Razmišljanje o smrti može biti jako oruđe koje nas može osloboditi od nepoželjnih navika i stavova. Ono nam zasigurno povećava svijest o vrijednosti trenutka u kojem živimo. Suočiti se sa smrću i prolaznošću znači, na neki način, započeti proces duhovnog razvoja. Sve do nedavno u zapadnom društvu strogo se izbjegavalo bilo kakvo spominjanje smrti; svijest o smrti se potiskivala na sve moguće načine. Zapad je razvio kulturu koja se plaši smrti. El Gazali je preporučio sljedeću duhovnu vježbu koja pojačava, tako dragocjenu, svijest o smrti:
„Prisjetite se vaših vršnjaka, koji su mladi svijet napustili,
sjetite se časti i slave koju su uživali.
Neki od njih bijahu na visokim položajima,
lijepih tijela i lijepoga izgleda.
No, danas se to sve u prašinu pretvorilo,
od njih ništa nije ostalo.
Ostavili su ovdje djecu i žene svoje,
od njih samo prah ostao je.
Oni leže ispod zemlje u tamnim mezarima,
lica njihova bez mesa su ostala.
Stoga, misli i nade svoje ne veži za bogatstvo,
ne trati svoj život uzalud i uprazno.
Prisjeti se onih koji su svijetom živahno hodili,
a sada su im ligamenti samo razasute kosti.
Njihove jezike, kojima su tako olahko govorili,
crvi su pojeli, a zubi njihovi pocrnili, poispadali.
Uzalud svoje dane potrošiše,
nisu vjerovali da vrijeme sve briše.
Nisu očekivali da će ih smrt posjeći,
kada su joj se najmanje nadali.“
Nekoliko godina unazad dva bolesnika trebala su biti operisana u jednoj od većih bolnica u Istanbulu. Jedan od njih bio je mlađi čovjek sa upalom slijepog crijeva, a drugi je bio stariji i bolovao je od raka. Isti hirurg operisao je obojicu. Operacija slijepog crijeva bila je stvar rutine i brzo je završena, ali kada je hirurg otvorio starca, odmah ga je zašio, jer se rak toliko bio proširio da ga je nemoguće bilo odstraniti. Nakon operacija hirurg je smatrao da će se mladić izvući bez ikakvih posljedica, a da će stari čovjek ubrzo umrijeti. Međutim, iste noći, mladić je preminuo, a stari čovjek je čio napustio bolnicu. Nekoliko mjeseci potom, starac se vratio u bolnicu noseći svježe voće i povrće iz svoje bašte hirurgu na poklon. Hirurg ga nije odmah prepoznao, sjetio ga se nakon što ga je ovaj podsjetio na mladića koji je operisan kad i on i koji je iste noći preselio na drugi svijet. Niko od nas ne zna koliko nam je vremena preostalo. Oni snažni i zdravi među nama mogu se nadati dugom životu, međutim smrt može doći po nas u svakom trenutku. S druge strane, i oni s teškim i neizlječivim bolestima morali bi se prisjetiti da je čas njihove smrti u rukama Allaha Uzvišenog. Da bismo se pripremili za smrt, od vitalne važnosti je prisjetiti se dvije stvari. Kao prvo, smrt je neizbježna. Svako mora umrijeti. Naš život nosi ograničen broj dahova, minuta, dana, mjeseci i godina. Prisjećajući se toga, mi bismo morali živjeti svjesnije i odgovornije. Nema koristi sebe zavaravati da imamo na raspolaganju neograničeno vrijeme da sve stvari postavimo na pravo mjesto. Kao drugo, niko ne zna kada će umrijeti, niko ne zna kada će kucnuti čas njegovog polaska. Možda već u sljedećem dahu, a možda i mnogo godina kasnije. To niko ne zna, niti nam ko za to može dati garanciju. Ipak, većina ljudi nada se da će ih smrt mimoilaziti dok ne budu spremni za nju i dok sve ne bude u najboljem redu. No, život ne čeka ni na koga, on prolazi i većina nas biva zatečena smrću dok mnoštvo naših poslova i planova ostaje neispunjeno. Prije nego što je preselio na bolji svijet, Božiji poslanik Muhammed, neka je Božiji blagoslov i mir na njega, uputio je sljedeće riječi svojim ashabima: „Ostavljam vam dva učitelja u amanet. Jedan od njih govori, a drugi šuti. Učitelj koji govori je Kur’an časni, a učitelj koji ne govori je smrt.”
