'Arefe da je rekao: “Jednom prilikom sam bio u Hurasanu sa Imamom Ridom i Me'munom. Upitao sam Imama Ridu: ‘O sine Allahova Poslanika! Šta kažeš o jedenju smokve?’ Odgovorio je: ‘Korisna je za grčeve u želucu. Jedite je!’”⁶

7. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Svako ko želi da mu srce omekša neka jede beles⁷.”⁸

________________________________________________________

1 Mekarimul ahlak, sv. 1., str. 376., predaja 1251.; Biharul envar, sv. 66., str. 186., predaja 4.; El-Firdevs, sv. 3., str. 243., predaja 4716.; Kenzul 'ummal, sv. 10., str. 44., predaja 28280.

2 Mekarimul ahlak, sv. 1., str. 377., predaja 1254.; Biharul envar, sv. 66., str. 186., predaja 6.

3 Tibbul e'imme li ibnej Bestam, str. 137.; Biharul envar, sv. 66., str. 186., predaja 3.

4 Mekarimul ahlak, sv. 1., str. 376., predaja 1252.

5 El-Kafi, sv. 6., str. 358., predaja 1.; El-Mehasin, sv. 2., str. 372., predaja 2298.; Biharul envar, sv. 66., str. 185., predaja 2.

6 Tibbul e'imme li ibnej Bestam, str. 137.; Biharul envar, sv. 66., str. 185., predaja 3.

7 بَلَس je vrsta smokve koja se može u Jemenu naći u ozobilju, a njen latinski naziv je Ficus morifolia.

8 Garibul hadis libni Kutejbe, sv. 2., str. 303., od Ibn 'Abbasa; Mekarimul ahlak, sv. 1., str. 376., predaja 1253., a u ovoj predaji stoji „Ko želi da mu srce omekša neka ustraje u jedenju belesa, a to je smokva.“; Biharul envar, sv. 66., str. 187., predaja 7, prenoseći iz knjige El-Firedevs od Ibn 'Abbasa, a on od Allahova Poslanika, s.a.v.a., gdje na kraju predaje je dodato „znači smokva“, također i na str. 186., predaja 6.

Hadžaž i postač

Hadždžadž je jednog vrelog dana bio na putu, pa je jako ogladnio. Naredio je svojim slugama da mu pripreme obilan obrok. Zatim im naredi da nađu nekog kog bi počastio svojim obrokom. Kako su bili daleko od naselja, ne nađoše nikog do jednog neukog beduina. Kada ga dovedoše da se gosti na emirovoj trpezi, među njima se povede sljedeći dijalog:

Hadždžadž: „Hajde, o beduine, da zajedno ručamo.“

Beduin: „Pozvao me je mnogo plemenitiji od tebe, pa sam se odazvao njemu, i zato se ne mogu odazvati tebi.“

Hadždžadž: „A ko je taj?“

Beduin: „Allah Uzvišeni! Pozvao me je da postim, pa sam se Njemu odazvao, i ne mogu se odazvati tebi da sa tobom ručam.“

Hadždžadž: „Zar postiš po ovako vrelom danu?“

Beduin: „Postim danas, da bi se sačuvao od mnogo vrelijeg (Sudnjeg) dana“.

Hadždžadž: „Prekini post danas, pa možeš postiti sutra.“

Beduin: „Može li mi njegovo veličanstvo emir garantovati da ću živjeti do sutra?“

Hadždžadž: „To nije u mojoj moći, jedino Allah to može znati.“

Beduin: „Kako onda od mene možeš da tražiš da učinim nešto danas, na štetu sutra koje mi ne možeš garantovati?“

Hadždžadž: „Ali hrana moja je tako ukusna!“

Beduin: „Tako mi Allaha, tvoju hranu ukusnom ne čine tvoji pekari i kuhari, već zdravlje onog ko jede hranu čini ukusnom.“ (I najukusnija hrana bolesnom ne prija, a zdravom je i voda slatka, kako kaže izreka)

Hadždžadž: „Tako mi Allaha, nikada nisam sreo ovakvog čovjeka. Allah te dobrom nagradio o beduine!

Hadždžadž naredi da puste beduina da ide za svojim poslom, i naredi da mu se zbog ustrajnosti u postu i mudrosti u odgovoru da lijepa nagrada.

Hikaja

Nije sve onako kako izgleda

Jednom je Poslanik, alejhisselam, pošao obući čarape nakon što uze abdest. Tada doletje orao, zgrabi ustima jednu od njegovih čarapa i odletje. Resulullah, alejhisselam, bijaše malo zatečen.

Nakon nekog vremena, orao se vrati, okrenu čarapu nadolje i iz nje ispade crna zmija. Tada orao preda čarapu Poslaniku, alejhisselam, i reče: „Allahov Poslaniče, razlog moga letenja sa čarapom u ustima jeste zmija koja u čarapi bijaše sakrivena. Zato sam postupio neučtivo. Allah mi naredi da te zaštitim. Nemam razloga ne poštivati te i ne biti pokoran tebi.“

Alejhisselam iskaza zahvalu Allahu uzvišenome i reče: „Događaj koji smatrah lošim bio je ustvari iskaz odanosti i milosti. Orle, odnijeo si mi čarapu te bijah nezadovoljan. Rastužio si me, te smatrah to činom boli.“

Orao odgovori: „Voljeni, ovo je za tebe opomena od Allaha, kako bi ubuduće bio uvijek zadovoljan s Allahovom odlukom i uvijek Njegovu odluku smatrao činom dobrote, te kako bi uvijek sa zadovoljstvom prihvatao nešto što je Allah propisao, a što je u suprotnosti s tvojim željama. Za sve ono za šta misliš da ti šteti budi ubijeđen da je za tvoju korist i dobro. Desi li se kakva nesreća, ne budi tužan, i ne budi ophrvan bolju ako se dogodi nešto loše. Jer, kakva god te nesreća zadesila ona je samo brana većemu zlu.“

Orao nastavi: „Dok sam letio, vidjeh zmiju u tvojoj čarapi. Nije to do mene. Nikako! To je odraz tvoga vlastitoga svjetla i blagoslova. A Allah u Svojoj mudrosti držaše zmiju od tebe sakrivenu kako bi ti dao posebnu pouku.“

Čovjek ne smije postati nestrpljiv i pretjerano zabrinut kada ga kakva nesreća zadesi. Umjesto toga, treba o tome misliti kao o brani od većih nedaća. Drugim riječima, čovjek uvijek mora Boga dragoga moliti za sigurnost i u tome smjeru graditi planove za budućnost, ali istodobno i biti strpljiv s onim što mu od Allaha uzvišenoga dođe. Misao da ono što nekoga zadesi nije ništa drugo do brana od većih nedaća, utjeha je i olakšanje boli i patnje.

Ispuniš li srce samo žalom za „jučer“

o onome „sutra“ briga ako ti ne prestaje;

vremena, vjeruj, imati više nećeš

zahvaliti za “danas”, za ono što ti Allah sada daje.

Uslovi za griješenje

Prenosi se da je neki čovjek došao Ibrahimu ibn Edhemu i rekao mu: „Moja duša me neprestano navodi na grijehe, pa me posavjetuj kako da se toga oslobodim.“
Ibrahim ibn Edhem mu odgovori: „Kad te duša pozove u grijeh prema Allahu, ti se slobodno prepusti grijesima, ali pod nekoliko uslova.“

„Koji su to uvjeti?“, upita čovjek.

Ibrahim mu reče: „Kada budeš želio učiniti grijeh onda to učini na mjestu gdje te Allah ne vidi.“
Čovjek mu reče: „Subhanallah, kako da to učinim kad me Allah svugdje vidi!“

Zatim mu reče: „Kada te duša pozove u grijeh učini to, ali ne na Allahovoj zemlji.“

Čovjek reče: „Ali kako kad je sva zemlja Allahova?!“

Ibrahim ibn Edhem je nastavio: „Kada budeš želio učiniti grijeh nemoj jesti ništa od opskrbe koju Allah daje.“

Čovjek uzviknu: „A zar sva opskrba nije od Allaha!“

„Kada budeš želio učiniti grijeh, i kada te nakon smrti meleki povedu u Vatru, nemoj ih slušati.“

„A kako da ih ne slušam i kako da se oduprem kad je to nemoguće.“

„Kada budeš čitao svoje grijehe iz knjige koja će ti biti data na Sudnjem danu, nemoj ih priznati već poreci da si to činio.“

„A gdje su kiramen-katibini, gdje su meleki čuvari, gdje su ostali svjedoci koji će svjedočiti protiv čovjeka?“

Na kraju mu Ibrahim ibn Edhem reče: „Pa kako se onda ne stidiš da činiš grijehe prema Allahu, a On te vidi, podario ti je život i opskrbu, dao ti zdravlje i snagu?!“

Nakon tih savjeta čovjek je počeo plakati i kroz suze je govorio: „Tako mi Allaha, od danas neću biti nepokoran Allahu, dž.š.“

Zar ne želiš dobro?

Prenosi Kadi Iljaz u djelu „Šifa“ od Adullaha b.Omera, r.a.:

Jednog dana bili smo zajedno sa Allahovim Poslanikom kad naiđe jedan beduin, pa ga Allahov Poslanik, a.s. upita:

-Gdje si pošao?

Beduin mu odgovori:

-Idem svojima!

-Zar ne želiš dobro?

-Šta je to, kakvo je to dobro?

-To je tvoje svjedočenje Allahove jednoće i da sam ja Njegov rob i Poslanik…

Beduin pažljivo otvori oči i pogleda, a zatim reče:

-Imaš li dokaz za to? Zapravo, možeš li pokazati kakvo čudo kojim ćeš dokazati svoje poslanstvo?
Počast svjetovima, s.a.v.s., reče:

-Idi i poselami drvo na kraju ove doline, neka dođe ovamo!

Beduin potrča poput lišća nošenog vjetrom, i kada stiže pored drveta, prenese mu

Resulullahov selam.

Drvo zaljulja lijevo-desno, naprijed-nazad, iščupa korijenje i poput insana dođe pred Resulullaha, s.a.v.s.. Tri puta zaredom izgovori Šehadet, zatim se vrati nazad, ukopa svoje korijenje u zemlju i ostade kako je i bilo.

Kada vidje ovaj izvanredan prizor, beduina zahvatiše čuđenje i strah. U zanosu i sreći reče:
-O, Allahov Poslaniče, dozvoli mi da ti učinim sedždu!

Rahmet Pejgamber, s.a.v.s., reče:

-Ne, da je bilo dozvoljeno da čovjek učini sedždu čovjeku, naredio bih da žene čine sedždu svojim muževima.

Beduin, kao da je čovjek nekog drugog svijeta, drhtao je poput ptića u gnijezdu:
-O, radosti svjetova, dozvoli mi da ti poljubim mubarek ruku!

Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, mu je dozvolio. Poljubio je te mubarek ruke što najljepše Džennetske ruže ubiraju, na tom mjestu prepusto je dušu moru islama i počastio se muslimanskim nurom.

Potreba

Jedne večeri velikan Sulejman Darani je u snu vidio jednu huriju. Njena ljepota je podsjećala na planinski potok... Očima boje lješnika pogledala je učenjaka i rekla:

„O, dobri čovječe, zašto ležiš? Zar ti ja nisam potrebna? U Džennetu me za tebe ukrašavaju, a ti spavaš!“

Allahov istinski rob odjednom skoči sa kreveta i poče drhtati kao prut. Dok je uzimao abdest, iz očiju su mu se slivale suze.

Tu večer je sve do sabaha klanjao namaz. Kada sunce iskoči iznad bijelih vrhova planine i kada se razdani, opet ga savlada san. Spustio je glavu na zemlju i opružio se.

Malo kasnije sanjao je san u koji mu ponovo dođe ona ista hurija. Međutim, ovog puta bila je jos ljepša i blistavija. Sa lica kao da joj je sunce sjalo.

Upitao ju je:„O, ljepotice! Ljepota tvoga lica se povećala! Zašto?“

Hurija pomjeri svoje usne što podsjećaju na latice ruže i reče:

„O, čovječe! Mnogo si plakao. Uzeli su tvoje suze i mazali me njima. Ova ljepota je zbog toga. Ko plače radi Allaha njemu se daje na stotine hurija!“

„U njima će biti sve one koje preda se gledaju, one koje prije njih ni čovjek ni džin nije dodirnuo.“ (Er - Rahman, 56 - 58)

„U njima će biti ljepotica naravi divnih, pa koju blagodat Gospodara svoga poričete? Hurija u šatorima skrivenih.“ (Er - Rahman, 70 - 72)

Pronikni u svoje misli

Kakve su ti uobičajene misli, takva će biti i narav tvoje duše – jer misli duši daju boju.

„Ko sam ja?“ – upita mladić Starca.

„Ti si ono što ti misliš.“ – odgovori Starac. „Objasniću ti jednom pričom.“

„Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak su se mogle vidjeti dvije osobe koje se grle.“

„To su babo i mama.“ – misli nevino dijete.

„To su ljubavnici.“ – misli čovjek pokvarene mašte.

„To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina.“ – misli čovjek koji živi sam.

„To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao.“ – misli čovjek pohlepan za novcem.

„To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata.“ – misli žena nježne duše.

„To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta.“ – misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri.

„To su zaljubljeni.“ – misli djevojka koja sanja o ljubavi.

„To su dvojica koji se bore na smrt.“ – mislli ubica.

„Ko zna zašto se grle?“ – misli uskogrudi čovjek.

„Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle.“ – misli dobronamjeran čovjek.

„Svako misli,“ – zaključi Starac – „zavisno o sebi šta je. Pronikni u svoje misli: ti možeš reći puno više o tome ko si nego tvoj učitelj.“

Ljepota riječi krasi i misao, kao što i lijepa misao oplemenjuje riječ svojim kvalitetom.

Allah dž.š. je rekao: „Ja živim u mislima roba, onoliko koliko on misli na Mene, a i sa njim Sam onoliko koliko Me on zove.“ (Ebu Hurejre r.a., Buhari)