Kroz historiju islama pitanje položaja žene i pravilnog društvenog odnosa između muškarca i žene, bilo je, zajedno sa pravima žena i njihovim ulogama u muslimanskom društvu, veoma aktuelno.
Postoji mnogo Kur’anskih ajeta koji se bave ovim pitanjem, kao i mnogo hadisa koji ukazuju da je, prije islama, arapska kultura bila nezadovoljavajuća u ovoj perspektivi. Nije potrebno posvetiti puno vremena da se ovo dokaže, pošto svi već znamo da su, prije islama, kćerke Arapa ponekad bile žive zakopavane, samo zato što su bile ženskog roda. Ima, naravno, i mnogo drugih primjera, kao što je postojanje raznih oblika braka u predislamskoj Arabiji, od kojih su svi služili reduciranju uloge žene na puke nosilje djece, bez ikakvih prava, čak i bez prava na isključivu ljubav i posvetu svog muža, a u nekim slučajevima su morale da zauzvrat služe i po nekoliko muškaraca da bi zadovoljile svoje potrebe za opstanak. Kada je islam došao, on je civilizovao arapska plemena, te kako se širio, tako su se i kvalitete civilizacije širile; a kako se islam uzdigao, tako se uzdigao i status žene u muslimanskom društvu.
Uprkos činjenici da su nemuslimani na Zapadu retorički dostigli visoku poziciju, optužujući islam da nosi degradirajuće ideje o ženama i podstiče loš tretman prema njima, činjenica je da je islam vjera koja ne prihvata koncept žene kao đavolskog bića zavodnice, koje je odgovorno za prvobitni grijeh i propast cijelog čovječanstva. Islam je bio taj koji je ženi dodijelio pravo na nasljeđivanje, pravo na izbor bračnog druga i prava na punu slobodu u raspolaganju vlastitim imetkom. Islam je bio taj koji je prvi opisao seksualnost ljudskog bića kao stvar digniteta, a ne zla, uvjeravajući nas da Allah nagrađuje zadovoljenje ljudske seksualnosti kada se ono čini unutar čistih granica božanskog zakona, a zabranjuje celibat i izbjegavanje žena kao čin koji izlazi iz okvira božanskih principa koji predstavljaju ritualno obožavanje. Ovi principi se odnose na muškarce i žene.
Islam je bio taj koji je porekao ideju da su žene u toku menstruacije “nečiste” i nečasne, ili zle sreće - objašnjavajući da iako su proizvodi menstruacije nečisti, sama žena je čista. Islam je uzdigao status žene u društvu prije svih modernih svjetskih inicijativa u ime žena, a najistaknutiji je program radikalnih feminista UN-a (koji predvode ulogu ženske superiornosti u osveti za mnoge nepravde učinjene ženama, a rezultat su učenja vierovanja ortodoksnih kršćana i židova, a i paganizma koji se udružio sa njima) - Allah dž.š. kaže da su najbolji među ljudima oni koji su najbogobojazniji, bez obzira bili oni muškarci ili žene.
Razlozi za minimiziranje statusa žene u proteklih nekoliko stoljeća nisu baš jasni. Pojavile su se mnoge teorije da objasne ovaj fenomen, ali svako je zapostavio spominjanje povratka predislamskom neznanju, koje se pojavilo da preovlada i zauzme mjesto čistog Kur’anskog i sunnetskog učenja, te koje je prouzročilo da žena muslimanka bude isključena iz glavnih tokova društva, njen glas ugašen, a njena sveta prava ignorisana. Rezultati su se manifestovali kroz siromaštvo među ženama, tlačenje žena kroz nepravedne i neislamske zakone i običaje; emotivno, duševno i materijalno zapostavljanje djece, uz odbijanje da se žene obrazuju, te nametanja striktnih pravila ponašanja ženama, koja nisu nametnuta muškarcima.
Sve ovo stvara nebalansirane, nepravedne i ekstremne interpretacije značenja časti i čednosti, koja se često brutalno nameću ženama, ali potpuno zapostavljaju kada su muškarci u pitanju, dajući tako pogrešnu sliku da su samo žene te koje su po zakonu zadužene da budu časne i čedne, dok muškarci mogu biti nemoralni do te mjere da su se uspostavile neke norme u muslimanskim društvima koje sugerišu da je takvo nemoralno ponašanje muškaraca ustvari „muževno” ili dio njihove muške fitre (prirode čovjeka). Iako znamo, u teoriji, da je prirodnost ljudskoga bića naša fitra, čista, bila ona ženska ili muška, prihvatili smo da muškarci više naginju nemoralu, pa zato trebamo tolerisati njihove grijehe, uprkos saznanju iz islamskih učenja da nemoral može dovesti i da je doveo čitave civilizacije do ruba propasti.
Pogrešna shvatanja koja smo prihvatili dolaze iz predislamskog perioda neznanja/džahillijjeta Arabije, uz neznanje koje je prethodno preovladalo u zemljama koje su prihvatile islam, a onda ponovo pale u val neznanja i paganizma, i od dekadentnog nemorala i nepažnje prema Allahu koje dolaze iz sekularnog, liberalnog utjecaja Zapada. Ovi koncepti i tradicije se prenose i nasljeđuju od strane generacija kao „kultura“ izvedena iz vjere. Danas, Muslimanski ummet je suočen sa izazovom ponovnog uspostavljanja čistog, pravednog islama i reetabliranja njegovih pravila i principa u muslimanskim zemljama kao zakona i eliminisanja utjecaja koji su uzrokovali pad naših društava, a s tim i pad statusa žene muslimanke. Godinama je Islam bio okrivljen za nepravde koje su nanesene muslimankama, ali istina postaje sve očitija: ove nepravde su rezultat nametanja kolonijalističkih zakona, te neadekvatnosti i nedostataka ostalih vjera i kultura.
Uz mali trud možemo pratiti tragove opadanja statusa muslimanke od vremena Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pa do danas. U moderno doba, pad Osmanskog Carstva je vjerovatno inicirao najočigledniji pad ovog statusa. Finalno uništenje posljednjih ostataka islamskog autoriteta ostavio je svaku novu „muslimansku” zemlju da razvija vlastiti set zakona, lišenih Šeri'ata i kopirajući društvene i pravne sisteme kolonijalističkih sila. Uglavnom su ovi zakoni bili sekularni, a vladari koji su zaposjeli visoke pozicije također su bili u osnovi sekularisti i bezbožnici, davajući svoje zakletve na vjernost kolonijalističkim silama u zamjenu za poziciju i vlast. Ako nizak status žena u savremenim muslimanskim društvima pripišemo ovom očiglednom i značajnom toku razvoja, mogli bismo doći i do odgovora.
Zaustavljanje historijskog opadanja islamskog autoriteta u muslimanskom svijetu jeste izazov svakom muslimanu, ali prije nego ispunimo ovaj podvig, moramo razviti islamske političke i društvene ideale upućene mnoštvu savremenih društvenih, političkih i ekonomskih izazova koji ne samo da su izazov muslimanima nego i cijelom svijetu. U ove programe i ideale, moramo uvrstiti i značajnu ulogu žena u društvu, dopuštajući im da ponovo zauzmu svoja mjesta kao prirodne suparnice i saputnice muškaraca u uspostavi Islama i ovjekovječavanju islamskog stila života.
Zajednički kvalitet najboljih žena jeste njihova žestoka borba i žrtvovanje u cilju uspostavljanja istine nad neistinom, u cilju oslobođenja cijeloga čovječanstva od okova neznanja/džahilijjeta i grijeha.. Vrata se moraju ponovo otvoriti da bi se ženi pružila prilika za ispunjenje ovih zadataka, a čiste kvalitete borbe moraju ponovo postati centralna tema naših napora. Moramo napustiti zov materijalizma i moći, zamjenjujući ove izazove za aktivizam, motivisan strahom od Allaha, ljubavlju za Njegovim stvaranjem koja navodi muškarce i žene na veliko žrtvovanje. Dok sekularizam doseže vrhunac svoje moći, tražeći da iskoristi žene u svijetu kao svoje agente u šemama napravljenim za eliminisanje morala kao barijeru svoje dominacije, ženi muslimanki se mora dati šansa i sloboda da se uključi u borbu i rad zajedno sa muškarcima u cilju uspostave vladavine Islama u svijetu.
Nema komentara:
Objavi komentar