29. 03. 2012.

Utjecaj televizije na brak i odnose u porodici

U današnje vrijeme filmski i serijski program koji se nameće gledateljstvu uglavnom je neprikladnog sadržaja. Činjenica da najveći dio tog serijskog programa zauzimaju sapunice je, zaista, poražavajuća. Da li ljudi uistinu to vole ili to 'trebaju' voljeti, nije tačno definisano. Što se tiče gledalaca, neki sa zanimanjem i ushićenjem gledaju sve što im se nudi, neki opet i nemajući baš mnogo izbora, na kraju odlučuju da se 'odmaraju' uz ovakav program.

Nerealne ljubavne priče u kojima se partneri doslovce obožavaju, dio su svakodnevnice velikog broja ljudi. Super zgodni i talentovani muškarci sa jedne i prekrasne žene sa dobrotom meleka sa druge strane... U toku čitave serije ovaj savršeni par iz nekih nerazumnih razloga se nikada ne spoji, a ako se i spoji, onda je, razumije se, kraj serije. Naravno, bilo bi previše realno pokazati šta se desilo poslije vjenčanja??, zato se to rijetko može vidjeti. Naprimjer, bilo bi zanimljivo vidjeti kako će savršeni par uskladiti razlike u karakterima, kako će se nositi sa problemima na koje nailazi, koliko će biti spremni na mijenjanje svojih navika i da li će nakon svega ovoga još uvijek jedina tema njihovog razgovora biti 'njihova velika ljubav'? Nažalost, ove serije nisu puko trošenje vremena i oni koji ih prave nemaju nimalo bezazlene namjere. Njihov štetni utjecaj ima široke razmjere, a prepoznati su i kao najefikasnije sredstvo u razaranju porodica.


Nerealna očekivanja proizvode nezadovoljstvo

I muškarci i žene, htjeli to ili ne, padaju pod utjecaj glavnih likova omiljene serije. Znatno povećana očekivanja povećat će i nezadovoljstvo. Muškarac, svjesno ili nesvjesno, počinje tražiti ženu poput glavne glumice čija su ljepota i savršene proporcije u prvom planu. Neki će istu tražiti u svojoj supruzi vršeći na nju pritisak da smrša, a neki će biti spremni razrušiti brak u koji su godinama ulagali. Kad su žene u pitanju problem je još veći. Čeznutljivo prateći ljubavnu priču na ekranu sve češće pomišljaju kako je njihov brak promašena stvar. I dok njen muž po čitav dan radi da bi njoj i porodici obezbjedio 'halal lokmu' ona od njega zahtijeva romantična iznenađenja, stalno udjeljivanje komplimenata i naravno skuplje stvari. U svemu tome, pobrkavši vrijednosti, počinje polahko patiti. Nezadovoljstvo postaje vidno na svim poljima i rezultirat će zahlađenjem odnosa. Malo po malo među bračnim drugovima nastaje udaljenost koja nekad završi razvodom a nekad se tako nesretni trpe do kraja života.


Allah povećava blagodati robovima koji su zadovoljni

Sve u svemu, biti žrtva ovakvih montaža, te zbog toga život provesti u nezadovoljstvu, podobro ukazuje na nedostatak pameti. Uzvišeni Allah povećava blagodati robovima koji su zadovoljni, a smanjuje i uzima onima koji su nezadovoljni i ne znaju cijeniti blagodati. Svaka ljepota ima i neke nedostatke. Najljepše je ono što je vaše. Ono što vam se sviđa kod drugih sigurno ima i loših strana za koje vi ne znate. Prave vrijednosti su one koje su u Kur'anu i sunnetu spomenute kao vrijednosti a ne one koje se u medijima nameću kao takve.


Riječ vjerskog stručnjaka

Neke televizijske emisije na našu porodicu a posebno na naš duhovni život utječu više nego što možemo i zamisliti. Sve dok unutar kuće slobodno gledamo ono od čega se napolju suzdržavamo, naša unutrašnju ljepotu i mir bit će nemoguće sačuvati. Jedan od uslova da se ljubav među bračnim partnerima poveća jeste čuvanje pogleda od harama. Partneri trebaju sa velikom pažnjom birati program koji će se gledati, u suprotnom to će spriječiti dolazak fejza i bereketa na tu porodicu. Također, djeca koja rastu u porodici u kojoj TV program nema određenih kriterija i granica, bit će lišena lijepog odgoja. Sapunice koje najčešće gledaju žene, prouzrokovat će kod njih nezadovoljstvo vlastitim životom. Televizija je kao oluk kroz koji, shodno vašem izboru, u vašu kuću ulazi ili ono što je prljavo ili ono što je lijepo.


(Autor: S. Muhammed Saki Hašimi)

12. 03. 2012.

Bihaćka medresa - nekad i sada

Grad Bihać danas je najveći srednjoškolski centar Unsko-sanskog kantona sa najširim izborom srednjoškolskih obrazovnih ustanova i univerzitetski grad koji mladima sa ovog područja nudi širok spektar modernog visokoškolskog obrazovanja i otvara brojne mogućnosti na raznim fakultetima u ovom gradu. Grad na Uni je sjedište Bihaćkog muftiluka, on danas okuplja krajišku elitu učenjaka, rukovodilaca, profesora, magistara, doktora nauka – jednom riječju intelektualaca. A kakav je odnos prema obrazovanju bio u prošlosti ovog grada? Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije ili u periodu Austro-ugarske? Ili još dalje, u vremenu Otomanske Turske ?

Ovog puta o istorijatu i značaju obrazovanja u ovom gradu, ali i mnogo šire, pisat ćemo kroz prizmu djelovanja ovdašnjih medresa. Medrese su škole za srednje obrazovanje, ali u turskom vremenu one su bile i u rangu viših i visokih obrazovnih institucija. U tursko doba skoro svaki bosanski grad imao je medresu. Bihać je jedan od rijetkih bosanskih gradova koji je u povijesti imao čak tri svoje medrese. U ovom broju našeg Biltena progovorit ćemo o najmlađoj bihaćkoj medresi, onoj koje se i dan-danas sjećaju mnogi stariji Bišćani jer je egzistirala sve do 1946. godine. Bila je smještena u strogom centru grada na mjestu današnjeg Kantonalnog suda, preko puta upravne zgrade BH Telekoma i BH Pošte. Građani Bihaća, uz pomoć ostalih Krajišnika, su novu medresu, treću po redu u ovome gradu, svojim dobrovoljnim prilozima i fizičkim radom sagradili 1892. godine, tačno uz 300. godišnjicu dolaska Islama u Bihać. Podignuta je u raskošnom postmaurskom stilu i bila je, svojevremeno, najljepša građevina u Bihaću, a prema ocjeni tadašnjih zvaničnika Islamske zajednice, i najljepša zgrada medrese u Bosni i Hercegovini. Medresa je bila izuzetno djelo, arhitekture lepršavog izgleda i neobične ljepote. Postala je simbol ovog grada na Uni i nezaobilazni motiv bihaćkih razglednica. Jedan onovremeni hroničar će ustvrditi da je medresa, onakva kakva je bila, izgrađena „ne samo da se u njoj školuju muslimanska djeca, već da svojim veleljepnim izgledom veliča Otomansko carstvo i muhamedansku vjeru“. Nova škola bila je veoma prostrana sa 22 prostorije: učionicama, kabinetima, džamijom, bibliotekom, kuhinjom i restoranom, spavaonicama za đake itd. Od 1924. godine bila je to jedina medresa koja je djelovala u Bosanskoj krajini na lijevoj obali Une. Bila je ovo posljednja medresa koju su podigli Bišćani i u kojoj je održan posljednji nastavni sat ratne 1943. godine, kada je zgrada medrese ozbiljno oštećena. Škola je imala veoma sređenu školsku i pedagošku dokumentaciju. Sticajem okolnosti, naročito ratnih, do danas se od toga ništa nije sačuvalo, izuzev pojedinačnih dokumenata i svjedočanstava. Medresa je uživala ogroman ugled ne samo u Bihaću, nego i šire u Bosanskoj krajini. Pored đaka i njihovih profesora, u zgradi je bila smještena i ruždija (osnovna škola), zatim prostorije Medžlisa Islamske zajednice, bivšeg Vakufsko mearifskog povjerenstva. U njoj je bio muftijski ured i u njemu su stolovali bihaćki muftija i njegov sekretar. Medresa je uvijek okupljala gradsku elitu učenjaka, rukovodilaca, muderrisa, profesora, hafiza, sposobnih imama, kadija, muftija – jednom riječju ulemu. Okupljanje bihaćke uleme i, općenito, krajiških intelektualaca bilo je upravo u medresi. Svojim sveukupnim radom medresa se u značajnoj mjeri uključivala i u društveni i kulturni život grada. Medresa, najljepša bihaćka građevina, bila je i onovremeni kulturni centar grada. U njoj su održavane brojne i raznovrsne vjersko-kulturne manifestacije. Za ogroman ugled medrese, zasluga pripada, prije svih, nastavnom osoblju i upravi medrese koji su svojim radom i zalaganjem, kao i ličnim primjerom pridonijeli ugledu škole i uspjehu njenih učenika. Značajno mjesto u historiji medrese imali su njezini polaznici kao nosioci najvećeg dijela aktivnosti i budućeg djelovanja i razvijanja vjerskog i kulturnog života grada. Ovu školu je, samo između dva svjetska rata, pohađalo oko 200 đaka. Medrese su odgajale vrlo sposobne imame i muallime koji su sve donedavno s uspjehom radili i širili islamsku prosvjetu diljem Bosanske krajine. Ogroman je broj onih koji su od medresanata sticali svoja prva saznanja o Islamu, među kojima i autor ovih redaka. U bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji svršenicima Bihaćke medrese na razne načine je onemogućavan rad u okviru Islamske zajednice tako da su oni bili prisiljeni prelaziti u druge profesije. Kao najobrazovaniji ljudi svog vremena oni su nalazili zaposlenja u raznim drugim zanimanjima: kao nastavnici u prosvjeti, vrsni službenici u društveno-uslužnim djelatnostima, kao rukovodioci i direktori pojedinih firmi itd. Bez obzira što su radili, većina njih se izdvajala kvalitetom znanja i odgoja stečenog u medresi.

Do danas nije očuvana niti jedna zgrada od tri bihaćke medrese. Tokom Drugog svjetskog rata bombardovanjem je značajno oštećena posljednja bihaćka medresa. Nakon rata zgrada medrese, svakako, mogla se renovirati. Ali, prema odluci tadašnje komunističke vlasti zgrada medrese je „morala biti dorušena“! „Nije bilo mogućnosti“ ni dobre volje da se „ovaj vjerski objekt eventualno renovira“. Objekt je vrlo brzo srušen i odmah pokrenuta procedura nacionaliziranja zemljišta na kome je bila smještena medresa. Povjerenstvo (ili Medžlis Islamske zajednice) u Bihaću bilo je uskoro prinuđeno da „čim prije“ podnese prijedlog i o cijeni zemljišta na kome je bila medresa. Novi neimari ponašali su se kao da su došli u neprijateljski grad. Ništa iz proteklih perioda nije im bilo vrijedno. Historija je počinjala sa njima! Jedan dio „nove klase“ shvatio je da su spomenici simbol, metamorfoza misli, put ideja preko kamena do naroda, a to im očito nije odgovaralo. Tako je u okviru nemilosrdnog „brisanja truhle prošlosti“, koju su lokalni borci rigorozno provodili na različitim sektorima u prvim poslijeratnim godinama, stradala i Bihaćka medresa. Građevina najveće kulturne i historijske vrijednosti ustuknula je pred bezličnom zgradom koju je nova vlast podigla na uzurpiranom zemljištu gdje je nekad ponosno stajala zgrada medrese. Danas samo stare fotografije svjedoče da je Bihać imao jednu ovako vrijednu građevinu. Na istoj lokaciji, „u skladu sa novim urbanističkim planom“, izgrađena je filijala Narodne banke, kasnije poslovni objekt Službe društvenog knjigovodstva i sjedište Zavoda za platni promet. Nakon posljednje agresije promijenila je više podstanara, a trenutno je u zgradi smješteno Kantonalno tužilaštvo US kantona.

Islamska kultura i civilizacija prenosi se i preko materijalne kulture. Gradu Bihaću je učinjena velika nepravda jer su Medrese i svojom arhitekturom davale obol gradu, davale su mu svakako orijentalni izgled i vizure. Na mjestu gdje je nekad bila medresa nikakav znak, spomen ploča, naziv ulice, ustanove ili nešto slično ne ukazuje da je tu postojala tako važna kulturno-prosvjetna ustanova. Danas kada prolazite pokraj mjesta gdje je nekad stajala prelijepa zgrada Medrese zanimljivo je da na sjevernom zidu zgrade podignute na mjestu Medrese možete vidjeti postavljen ( da li slučajno ili namjerno) natpis „ulica pape Ivana Pavle II“!

Na kraju kada govorimo o istorijatu i značaju obrazovanja u ovom gradu smatramo važnim spomenuti i nedavno pokrenutu školu hifza u Bihaću. Odziv polaznika u ovu šlolu je ogroman. Međutim, osnivač ove škole Medžlis Islamske zajednice Bihać nema adekvatnih prostorija ni za vlastite potrebe tako da se škola hifza pohađa i u džamiji u Harmanima. Nadam se da će odgovorni u kantonalnoj i državnoj vlasti imati dovoljno razumijevanja i za ovu priliku vratiti Islamskoj zajednici objekat koji je izgrađen na otetom zemljištu, (prethodno srušivši zgradu medrese), gdje je 53 godine uspješno djelovala Bihaćka medresa.

Mašić Mehmed