Domaćin je onaj čovjek, insan, koji ima nešto svoje, onaj što je svoj na svome, onaj što ima dom i ognjište svoje, svoj toprak, prag. Dom ne mora značiti uvijek kuću može to biti i svoj stan, iznajmljen, važno je samo da se ima čime sve to zatvoriti ili otvoriti. Od riječi domaćin nastale su riječi domaći kruh (hljeb), domaća zadaća, domaći sir, mlijeko, pogača, sudžuka… Znači, domaće je toplo, lijepo, svakodnevno, mirno, komotno, udobno (raskomoti se kao kod svoje kuće), jer ko je domaćin, on je kod svoje kuće, znači, on je svoj na svome, na svom terenu.
NAJAVA DOLASKA U GOSTE
Dakle, domaćin je čovjek, koji je glavni u svom domu, gnijezdu, ognjištu, avliji. Kada hoćemo nekom krenuti u goste (musafirluk), moramo obavezno nazvati domaćina, nekako mu dohaberiti, njemu ili domaćici (ako nema domaćina) i time najaviti svoj dolazak. Nekada davno, birvaktile, slalo se dijete, kući onoga kome smo nanijetili ići, djetetu smo dali jabuku, fišek oraha, suhih šljiva, da ponese onome kod koga ćemo tu večer ili narednu noć doći u goste.
ULAZAK U AVLIJU I KUĆU
Nekada davno i naše kuće su bile opasane zidom, ograđene tarabom, ogradom ili prošćem. Avlija je imala kapiju, a na kapiji je bio zvekir, halka, kojom smo javljali svoje prisustvo pred kapijom i tražili izun da nam se otvori. U avliju su mogli ući samo najavljeni i birani gosti. Avlija je bila čista, oko avlijske staze je bilo posađeno cvijeće, koje je opet bilo ograđeno riječnim kamenjem, ciglama i pločicama, okrečenim u bijelo. Negdje u ćošku avlije je bila hala (wc). Po tome kako je bila uređena avlija, mjerio se i status domaćina, a po čistoći hale procjenjivala se urednost i čestitost domaćice. Na ulazna vrata kuće se kucalo tri puta dok neko od ukućana ne bi otvorio vrata i poželio dobrodošlicu. Najbolje i posebna čast za gosta je bila da domaćin otvori vrata.
U KUĆI
Kada bi musafiri (gosti) ušli u kuću, bili su primljeni u najboljoj sobi. Kako je bila uređena soba, to je bilo zavisno od bogastva i statusa domaćina. Nekada se sjedilo na šiljtetima, spužvama, koje su bile prekrivene platnom, a prostrte su pored sve četiri zida sobe. Muškarci su sjedili sa jedne, a žene sa druge strane sobe a često su bile odvojene u drugoj sobi. Spužve su vremenom zamijenile sećije, a danas dvosjedi, trosjedi i kauči.
UGOŠĆAVANJE I MUHABET
Poslije dobrodošlice od strane domaćina i domaćice poslužen je šerbe jal sok, i kada je sijelo poodmaklo i kahva. Kvaliteta svega posluženog je zavisila i još uvijek zavisi do statusa (položaja) i omiljenosti gosta i imućnosti domaćina. Ako je domaćica odmah ispekla i iznijela kahvu to bio znak da nisi baš dobro primljen i da bi željeli domaćini da što prije odeš kući. Ako je kahva rjeđa (tanja), značilo je da nisi cijenjen u očima domaćina. Isto tako ako domaćin nije razgovoran, ako šuti, zijeva, prepire se sa svojom ženom, galami na djecu u tvom prisustvu i to bi nešto gostu moglo značiti i govoriti. Ako je sve suprotno od ovog navedenog, to je dobar znak da je gost poželjan i dobrodošao te da se može raskomotiti i skinuti kaput.
KOLIKO OSTATI U GOSTIMA
U goste se većinom ide na nekoliko sati, ide se kad se nađe vremena i onda kad nas domaćin može primiti. Birvaktile (u stara vremena) se znala okupiti cijela familija i zaputiti se u susjedni grad, selo i tamo ostati po nekoliko dana. Tada je bio adet (običaj) da se gosti prezivaju, zovu od strane komšiluka, pravile su se za njih bogate večere i ručkovi. Ako smo došli na kratko, moramo paziti da domaćinu i njegovim ukućanima ne prijeđemo u dosadu i postanemo teret. To ćemo s vremena na vrijeme provjeravati i pitati domaćina da nam dozvoli da odemo svojoj kući. Ima jedna anegdota iz 1981. godine za proklanjanja džamije u Vražićima kod Brčkog. Tada je tog 15. augusta sa mnogim gostima na otvor džamije stigao i Asim, jedan od derviša, koji je bio malo pogrbljen, a jako pobožan insan. Kada se završila zvanična ceremonija otvaranja džamije, Asim je ostao iza toga u Vražićima još 15 dana. Spavao je i hranio se u kućama. Kada bi došao u nečiju kuću na ručak ili na konak, imao je običaj i po nekoliko puta pitati domaćina i domaćicu rijećima: „Je li ti drago što sam vam došao?“ Svaki gost bi morao paziti da domaćin ne počne proklinjati njegov dolazak, znači morao bi paziti na vrijeme jer i domaćin ima svojih obaveza i hoće komociju u svom domu.
PRIČA – MUHABET
Šta će se pričati u gostima zavisi od gostiju i domaćina. Ako su domaćini i gosti sa sela, normalno je da će pričati o stoci, ljetini, sijenima, zimi i porezu. Ako su zaposleni u gradu, pričaće o platama, otpuštanju sa posla, šefovima, poslovođama, skupoći, nepravdi i penziji.
Dragi Allahu, kakve se sve priče insan ne nasluša, koliko poslije treba vremena da te podatke naš mozak sortira i 'obradi'. Prilikom 'obrade' podataka čovjek neminovno utvrdi, koliko smo mi ljudi jadni, slabi, koliko kratko živimo i kako je sve jeftino pa i naši životi i sve ostalo u životu.
LOŠE I DOBRE STRANE SIJELA
U gostima čovjek se mora držati nekih normi i okvira. Tako npr. ako hoćemo da smo dobrodošli i drugi put kod domaćina, ne smijemo ga puno zapitkivati i kritikovati, zavirivati po kući i 'turati nos' gdje nam nije mjesto. Ne trebamo prenositi podatke sa drugih sijela, druge ogovarati i svoje tajne kazivati, jer ćemo ubrzo postati 'pročitana' knjiga, koja više nije zanimljiva.
Moramo se čuvati 'mokrih' sijela, pijanstva i opijanja tamo, nemoralnih sijela, gdje se ne pazi na ponašanje. Ako nas je domaćin ugostio, pustio u svoj intimni prostor, dužni smo da se ponašamo ljudski i ne zloupotrijebimo te momente i njegovu dobrotu. Loša strana nekih sijela i druženja je zavađa i miješanje u tuđe živote, porodice, jer često iz nekih „druženja“ kao posljedica rode se razvodi brakova, zavođenje žene domaćina i osvajanje žena od gostiju. Korisnost sijela, obilaska rodbine i prijatelja je velika, ali trebamo paziti na norme i pravila lijepog ponašanja prilikom takvih susreta.
Nema komentara:
Objavi komentar