Pusti budućnost da dođe

„Ono što je Allah odredio - dogodit će se; zato to ne požurujte!“ ( En - Nahl, 1. ) Čovječe, ne prizivaj događaje, zar želiš da dijete umre prije nego što se rodi ? Zar hoćes da plod ubereš, prije nego što sazrije ? Sutra je neizvjesno, nestvarno. Ono ne postoji, nema boje ni okusa. Zašto se onda toliko zaokupljamo njime, bojimo se njegove nesreće i onoga što se treba zbiti? Očekujemo da će ono doći s puno nedaća, a ne znamo šta stoji između nas i sutra i da li ćemo ga doživjeti. A šta ako nam ono nosi radost i sreću? Najbitnije jeste shvatiti da sutra pripada svijetu nepoznatog i da još nije stiglo na Zemlju. Nije na nama da gradimo ćuprije kako bi do njega došli . A ko zna, možda ćemo pred ćuprijom zastati, možda će se ona srušiti prije nego što do cilja stignemo, ili ćemo je pak sigurni preći?

Šerijatski je nedozvoljeno pretvarati naš mozak u veliki prostor za razmišljanje o budućnosti, iščitavanje knjige svijeta nepoznatog i nedaća koje bi nas mogle zadesiti. Naime, to je duga nada koju zdrav razum ne voli jer se u njoj krije propast. Većina današnjeg svijeta u svojoj budućnosti očekuje glad, siromaštvo, bolesti, oskudicu i nedaće, a sve ovo su lekcije iz šejtanove škole.

„Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i zna sve.“ ( El-Bekare, 268. )

Većina ovih ljudi plaču jer mnogi od njih misle kako će sutra biti gladni, oboljeti za godinu i da će svijet skončati nakon stotinu godina. Onaj čiji je život u rukama nekog drugog ne treba razmšljati kako će on nestati. Onaj koji ne zna kada će umrijeti nema pravo da se bavi nečim što ne postoji.

Pusti budućnost da ti dođe. Ne raspituj se o njoj, ne očekuj njen napad, jer trebaš biti okupiran ovim danas.

Zaista se ne mogu načuditi onima koji padaju u brige zbog dana čije Sunce ih nije ogrijalo, čije svjetlo nisu vidjeli. Zato se dobro čuvajte duge nade.

Aid el-Karni, "Ne tuguj"

Tvoj dan je samo tvoj dan

Čovječe, kada osvaneš, ne očekuj noć. Živjet ćes samo ovaj dan, ne prethodni koji je prošao zajedno sa svojim dobrom i zlom, niti budući koji tek treba da nastupi. Sunce će te zasigurno grijati samo danas. Znaj da je čitav tvoj život sadržan u jednom danu. Stoga, sve svoje misli podredi ovome danas, kao da si u njemu rođen i da ćeš u njemu umrijeti. U suprotnom, tvoj će život biti na raspuću između opsesije za prošlošću, njenim brigama i nedaćama, i očekivanja budućnosti, njenih utvara i strašnih opsjena. Svu svoju koncetraciju, zalaganje, kreativnost i trud usmjeri samo danu u kojem živiš. Danas moraš skrušeno obavljati molitve, podrobno čitati i razumijevati Kur'an, temeljito izučavati, srcem zikr činiti, biti umjeren u svim stvarima, pristojan u ophođenju s ljudima, zadovoljan stečenim, brinuti o svom izgledu, čuvati zdravlje i biti od koristi drugima.

U danu u kojem živiš, rasporedi svoje vrijeme. Od minuta načini godine, od sekundi mjesece. U njemu posij dobro, lijep primjer daj, traži oprost za grijehe svoje, sjeti se Gospodara, za put na drugi svijet pripremi se. U ovom danu živi sretno i radosno, spokojno i sigurno, budi zadovoljan opskrbom koja ti je data, svojom ženom, djecom, poslom, domom, znanjem i položajem na kojem se nalaziš. „Ono što ti dajem, uzmi i zahvalan budi!“ ( El-E'raf, 144. ) Ovaj dan provedi bez tuge, nemira, srdžbe, mržnje i zavisti.

U svoje srce ukleši jednu rečenicu i nek ti stalno bude na umu: „Tvoj dan je samo tvoj dan.“ Kada jedeš vruć i svjež kruh današnji, štetu ti neće pribaviti suh i prokisao hljeb jučerašnji, niti onaj sutrašnji koga očekuješ.

Zašto žališ za jučerašnjom nepitkom vodom, i brineš se za sutrašnju, kada piješ slasnu i ugodnu vodu današnju ?

Ako u svoju dušu usadiš nepokolebljivu i snažnu volju, ona bi prihvatila činjenicu da „živiš samo danas.“ Tada bi iskoristio svaki trenutak ovog dana da sebe izgradiš, iskoristiš svoj talenat i svoj posao usavršiš. Zato kaži: „Lijepo ću kazivati samo za ovaj dan, neću psovati, grditi, nepristojno se izražavati ni ogovarati druge. Samo za ovaj dan kuću ću svoju urediti jer ne želim nered i zapuštenost već urednost i čistoću. Samo danas živim, stoga ću paziti na čistoću svoga tijela, urednost svoga izgleda i na umjerenost u svome držanju, hodu i govoru.

Samo danas živim, zato ću se potruditi da budem pokoran svome Gospodaru, da molitve izvršavam što potpunije, da učinim što više dobrih djela, da se družim s Kur'anom što više i da čitam i proučavam kakvu korisnu knjigu.

Samo danas živim, zato ću u svoje srce usaditi sjeme dobra i očistiti ga od korova zla i grijeha, od oholosti, samoljublja, licemjerstva, zavisti, mržnje, zlobe i loših misli.

Samo ću danas živjeti, zato ću biti od koristi drugima, lijep primjer davati, bolesnika posjetiti, ići na dženazu, izgubljenog uputiti, gladnog nahraniti, čovjeku u nevolji pomoći, za mazluma se zauzeti, za nemoćnog zalagati, nesretnika utješiti, učenome poštovanje ukazati, djetetu se smilovati i starca uvažavati.

Samo danas živim, a prošlost se okončala, nestala, zašla poput Sunca. Zato za njom neću plakati, neću joj ni trenutak svoje pažnje pokloniti jer ona nas je napustila, otišla i neće nam se više nikada vratiti.“

A što se tiče budućnosti, ona leži u svijetu nepoznatoga, zato se ne želim zamarati snovima i dušu iluzijama predavati, jer sutra je ništa, još nije stvoreno, niti ikakvog spomena ima.

Čovječe, tvoj dan jeste samo tvoj. Kako li je divna ova rečenica što stoji u riječniku sreće za one koji žele ljepši i svjetliji život.

Aid el-Karni, "Ne tuguj"

Što je bilo, bilo je

Jedna vrsta ludila i ljudske gluposti jeste često spominjanje prošlosti, nostalgija za njom, želja da se ona vrati i padanje u očaj zbog nje. Ovako se ubija volja i uništava stvarnost u kojoj živimo. Za pametne ljude knjiga prošlosti zatvorena je i više se na nju ne osvrće. Ona je zauvijek zatočena u tamnici zaborava i jakim halkama okovana. Nema joj više izaći, niti svjetlo dana ugledati, jer je to prošlost, završena stvar. Tuga je neće vratiti, briga i nedaća je neće oporaviti, ispraviti niti oživiti. Prošlosti naprosto nema, zato ne živi u košmaru prošlosti, u minulim sjenama. Spasi se i napusti avet prošlosti. Pa, zar želiš rijeku vratiti na izvor, Sunce na izlazak, dijete u majčinu utrobu, mlijeko u dojku i suzu u oko? Ako žališ za minulim i zbog toga si nespokojan i ojađen, onda je tvoje stanje zabrinjavajuće, jadno i očajno.

Ako prelistavaš stranice prošlosti, gubiš sadašnjost, uništavaš trud i uzaludno trošiš dragocjeno vrijeme. Spominjući prijašnje narode Allah kaže: "Taj narod je bio i nestao" ( El-Bekare, 134. ). To znači da je stvar bila, prošla, zato nema nikakve koristi da preturamo po lešini minulog vremena, i da pokušavamo vratiti točak povijesti.

Onaj ko se vraća prošlosti sličan je mlinaru koji melje već samljeveno žito, ili drvosječi koji reže piljevinu. Davno su govorili onome ko plače za minulim: "Mrtvi ne ustaju iz mezarja." Također se prenosi da su jednom davno upitali magarca: "Zašto ne preživaš?" A on im odgovorio: "Ne volim lagati."

Naša nesreća jeste u tome što se predajemo prošlosti i tako gubimo sadašnjost; umjesto da gradimo prekrasne palače, mi zamišljamo drevne šatore. No, da se skupe svi ljudi i džini da vrate ono što je prošlo, ne bi uspjeli, jer je to samo po sebi nemoguće.

Ljudi ne gledaju i ne osvrću se iza sebe, jer vjetar puše pravo, rijeke i karavani teku naprijed. Stoga, ne opiri se zakonu života.

Aid el-Karni, "Ne tuguj"

Priča o Ruži i Brdu svjetlosti

(priča je napisana prema istinitom događaju)

Od nura koji je jači i od brda svjetlosti vidim samo njene listove, ali dovoljno da znam da je ruža. Ruža uvenulog lista s kapljicama rose, rose koja podsjeća na suze. Pitam se čemu rosa, zar svjetlost nije ta koja čini da kapi nestanu? Čini mi se da se sve više povija mjestu odakle je i procvjetala.

O svjetlosti! Zar jedan tračak svoj ruži dati nećeš? Zar ne znaš da ovaj skoro osušeni cvijet koji je odveć bez mirisa ne može bez tebe ni jedan tren?

A ti... kao da bajku pišem... čitaš redke i pored svega sumnjaš.

Šta je to tako veliko moglo biti da nećeš da zrakama svojim skloniš taj oblak koji me od tebe dijeli?!
Prije si me svojom ružom zvao, sve dok nije slučajni prolaznik igrajući se pokušao da uzme jednu laticu.

Bila sam nepokolebljivo čvrsto uvjerena: sad će se dogoditi čudo. Misliš li da bih ja tebe osudila bez toga da ti bilo šta kažeš?!

Naravno da ne bih. Ali šta bi moja uvjerenja vrijedila prema tvojima? To je bilo čudo kome sam se nadala u svojoj tjeskobi... Ali nije se dogodilo, pa čak ni to da rosa s ružinog cvijeta bude mehlem kada su te oči žarile.

Posmatrajući to s brda, moja svjetlost postade tama... Tada su se nizale riječi pokajanja, a on kao da ne razumije više ni jednu ružinu riječ! Pa čemu riječi izgovarati kada one za njega postadoše trnje preko kojeg prelazi obazrivo.

Zar su te omamili silni cvjetovi Maka pa stojiš na mjestu bez brige da li je nekome potreban tvoj sjaj?

Ranije, kada je Sunce mjenjao Mjesec ni tada nisam bila sama. Obasjavao si me i bijah sigurna u mrkloj noći.

No, ovih dana čini mi se da su noći hladnije, a odsjaj Mjesečev jedva da se vidi.
Nisi me trebao navići na sjaj, ako već tako lahko posustaješ.

A i zašto bi neko poželio ružu uvenulog lista, kada zna da u blizini postoji rujnija, a povratka nazad znaj nema.

I to što kaže svijet i šta stoji u knjigama, to za mene više nije mjerodavno. Ja sama moram razmisliti da bi mi stvari bile jasne...

Skriveni ružičnjak

Mudri dječak islamski

Prije mnogo godina, za vrijeme Tabi`ina (generacije poslije Ashaba), Bagdad je bio poznat po Islamu. Ustvari, to je bio glavni grad Islamske Imperije, a zbog velikog broja učenjaka koji su tamo živjeli, bio je i centar Islamskog znanja. Jednog dana, Vladar Rima je u to vrijeme poslao svog izaslanika u Bagdad sa tri izazova za Muslimane. Kada je glasnik stigao na domak grada, on je obavjestio Halifu da ima tri pitanja i da izaziva Muslimane da odgovore na njih.

Halifa je okupio sve učenjake u gradu i Rimski izaslanik se zatim popeo na visoku platformu i rekao: „Došao sam sa tri pitanja. Ako odgovorite na njih, onda ću vam ostaviti veliku količinu imetka kojeg sam donio od kralja Rima. A što se tiče pitanja, ona su: Šta je bilo tamo prije Allaha? U kojem smjeru je okrenut Allah? Šta Allah radi u ovom momentu?“

Veliki izbor ljudi je šutio. U sredini ovih briljantnih učenjaka i studenata bio je čovjek posmatrač sa njegovim sinom. „O moj babo! Ja ću mu odgovoriti i ušutiti ga!“ Rekao je dječak. Dječak je zatražio odobrenje od Halife da mu odgovori što mi je Halifa i odobrio.

Rimljanin se obratio mladom Muslimanu i ponovio njegovo prvo pitanje:
„Šta je bilo tamo prije Allaha?“
Dječak je upitao: „Znaš li da brojis?“
„Da“, reče čovjek.
„Onda broj od 10 pa nadole.“ Rimljanin je brojao nadole, "10.9.8..." sve dok nije došao do 1 i prestao da broji.
„A šta dođe prije 1“, upita dječak.
„Nema ništa prije 1- to je to!“ reče čovjek.
„Pa dobro, ako je jasno da poslije matematičkog jedan nema ništa, pa kako da onda očekuješ da ima nešto prije Jedinog koji je Potpuna Istina, Vječan, Oduvjek i Zauvjek?“

Sada je čovjek bio iznenađen sa ovim direktnim odgovorom na koji nije mogao da odgovori bilo šta. Zato je upitao: „Onda mi reci, prema kojem pravcu je Allah okrenut?“
„Donesi svijeću i zapali je“, reče dječak, „i reci mi prema kojem pravcu je okrenut plamen?“
„Ali plamen je samo svjetlo - širi se na sve četiri strane, Sjeverno, Južno, Istočno i Zapadno. Ne samo prema jednom pravcu“, reče čovjek sav začuđen.
Djecak zaplaka: „Pa ako se ovo fizičko svijetlo širi na sva četiri pravca tako da mi ti ne možeš reći prema kojem pravcu je okrenuto, pa šta onda očekuješ od Nur-us-Samawati-wal-Ard (Allah-Svijetlo Nebesa i Zemlje)? Svijetlo na Svijetlu, Allah je okrenut u svim pravcima u svako vrijeme."

Rimljanin je ostao bez riječi i zapanjen da ovaj dječak odgovara na njegove izazove na takav način da on ne može da kaže bilo šta protiv dokaza. Zato je očajno želio da pokuša i njegovo zadnje pitanje. Ali prije nego što je to i uradio, dječak reče: „Čekaj! Ti si onaj koji pita pitanja, a ja sam onaj koji daje odgovore na ove izazove. Pravedno je da ti siđeš dole gdje ja stojim, a da se ja popnem gdje si ti sada, s ciljem da se i odgovor čuje jasno kao i pitanje.“
Ovo je izgledalo razumno za Rimljanina, pa je sišao dole sa mjesta gdje je stajao, a dječak je zauzeo platformu.
Onda je čovjek ponovio zadnje pitanje: „Reci mi, šta Allah radi u ovom trenutku?“
Dječak je ponosno odgovorio: „U ovom trenutku, kada je Allah pronašao na ovoj visokoj platformi lažljivca i onoga koji se ismijava Islamom, On je učinio da on siđe i spusti ga nisko. A što se tiče onoga koji vjeruje u Allahovu Jednoću, On ga je podigao gore i uspostavio Istinu.“

"Svaki dan On se zanima s nečim" (Ar-Rahman;29)

Rimljanin nije imao šta da kaže osim da ode i vrati se u svoju zemlju, poražen.

Molimo Allaha da spusti Njegovu Milost i na našu Muslimansku djecu današnjice. Amin!

Mevlud - rođenje

Mevlud je dan rođenja našeg Poslanika Muhammeda a.s. Dakle, mevlud je sinonim za rođenje i promjenu načina života. Mevlud je za nas Bošnjake značio veselje i praznik, dobru sofru za našu djecu, a tekbiri i ilahije su tada na širom otvorena vrata, ulazili u naše kuće.

Mevlud je obavezno okitio naše domove ahmedijama, kako hodžinskim i hadžijskim, isto toliko i serbabima na glavama naših djedova i amidža. Kada bi se proučio carski mevlud u našoj mjesnoj džamiji, svečanost mevluda se selila u naše kuće. Mirisale su kuće i avlije od halve, hurmašica, resedije, halebije, tirita i riže pripravljene na ovaj ili onaj način.

Helem nejse, mevlud za nas Bošnjake nije bio samo puki rođendan Poslanikov, on je za nas bio najveće veselje koje smo izražavali baš na mevludu, što smo, eto, muslimani i što dočekasmo još jedan Rebiu-l-evvel .

Bio je to i ushit što dočekasmo još jednu godinu živi i zdravi u našoj Bosni u dini islamu i u svojoj kući bosanskoj. Mevludom je Bošnjak svečano otvarao dućane i magaze, radnje i kahve. Nije se moglo desiti da neko useli u stan jal' u kuću, a da ne pozove svoga hodžu, rodbinu, komšije i prijatelje, a da u kući ne prouči mevlud.

Mada nije propisana verzija mevluda koji bi se učio po kućama, najpoznatiji je zasigurno onaj od hafiza Saliha Gaševića. Počinjao je: "Od Allaha koji trazi pomoci..." Tu su još i Zenunovićev, Bašagićev, Kadićev. Do sada je izašlo puno opisa rođenja Muhammeda a.s., u stihu a biće ih još, a sve je to dokaz koliko muslimani vole svoga Poslanika.

Posebno bogat mevlud je uštimao i oko izvođenja okupio biranu ekipu, naš sevdalija i harmonikaš Omer Pobrić, Visočanin i Bošnjo naš. Kada ga je prvi put na svom čardaku u Visokom učio, usput je to snimio na kasete i CD-e, opremio sa knjigom i notnim zapisom, k tome svemu dodao jedan tespih, bogato opremio i poslao u knjižare.

Dok na carski mevlud u džamiji dolazi ko god hoće, na onaj u kući dolaze samo pozvani i birani gosti. Svi se svečano oblače, a poneki muški stave i fes na glavu, a mi djeca kape bjelice koje smo dobili od hadžija koje su te godine išli na Ćabu.

Nejma ljepše eglene i muhabeta od onoga koji se započne na mevludskom sohbetu. Naročito su lijepu eglenu imali naši stari i dobri, mudri Bošnjani, sa bijelim bradama i velikim turbanima omotanim oko fesa jal kape bere. Dok bi oni tako pričali bijele brade bi se tresle u ritmu eglene, a u fildžanu bi se kahva i ohladila dok bi se riješila i privela kraju kakva mes'ela jal' stara priča.

Poslije proučenog mevluda na kojem je obavezno bio mjesni imam i muezzin (imućniji muslimani su zvali i poznate hodže iz okoline), sterala bi se sofra, muška, ženska i dječija, klanjala bi se jacija i onda bi krenuo muhabet duboko u noć uz suhe šljive, suho meso i sir, te ders i pitanja okupljenih džematlija.

E, ahbabu moj i dostovi dragi, na mevludu našem bosanskom je posebno slatko i drago šerbe naše mevludsko. E, jest bilo slatko i skupo, vrijedno i dragocjeno. Kakva je samo doletjela onoga kome je ponuđena maštrafa šerbeta. Nikada se nisi mogao previše napiti niti je mogao insanu naškoditi.

Na mevludu se nije samo mevlud učio, domaćin bi iskoristio priliku da se se sjeti i svoje umrle rodbine pa smo često i zikir činili i tevhid učili u dugim zimskim, ili u ljetnim kratkim noćima, pa smo često znali poslije mevludske noći cijeli dan zijevati.

Dragi moji, mevlud je stara bošnjačka, a ako hoćete i bosanska tradicija. Ona se prenosila s koljena na koljeno. S druge strane, poslije ratnog vihora koji je zahvatio i našu domovinu, mevlud je u nekim krajevima domovine izgubio na tradiciji i dosljednosti djedovskim principima. Posebno je to vidljivo nakon raznih tumačenja od neke uleme da je mevlud novotarija ili kako rekoše moderno, bid'at.

Bilo kako bilo valja nama čuvati i očuvati mevlud i okupljanja naša i gorljivost našu i ljubav prema Poslaniku koju izražavaše naši preci, preko mevludskih svečanosti. Neka nove uleme i neka i takvih tumačenja, ipak je mevlud naše nasljeđe i način da tekbir, tehlil (La ilahe illellah) i tahmid (elhamdulillahi) dopre i do onih koji nisu često u našim mesdžidima i džamijama a nađu se na mevludima. Jašta i dabome, kako pasalo i odgovaralo kome.

Nijaz Salkić