Saputnik, riječ koja nas podsjeća na putovanja, put, putnika a prijedlog „sa“ označava zajedničku sudbinu onih, koji su nekako povezani, upućeni jedni na druge. Koliko puta smo putujući negdje upoznali nekoga u autobusu, vozu ili šetajući. Neko je razgovoran i komunikativan pa smo uspjeli saznati, odakle je, šta radi i kakvi su mu životni planovi. Ako smo zaključili da je dobra osoba, mogli smo mu kazati i svoje podatke i važne detalje svog dosadašnjeg života. Deševalo se da se u putu i autobus pokvari pa su saputnici jedni drugima pomagali savjetima i čak materijalno.
SAPUTNICI U PREDUZEĆU, FIRMI
Iz razgovora sa prijateljima često čujemo priču, koja počinje od dana, kada je neko od njih s torbom, u kojoj je bio peškir, safun, nešto unutrašnjeg veša došao da se zaposli. Prijatelj naglašava da je došao na nekoliko mjeseci da zaradi samo toliko da završi neki započeti projekat, a ostao je više od 20 godina. U tim firmama je svako stekao nekog druga, komorata, sa kojim je nerazdvojan, sa kojim dijeli zlo i dobro, kome je više puta bio žirant kod kredita i bio vjenčani ili neki drugi kum. Ta prijateljstva znaju trajati do smrti, a mogla nakon kraćeg vremena pući. Ovdje dobri prijatelji mogu biti i saputnici gdje dijele dobro i sapatnici, ako ih zadesi kakva nevolja u životu.
MUŽ I ŽENA
Ovo su pravi saputnici. Sami se nađu, krenu iz ništa, steknu nešto i ostanu sami i jedno drugo na kraju života ostave (zbog neminovne smrti). Zbilja supružnici su i saputnici i sapatnici. Koliko muka vide dok se kuće, koliko briga dok podižu djecu, otplaćuju stan, prave kuću, 'žene i udaju' djecu. Život im teče 'samo da djecu izvedem na selamet' pa do 'da dočekam da mi se uda, da ga oženim, da unuke povedem za ruku'. Na kraju je samo jedna želja 'daj mi Bože zdravlja, meni i mome saputniku'. A saputnici (muževi) se različito postave u životu. Koliko samo ima muških što se zaklinju na vječnu ljubav prema ženi, a ne sačekaju ni godinu dana od smrti supruge, a već traže da se ožene? Koliko li ima muževa, koji za žive bolesne supruge, traže drugu ženu? Što se tiče supruga, one se često zaklinju da bi radije prije umrle nego dočekale da ostanu same poslije muževe smrti.
Evo jedne anegdote: Priča se da je bila jedna jako ugledna i poštovanja vrijedna žena, koja je jako lijepo znala pričati o svome mužu. Govorila bi ona na tevhidima, mevludima, dženazama: „Bože dragi, voljela bih ja umrijeti nego da ostanem sama poslije moga Alije.“ Desilo se jedne jeseni da se zbilja razbolio muž od ove „merhametli“ i „sažaljive“ hanume. Dva mlada mangupa će se jedne večeri prikrasti kući, u kojoj je bolestan ležao Alija, njen muž. Bili su obučeni od glave do pete u bijelu i zelenu odjeću. Ne bi oni ni došli da nisu vidjeli upaljeno svjetlo u sobi bolesnika. Pokucali su lagahno na vrata i posije kraćeg vremena im je otvorila Alijina žena.
- „Ko ste vi?“ upitaće ona.
- „Mi smo meleki. Ja sam Azrail, onaj melek što svakom insanu dođe po dušu, a ovo do mene je moj pomoćnik.“
- „Bujrum uđite, vjerovatno ste došli kod mog Alije, on je teški bolesnik,“ reći će domaćica.
- „Ne, mi smo došli po tebe.“
- „Zašto po mene? Nisam ja hasta, ni bolesna.“
- „Ma mi smo čuli da si ti uvijek govorila da bi drage volje umrla samo da tvoj muž Alija ostane u životu.“
Žena je u strahu podigla glavu prema ovoj dvojici i ubrzano počela govoriti:
- „Azrailaga, tamo je Alijaga, Azrailaga tamo je Alijaga!“ pokazujući prema sobi, u kojoj je bolestan ležao njen muž.
Nema komentara:
Objavi komentar