Kakve su ti uobičajene misli, takva će biti i narav tvoje duše – jer misli duši daju boju.
„Ko sam ja?“ – upita mladić Starca.
„Ti si ono što ti misliš.“ – odgovori Starac. „Objasniću ti jednom pričom.“
„Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak su se mogle vidjeti dvije osobe koje se grle.“
„To su babo i mama.“ – misli nevino dijete.
„To su ljubavnici.“ – misli čovjek pokvarene mašte.
„To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina.“ – misli čovjek koji živi sam.
„To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao.“ – misli čovjek pohlepan za novcem.
„To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata.“ – misli žena nježne duše.
„To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta.“ – misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri.
„To su zaljubljeni.“ – misli djevojka koja sanja o ljubavi.
„To su dvojica koji se bore na smrt.“ – mislli ubica.
„Ko zna zašto se grle?“ – misli uskogrudi čovjek.
„Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle.“ – misli dobronamjeran čovjek.
„Svako misli,“ – zaključi Starac – „zavisno o sebi šta je. Pronikni u svoje misli: ti možeš reći puno više o tome ko si nego tvoj učitelj.“
Ljepota riječi krasi i misao, kao što i lijepa misao oplemenjuje riječ svojim kvalitetom.
Allah dž.š. je rekao: „Ja živim u mislima roba, onoliko koliko on misli na Mene, a i sa njim Sam onoliko koliko Me on zove.“ (Ebu Hurejre r.a., Buhari)
