29. 07. 2009.

Bošnjačka prava

Noć je mirna, mjesec obasjao Bosnu. Razmišljam mogu li pisati o Bosni? Njene ljepote su neopisive, ali ja se usuđujem pisati o bosanskom narodu, rijekama, džamijama, tradiciji...

Bosanski narod trebaju upoznati svi narodi koji teže ka demokratiji i treba da se ugledaju na Bošnjake, na njihovu plemenitost, čestitost, dobronamjernost, gostoljubivost. Ali rijetki su upoznali majku Bošnjakinju, koja sa ponosom i suzama u očima prati sina na front, a u dovama se moli Bogu da joj se sin živ i zdrav vrati u topli zagrljaj.

Svi dobri ljudi znaju za primitivan šumski narod, koji je Bosni i Bošnjacima nanio puno rana, zbog kojeg se Bosnom umjesto cvijeća bijele mezari, zbog kojeg je rijekama tekla krv, a nebo plakalo kad su rušili Ferhadiju, zbog kojeg su mnoga Bošnjačka djeca ostala jetimi. Oni su zlo koje Bosna pamti i pamtiće dovijeka.

Danas rijeke svojom bistrinom pokušavaju isprati krv koju su Bošnjaci prolili boreći se za slobodu, onu slobodu o kojoj nam pričaju u Super Europi.

„Svi ljudi rođeni su slobodni, sa jednakim dostojanstvom i pravima“, kaže prvi član Opće povelje o ljudskim pravima. Po rođenju i u prvim trenucima života čovjek već ima ljucka prava. Ona su zagarantovana, neotuđiva i regulisana nizom međunarodnih dokumenata.

Pitam se ja da li su baš ta prava zagarantovana i neotuđiva kada se radi o nama Bošnjacima, a zapitajte se i vi, moji dragi čitatelji.

15. 07. 2009.

Una u vremenu i prostoru

Šetajući u toj prelijepoj noći, gdje je nebo brojalo žarka svjetla zvijezda, u daljini ugledah talase rijeke koji su se ispinjali i prenosili selame obalama.

Posuti srebrnim prahom daljine razbijali su se o stijene tajanstvene poput školjki, čije su se ljuljaške nalazile negdje u dubini tih ljepotom obasjanih staklastih zrnaca. Dok je žubor te predivne rijeke prekidao tajanstvenu tišinu, opijao sam se tom ljepotom.

Tražio sam nešto što je svaki pjesnik napisao u svojoj pjesmi, ali sam našao mnogo više. U toj pomutnji tišine shvatio sam zašto su Unu opisivali kao biser Krajine. Zadivljen svom tom ljepotom nisam bio svjestan koliko je vremena prošlo.

Odjedonm mi neko spusti ruku na rame. Bio je to moj mlađi brat. Rekao je: „Gdje si do sad?“

Nisam se orjentisao u vremenu i mislio sam da je prošlo nekoliko minuta, a prošlo je i nekoliko sahata.

Krenuo sam kući, a Una je nastavila teći.