Godine se nižu jedna za drugom i vrijeme polahko odmiče. Bilo mi je tek nepunih sedam godina, ali duboko u mom sjećanju ostat će zapamćena godina straha, gladi i patnje. Bila je to krvava 1992.Kao svi đaci prvaci radovao sam se školskoj torbi, učionici i boravku u školi jer za mene je to značilo početak novog života. Bjesomučni rat prekinuo je normalno življenje mojih vršnjaka i ostalih ljudi. Dok su se borbe vodile na Grmuško - srbljanskom platou, moja škola je bila meta četničkih granata. Bili smo prisiljeni napustiti školu i izmjestiti se u privremene učionice, koje su nekad bile prodavnice. Ja sam pohađao prvi razred u Rekanovićima. Svaka mahala je imala svoj razred. Svi smo imali jednake torbe i obuću jer nam je sadaku udjeljivao UN.
Ratnoj novorođenčadi pojam slatkiš bio je stran. Sjećam se dobro da je kilogram šećera koštao 60 DM, a kahva je bila luksuz jer je koštala i do 300 DM. Moja mama je zamijenila kilogram kahve za pet kilograma šećera. Ja i moj brat smo bili sretni kad nam mama pospe šnitu kruha šećerom i vodom jer to je bio specijalitet.
Najtužniji trenutak u mom djetinjstvu bio je kad su mi prsti progledali kroz cipelu, a babo kaže: "Ovo su teška vremena, bit će bolje ako Bog da, važno je preživjeti."
Preživjeli svjedoci su istine. Moja sjećanja potvrdit će historija. Bila su to teška vremena, molim dragog Allaha da se ne ponove.
