18. 06. 2012.

Kako su muslimanski inventori promijenili svijet? Paul Vallely

Od kahve preko čekova pa sve do «trodijelnog obroka», islamski svijet nam je donio mnoštvo korisnih inovacija, koje mi na Zapadu uzimamo za gotovo. Ovo je lista 20 najutjecajnijih inovacija kojima je Islamski svijet utjecao na Zapad:
(1) Kahva: Legenda kaže da je Arap po imenu Halid vodio koze na ispašu u području Kaffa, koje se nalazi u južnoj Etijopiji. Primijetio je da da su koze postale neobično živahne nakon konzumiranja zrnevlja određene biljke.
Prokuhao je zrnevlje u vreloj vodi i napravio prvu kahvu u historiji. Prvi podaci koji ukazuju na masovniju upotrebu kahve jesu podaci o izvozu zrnevlja sa područja Etijopije u Jemen, gdje su napitak pripravljen od spomenutog zrnevlja sufije koristile s ciljem otklanjanja sna i provođenja noći u molitvi.
Do 15. vijeka napitak je stigao na područja Mekke i Turske, odakle jegodine 1645. prenijet na teritoriju Venecije.
Godine 1650. napitak je donešen u Englesku. Donio ga je Turčin po imenu Pasqua Rosee, i upravo on je otvorio prvu kahvanu u Londonu u ulici Lombard . Arapska rijeć za napitak «qahwa» u Turskom jeziku je postala «kahva», u Italiji napitku su dali ime»caffe» a u Engleskoj «coffee»
(2) Kamera: Drevni Grci su mislili da naše oči emituju svjetlosne zrake, poput lasera, i da zbog toga vidimo.  Prva osoba koja je shvatila da svjetlost ulazi u naše oći, a ne izlazi, bio je Islamski matematičar, astronom i fizičar Ibn el-Haitham.
Ibn el-Haitham je napravi prvu «Camera Obscura»- kamera-od arapske riječi «qamara za tamnu ili izdvojenu sobu)
Njemu, pored toga, pripada i zasluga za uspostavu fizike kao nauke u modernom opsegu značenja riječi «fizika»(kao nauke temeljene na eksperimentima)i njenom izvođenju iz okvira filozofije
(3) Jedna vrsta šaha igrala se u drevnoj Indiji. Šah je u formu u kakvoj ga danas poznajemo, razvijen u Perziji, odakle se u 10 vijeku posredstvom Arapa u Španiji proširio Evropom i na Istok sve do Japana. Riječ «rook» (engleska riječ za šahovsku figuru u nas poznatu pod nazivom ” top”) potiče od Perzijske rijeći «rukh» – kočija.
(4) Padobran: Hiljadu godina prije braće Wright, Islamski pjesnik, astronom, muzičar i inženjer po imenu Abbas ibn Firnas, pokušavao je konstruisati prvu leteću mašinu s kojom bi se čovjek vinuo zračnim prostranstvom poput ptice.
Godine 852 po Isau a.s., koristeći veliko platno uoblićeno drvenom konstrukcijom, skočio je sa munare Velike džamije u Kordobi. Mislio je da će zrakom lebdjeti poput ptice. Ali nije. Platno je usporilo njegov pad, i to je bio prvi padobran u ljudskoj historiji. Abbas ibn Firnas je u padu zadobio samo manje povrede.
Ovaj veliki čovjek, pionir vazduhoplovstva nije se na tome zaustavio. Nastavio je svoja istraživanja i unapređenja konstrukcije leteće mašine i napokon godine 875, u dobi od 70 godina, usavršio je konstrukciju i dizajn svoje leteće mašine, koja je bila napravljena od svile i orlovog perja. Ponovo je pokušao da doksegne davnašnji san čovjeka o letu. Ovoga puta u zrak se vinuo sa vrha planine. Letjeo je na prilično velikoj visini i u zraku ostao oko 10 minuta. «slijetanje» nije teklo baš tako lahko. Došlo je do manjeg udesa, jer , zaključio je ibn Firnas, svojoj letečoj mašini nije dodao rep, koji bi je prilikom sletanja djelovao kao stabilizator. Međunarodni Aerodrom u Bagdagu i krater na Mjesecu nose ime ovog velikana Islamskog svijeta.
(5) Sapun: Kupanje i pranje jesu vjerske obaveze muslimana. Upravo možda to i jeste razlog zašto su muslimani usavršili proizvodnju sapuna, upravo istog onog kojeg i danas koristimo. Drevni Egipćani znali su za neki tim nazovi sapuna, kao i Rimljani koji su taj, nazovi sapun, koristili kao pomadu.
Ali upravo su muslimani ti koji su kombinirali ulje dobiveno iz povrća sa sodium hidroxidom i aromatićnim tvarima.
Jedna od osnovnih karakteristika koja je za osjetljive i prefinjene, na ugodne mirise naviknute muslimane, kod Krstaških vitezova bila najuočljivija jeste da se Kršćani, za razliku od muslimana nisu prali, tj. da su smrdili.
Šampon je u Englesku donio musliman koji je na obali Brightona otvorio banju (hamam) 1759 godine, i bio je imenovan da se brine o čistoći i redovnom kupanju Britanskih monarha Kralja Georga IV i Williama IV.
(6) Destilacija, metoda izdvajanja tečnosti na osnovu različite tačke njihova ključanja, otkrivena je otprilike oko godine 800. od strane islamskog prvoklasnog naučnika Jabir ibn Hayyana, koji je transformirao alhemiju u hemiju, otkrivši mnoge od osnovnih hemijskih procesa (kristalizacija,destilizacija,oksidacija, filtracija…) i pribora koji se i danas koristi širom svijeta u hemijskim labaratorijima.
Otkrio je sulforovu i natrijevu kiselinu, i na osnovu svojih eksperimenata i otkrića bio je u stanju praviti parfeme u obliku kakve i danas koristimo. Ibn Hayyan je osnivač moderne hemije.
(7) Mehanika: Crank-Shaft je naprava koja prevodi kružno kretanje u pravolinijsko, i osnova je većine moderne mašinerije, kao i motora sa unutrašnjim sagorjevanjem. Kao jedan od največih izuma u modernoj mehanici pronalazak je genijalnog islamskog inženjera po imenu al-Jazari, kako bi pospješio navodnjavanje sušnih područja.
U knjizi «Mehaničke naprave»iz godine 1260, pokazao je i svoje druge izume, i preuredbu već postojećih. Napravio je prve mehaničke satove koje je pokretala voda. Al-Jazar bio je otac robotike. Među 50 njegovih izuma nalazi se i brava sa kombinacijom (šifrom).
(8) «Futrovanje»-metoda šivanja izolirajućeg materijala između dva tanka komada platna. Nije sigurno da li je to pronalazak Islamskog svijeta ili je islamski sviijet tu metodu preuzeo iz Indije ili Kine i dalje je usavršio.
Međutim, sigurno je da je navedena metoda na Zapad prenijeta od starne krstaša u doba krstaških ratova, koji su vdjeli da muslimanski borci za futrovanje koriste slamu nabijenu između dva komada platna i koristeći to umjesto teškog metalnog oklopa. Metoda se pokazala izuzetno uspješnom, i pružala je osim pokretljivosti izuzetno dobru zaštitu u bitkama protiv krstaša. Također se uvidjelo da pruža izuzetno dobru toplotnu izolaciju, tako da se na Zapadu,gdje je vladala hladija klima, metoda futrovanja, radi svojih izuzetnih svojstava koje je pružala kao toplotni izolator, ubrzo našla primjenu pri proizvodnji kočija.
(9) U arhitekturi luk po kojem prepoznajemo Gotski stil, i koji je osnovna karakteristika impresivnih katedrala građenih u Gotskom stilu, jeste arhitektonsko dostignuće Islamskog svijeta. Gotski luk je mnogo oštriji od romanskog-kojeg su koristili Rimljani i Normani, a bio je neoophodan kako bi se omogućila izgradnja većih i impresivnijih građevina.
Pored toga Zapad je od muslimana preuzeo vitraž i tehniku gradnje kupola. Evropski zamkovi su kopije onih u islamskom svijetu, sa prorezima za strijele, bedemima i kulama. Kule kvadratnog oblika morale su se povući pred gradnjom lakše odbranjivih kula kružnog oblika. Arhitekta koji je projektovao zamak Henrija V je bio Musliman.
(10) Većina modernih hirurških instrumenata su tačne kopije instrumenata koje je u 10 vijeku koristio islamski hirurg al-Zahrawi. Njegovi skalpeli, pile za kosti, pincete, makazice koje je koristio pri operaciji oka, kao i većina od 200 instrumenata koje je projektovao, su sastavni dio moderne hirurgije.
Prvi je koristio bio-razgradivi materijal za šivanje pri operacijama unutrašnjih organa.
U 13. vijeku jedan drugi ljekar iz islamskog svijeta po imenu Ibn Nafis je dao tačan opis cirkulacije krvi u čovječijem organizmu, cijelih 300 godina prije Williama Harveya. Muslimanski ljekari su također pronašli anestetike na bazi mješavine opijuma i alkohola, također su razvili upotrebu igala pri izvlačnju katarakta iz očiju, ista tehnika pri lječenju katarakta se koristi i danas.
(11) Vjetrenjače su također izmislili muslimani kako bi izvlačili vodu iz dubina zemlje i navodnjavali suho pustinjsko tle.U pustinjama Arabije kada presuše sezonske rijeke, voda se mogla naći jedinu duboko ispod zemlje, i za njeno crpljenje bile su korištene vjetrenjače, koje su koristile vjetar koji je puhao u jednom smijeru mjesecima.
Vjetrenjače su imale 6 do 12 jedara koja su bila prekrivena platnom ili palminim lišćem. Vjetrenjaće su se koristile u islamskom svijetu 500 godina prije nego je prva vjetrenjaća napravljena u Evropi.
(12) Vakcinu nisu izumili Jenner ili Pasteur, već ju je Zapad preuzeo od islamskog svijeta i prenio u Evropu iz Turske. To je učinila žena Britanskog ambasadora u Istanbulu godine 1724. Djeca u Turskoj su bila vakcinisana protiv «velikih boginja» korištenjem oslabljenih ili umrtvljenih čelija «velikih boginja» iz tijela zaraženih domaćih životinja, najmanje 50 godina prije nego je ista metoda upotrebljena na Zapadu.
(13) Olovku sa tintom je izuumljena na zahtijev vladara Egipta 953. godine, nakon njegovog zahtijeva u kojem je tražio olovku koja neće isprljati njegove ruke ili odjeću. Ta olovka je imala rezervoar sa tintom, i poput modernih hemijskih olovaka, tinta se spuštala do vrha olovke kombinacijom gravitacije i razlike u pritisku.
(14) Sistem brojeva koji danas koristimo vjerovatno je po porijeklu vjerovatno Indijski, ali stil i brojevi su arapski i prvi put se pojavljuju u upotrebi u djelu velikih matematičara islamskog svijeta el-Khwarizmi i el-Kindi-ja godine 825. .
Algebra je dobila naziv po jednoj knjizi el-Kwarizmi-ja «al-jabr wa al Muqabilah», čija se večina sadržaja upotrebljava i danas. 300 godina Kasnije italijanski matematičar Fibonacci je prenio ova djela u Evropu i preveo ih.
Algoritmi kao i većina trigonometrije dolaze iz islamskog svijeta. Al-Kindi-jeva otkriča jesu temelj moderne kriptologije.
(15) Ali ibn Nafi, poznat po nadimku Ziryab (crna ptica) je u 9.-om vijeku došao iz Iraka u Kordobu i tamo uveo koncept «trodjelnog obroka»- predjelo (supa), iza koje je slijedilo glavno jelo (riba ili meso), nakon čeka je slijedio desert (voće). Također je uveo u upotrebu kristalne čaše (koje je izumio Abbas ibn Firnas nakon esperimenata koje je provodio na kristalu nađenom u kamenju)
(16) Ćilimi su, za vrijeme dok je u Evropi trajao srednji vijek, u islamskom svijetu smatrani djelom dženeta, prvenstveno zahvaljujući napretku koji su muslimani ostvarili u razvoju tehnike pletenja, zatim razvojem boja koji su omogučili muslimanski hemičari, i visoko razvijenim osjećajem za uzorak i arabeske- koji su predstavljali osnovu islamske umjetnosti u kojoj se nisu prikazivali likovi ljudi i životinja.
Nasuprot tome podovi u evropi su bili goli, da ne kažem gola zemlja, sve dok Arapski i perzijski ćilimi nisu donešeni na tlo Evrope. Za Engleske podove toga doba Erasmo je zabilježio da su «prekriveni raznovrsnim otpadom, ponekad obnavljani na taj naćin da je preko cijelog starog poda(punoig otpada)samo stavljan novi sloj, koji se nije mijenjao niti čistio više od 20 godina ponekad, za to vrijeme tu su se nakupljali novi otpaci, bljuvotine, urin pasa i ljudi, otpaci hrane, košćice ribe, i druge prljavštine koje nije pristojno spominjati». Zbog svega toga ćilimi su brzo našli svoje mjesto u Evropi.
(17) Čekovi također potiću iz islamskog svijeta. Riječ ček dolazi od arapske rijeći «saqq» i predstavlja pisanu potvrdu, nalog za isplatu robe kada bude isporučena, kako bi se izbjegao transport novca preko opasnih područja. U 9-om vijeku muslimanski bisnismen je putovao od Kine do Sredozemnog koristeći čekove za unovčavanje.
(18) Do 9-og vijeka muslimanski učenjaci su se usaglasili da je zemlja sferičnog oblika. Dokaz koji je iznio astronom ibn Hazm je «da je sunce uvijek vertikalno u odnosu na određenu tačku na Zemlji». To je bilo 500 godina prije Galileja.
Proračuni koje su proveli muslimanski astronomi doveli su ih do rezultata takve tačnosti da su pri proračunu obima Zemlje izračunali da obim iznosi 40 253 kilometra-i pogriješili za manje od 200 kilometara. Godine 1139 al-Idrisi je kralju Sicilije Rogeru na poklon donjeo globus zemaljske kugle.
(19) Iako su Kinezi izumili barut-koji je bio dosta nečist i veoma slab, i koristili ga za vatromet, muslimani su našli način na koji taj barut uz pomoć natrijum nitrata može biti pročišćen i dobiti dodatnu snagu-dakle biti korišten za vojnu upotrebu. Muslimansko vatreno oružje zasnovano na tom pronalasku uljevalo je strah u srca križarskih ratnika.
Do 15. vijeka muslimani su konstruisali raketu-koju su nazivali “samo pokretno goreće jaje”, i torpedo-projektil koji je na vrhu ima strijelu sa kojom bi se zabio u neprijateljski brod i nakon toga explodirao.
(20) Srednjovjekovna evropa posjedovala je kuhinje i bašće sa biljkama, ali su muslimani razvili ideju o vrtu kao mjestu ljepote i mjestu za odmor. Prvi kraljevski vrtovi u Evropi su otvoreni u 11 vijeku na području Islamske Španije. Među mnogobrojnim cvijećem koje potjeće iz muslimanski vrtova nalazi se i tulipan.
Preuzeto iz Independenta
Paul Vallely

05. 06. 2012.

Interview: Bošnjacima se sprema novi genocid


Poglavar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (IZBiH), reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić upozorio je, u ekskluzivnom intervjuu za agenciju Anadolija, da nije isključeno da se Bošnjacima ponovo sprema genocid.

U prvom intervjuu za medije uopće nakon posljednjeg Sabora IZ-a BiH na kojem su raspisani izbori za novog reisu-l-ulemu, tačno 19 godina od kada je u maju ratne 1993. godine postao duhovni lider Bošnjaka, reis Cerić upozorava kako je zbog mogućih opasnosti neophodno uspostaviti jedinstvo Bošnjaka.

„Nije isključeno da nam se sprema ponovni progon. Nije isključeno da neko, negdje, mimo našeg znanja, priprema da nas ponovo istrijebi sa Balkana, odnosno iz Bosne. Dakle, da nas zadesi ono što se dogodilo muslimanima i Jevrejima u Španiji“, govori reis Cerić za agenciju Anadolija.

Ovaj alim, koji je u svijetu slovi za velikog intelektuaca, alarmantna upozorenja iznosi, između ostalog, i zbog neskrivenih mafinestacija četništva, odnosno Ravnogorskog četničkog pokreta (RČP). Pristalice ovog pokreta su u crnim uniformama i s kokardama na glavama, i proteklog vikenda (kao i mnogo puta do sada diljem BiH) protestirali povodom godišnjice hapšenja zločinca Ratka Mladića.

„Manifestacije poput marširanja "ravnogoraca" i glorificiranje ratnih zločinaca, što se tumači kao njihovo pravo na govor (!?), jesu malo od onog što mi vidimo da se, zaista, dešava. A koliko toga ne vidimo? Nedavno sam bio posjeti Muzeju holokausta u New Yorku. Direktor tog muzeja mi je kazao da su Jevreji prije 1938. godine, dakle, nakon pojave Hitlera raspravljali o svemu, postojale su različite vjerske i teološke struje među njima, no, kako mi je rekao, jedino nisu ukalkulirali mogućnost holokausta! To im nije padalo na pamet. Slično tome, i mi Bošnjaci smo 1992. godine o svemu mogli raspravljati i razmišljati, ali nismo mogli zamisliti, predvidjeti, da će nam se dogoditi genocid. Poučeni tim iskustvom, mi danas nemamo pravo ignorirati tu mogućnost da nam se ponovo dogodi genocid“, pojašnjava Cerić svoj stav.

Zbog „činjenice koja lebdi nad našim glavama“, Bošnjaci, prema Ceriću, ne smiju rizikovati da imaju nesposobno rukovodstvo, neodgovorne i sebične predstavnike. Iznova upozorava da živimo u nepredvidivom svijetu gdje istina nije ono što je, zaista, istina, već ono što kažu moćnici. U takvom svijetu ne vlada pravo, već sila i moć, pa se svaša može dogoditi. Upravo zbog toga ni položaj Bošnjaka se nije promijenio od 1992. godine. Islamofobija konstantno raste, a muslimani su uvijek „neka neželjena grupa“.

„Mi smo narod koji ne smije imati slabo, nesposobno i neodgovorno rukovodstvo, jer to vodstvo treba da nas vodi i odbrani od mogućeg genocida. Ja, ponavljam, ne isključujem mogućnost pokušaja da nas se istrijebi. Ne smijemo imati zastupnike koji nisu spremni žrtvovati svoje vrijeme, zdravlje, imetak, pa i svoj život, da bi smo se sačuvali. Jer sve dotle dok ne budemo imali takve zastupnike, koji će stalno bdjeti nad našom sudbinom, odnosno imati mnogo znanja, sposobnosti i mnogo dosjetljivosti da nas informiraju, obuče, educiraju, organiziraju, da nas ujedine - nama će uvijek prijetiti mogući genocid. Svaki truli kompromis koji nas ne snaži u odbrani protiv te opasnosti, za nas je vrlo opasan. Oni koji su u poziciji da se brinu za nas, ljudi koji su javno preuzeli tu obavezu, moraju biti svjesni svoje povijesne odgovornosti za sudbinu nas Bošnjaka kao naroda“, upozorio je reis Cerić.

Komentirajući sve veće probleme u pozicioniraju Bošnjaka u Srebrenici, Mostaru, Brčkom, duhovni poglavar Bošnjaka ističe da je iznenađen činjenicom da „svjetovni i civilni sektor kod Bošnjaka uopće ne funkcoira“.

„Zašto se tako ponašaju ljudi koji su odgovorni? Ponašaju se jer ne vide da ih iko primjećuje i poziva na bilo kakvu odgovornost. Oni mogu da rade šta hoće, kako hoće, mogu da ne rade ništa i da to, opet, prolazi. Bosna je tako napravljena da izbori nemaju nikakve sankcije u odnosu na one koji u međuvremenu ne urade svoj posao, a dali su javno obećanje da će nešto uraditi. Neophodno je da se probudimo, da zaustavimo ovaj proces topljenja bošnjačkog prisustva, utjecaja ili, ako hoćete, sigurnosti BiH, a koji nas, nažalost, sve više pogađa. Moramo zaustaviti te procese da ne idu dalje“, tvrdi on.

Nadalje, govoreći o Srebrenici i oduzimanju prava preživjelim žrtvama genocida da glasaju na općinskim izborima u tom gradu, reis Cerić je kazao da je na snazi odluka Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN) prema kojoj taj dio BiH još uvijek „zaštićena zona“.

„Niko tu odluku nije ukinuo. Tamo bi trebali biti zaštićeni svi, a posebice žrtve genocida. Nažalost, Srebrenica, kao što nije odbranjena od genocida 1995. godine, tako se ni danas ne može odbraniti od kontinuiranog genocida koji se provodi drugačijim metodama i u mirovnim uvjetima. Srebrenica je crna tačka UN-a, crna tačka na obrazu međunarodne zajednice. Moralno je neodrživo, a politički nefunkcionalno da Srebrenica kao mjesto genocida bude u sastavu onih koji su odgovorni za taj genocid. To bi bilo isto kao da muzejom u bivšem koncentracionom logoru Aušvicupravljaju nacisti i da vas oni danas tamo dočekuju. Ali, slično se dešava u Srebrenici kada nas na godišnjicu genocida dočekuju formacije MUP-a Republike Srpske, koje su, po presudama Haškog tribunala, učestvovale u genocidu. To su paradoksi koji zdrav razum može dogoditi“, govori Cerić.

Bošnjaci su, nastavio je, konstantno pred pitanjem da li će na čelu Srebrenice biti onaj koji negira genocid i koji bi ga sutra ponovio. Posljednji evropski narod koji je trebao biti izbrisan s lica zemlje došao je u poziciju da se u „Bosni nemaju pravo ni rahat patiti“.

„Srebrenicu treba izdovoljiti iz takvog okruženja i učiniti je za cijelu Evropu mjestom poštovanja žrtava, svetim, sakralinim mjestom, mjestom gdje će doći svako ko stigne na tlo Evrope, a kako bi vidio šta se dešavalo u jednoj zemlji na kraju 20. stoljeća. Pitanje Srebrenice nije samo pitanje Srebreničana već svih nas. Ne smije se dozvoliti logika da se genocid isplati i da on čak može biti nagrađen“, napominje Cerić.

Za pat poziciju u kojoj se danas nalaze Bošnjaci u Srebrenici reis Cerić optužuje upravo bošnjačke predstavnike. Prije svega one u Srebrenici. Ne dozvoljava logiku po kojoj je kriva isključivo međunarodna zajednica.

„Bošnjački predstavnici nisu ništa uradili za ove tri godine, a morali su. Znali su šta moraju to uraditi. I ja s ovog mjesta moram izraziti poštovanje prema Vladi Sjedinjenih Američkih Država (SAD), Ambasadi SAD-a u Sarajevu i ambasadoru Patrick Moonu. Moram izraziti zaprepaštenje da su Bošnjaci-muškarci ostavili Srebrenicu ženama da se one bore za njena prava i da slušamo nešto što nije u našoj kulturi, to jeste da podcjenjujemo nečiju pomoć, kao što je pomoć Vlade SAD-a. Moramo uvijek naći načina da se zahvalimo Americi za ono što čini, uključujući i procese u Hagu i za pronalazak ratnih zločinaca“, ogorčen je Cerić.

Cerić se u intervjuu osvrnuo i na aktuelnu politiku Republike Turske prema Bosni i Hercegovini i na Balkanu uopće. Želi da Turska nastavi „trend progresa i političkog utjecaja, ne samo na Balkanu već i u svijetu, a posebno na Bliskom istoku“.

„Drago mi je da je turska firma nedavno dobila koncesije da gradi dio autoputa u BiH. To je jako dobar znak da će prisustvo Turske ovdje biti vrlo zapaženo. Turska je članica Vijeća za implementaciju mira (PIC), što je važno. Znamo da Turska jeste za integraciju BiH i jedinstveno BiH. Za zemlju gdje svi građani mogu biti jednakopravni. Turska može biti ponosna na svoj odnos prema BiH i prema svim državama na Balkanu. Turskoj želimo uspjeh i napredak. No, nadamo se da će ekonomsko prisustvo Turske ovdje biti snažnije, da će dobre političke pretpostavke biti iskorištene za naše bolje ekonomske odnose. Koliko znam, tu stvari nisu najbolje, to jeste kakve bi mogli biti. Bosni trebaju radna mjesta, da se mladi zapošljavaju“, istakao je Cerić i još jednom pozdravio dolazak agencije Anadolija u BiH putem kojeg će se razmjenjivati informacije između dvije zemlje.

Na pitanje šta će raditi nakon što se 19. novembra ove godine završi njegov mandat na čelu IZ-a BiH, te da li postoji mogućnost da na mjestu generalnog sekretara Organizacije islamske konferencije (OIC) naslijedi Ekmeleddina Ihsanoglua, o čemu se sve više govori u posljednje vrijeme, reis Cerić nije želio precizno odgovoriti. Takvu mogućnost nije potvorio, ali nije ju ni odbacio.

„Ja ću i dalje nastaviti raditi za islam. Za svoj narod i za svoju Bosnu, i svoju Hercegovinu. Oni koji su mislili da je završetka mog drugog mandata kraj, želim ih izvjesiti da je ovo tek početak mog rada na ove tri vrijednosti za koje ja živim. To su islam, bošnjački narod i moja Bosna, moja domovina“.

Najvećim uspjehom u dugogodišnjem vođenju IZBiH smatra činjenicu da je „sačuvano jedinstvo dina i umeta“.

„Danas imamo respektabilnu i vrlo dobro organiziranu Zajednicu, koju smo uspjeli
uvesti u tokove društvenih zbivanja. Predmet smo analiza dobronamjernih i zlonamjernih. Ne mogu nas ignorirati kao faktora u definiranju toga šta je identitet muslimana, Bošnjaka i šta je pozicija nas kao naroda uopće u društvenim odasima u BiH. Proces konsolidiranja, organiziranja i progresa IZBiH nije završen. Nadam se da će put koji smo mi trasirali biti nastavljen u korist svih muslimana, ali i svih sugrađana s kojima dijelimo sudbinu u BiH, na Balkanu i u Evropi“, naveo je Cerić.

Jasni su mu razlozi zbog koji je bio stalna meta negativnih kampanja. Prema njemu, one su imale za cilj da zbune i uvrijede muslimane, ali, napominje, višegodišnje kampanje imale su suprotan efekt.

„Za one koji su htjeli da me vrijeđaju, želim reći da ne postoji ništa na svijetu što je mene moglo uvrijediti i da ne postoji ništa što je mene moglo zaustaviti na mom putu.
Tim osobama želim da kažem da se nikada neću smirit dok god hodam na ove dvije noge. Dok u meni ima duše, ja ću raditi posao kojeg volim, a to je širiti misiju islamske etike i morala i biti ponos i dika mom narodu koliko moj narod to htio da primijeti. U svakom slučaju ja sam uživao u svakoj minuti svog posla. Ja sam jako sretan i zadovoljan čovjek. Veoma sam ispunjen sa svim uspjesima koje smo postigli", odlučan je Cerić.

Analizirajući probleme muslimana u Evropi, Ceirć je istakao da ne misli da će se oni ikada osloboditi islamofobije. Jer je ona prisutna na isti način kao i antisemitizam.
„Antisemitizam i islamofobija će dolaziti u valovima koji će se smanjivati i povećavati, ovisno o tome koliko muslimani i Jevreji u Evropi budu organizirani da stalno podsjećaju na sebe i one koji su skloni islamofobiji i antisemitizmu, da je suprotno ljudskim pravima i demokratiji. Zanimljivo je bilo nedavno slušati generalnog sekretara Evropske komisije (EK) koji je u Sarajevu kazao da terorizam nema vjerskog ili nacionalnog imena, pa se Andersa Behringa Breivika ne može kazati da je kršćanski terorista, iako on tvrdi da želi spasiti kršćanstvo od islama. Nažalost, izgleda da smo mi muslimani morali čekati Breivika, pa da se onda kaže da ne postoji islamski terorizam, kao što ne postoji ni kršćanski. Sa tim licemjerjem mi ćemo, očito, morati živjeti. Morat ćemo se naviknuti i iznova iznalaziti snagu da se suprotstavljamo tim kvalifikacijama koje imaju za cilj da stalno budemo na optuženičkoj klupi“, tvrdi Cerić.

Zašto se optužuju muslimani
Nadalje, napominje da ne postoje muslimanske trupe u nekoj dalekoj stranoj zemlji, gdje uređuju odnose. Ali, postoje trupe u muslimanskim zemljama, koje su ih okupirale. Paradoks je u tome, tvrdi reis Cerić, da se upravo takvi muslimani optužuju da su uzrok nestabilnosti i nemira u svijetu. Pita se da li u budućnosti može biti novih slučajeva poput Breivikovog.

„Nije zahvalno biti u poziciji žrtve i sebe prikazivati kao žrtvu. Niko to ne želi biti. Muslimani nemaju razloga da se osjećaju manje vrijedim. Ipak, moramo primijetiti da antiislamska propaganda prisutna u internacionalnim medijima. Pokazivanje na muslimane kao uzrok nasilja i terorizma na svijetu, tendecionzno je i sve to ima svoj cilj. Taj antiislamizam, to antimuslimanstvo je zasnovano na tako površnim predrasudama da ljudi razumiju da je to naprosto jedna histerija, propaganda koja se širi kroz različite forume. Ona ulazi u te elitne i religijske i političke sredine“, zaključio je reis Cerić.

Federalna televizija i Fatmir Alispahić
Reis Cerić je istakao svoje ogorčenje na rad javnih RTV servisa u BiH. Posebno Federalne televizije (FTV). Prema njemu, ona ima "antiislamski i antibošnjački plan".
„FTV je napravljena da ubije i ono malo dostojanstva kod Bošnjaka. FTV preuzima ulogu sudstva, pa navečer umjesto informacija imate presude. FTV želi stvoriti takvu atmosferu da se samim Bošnjacima počne gaditi na njih same“, kazao je Cerić.
Osvrćući se na slučaj tuzlanskog intelektualca Fatmira Alispahića kojem je onemogućeno da doktorira na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Cerić kaže da u Sarajevu postoji savremena inkvizicija čiji je plan da se utvrdi koliko „Bošnjaci mogu podnijeti poniženja“.

Pozitivni efekti „Arapskog proljeća“
Komentirajući rezultate „Arapskog proljeća“, reis Cerić je kazao da se oni mogu smatrati pozitivnim.

„Ovo je proces. Treba imati na umu da je i Evropa prošla kroz 30 godina ratova. Imala je svoj Vestfalski mir potpisan iz 1648. godine gdje je Evropa shvatila da se mora ustanoviti princip samopoštovanja i međusobnog poštovanja, vjerske i političke tolerancije. I, eto, Evropa je došla gdje je došla s Evropskom unijom (EU).

Muslimani prolaze kroz jednu vrstu procesa gdje je sloboda osnovno mjerilo vrijednosti. Stanje u pojedinim dijelovi arapskog svijeta bilo je neodrživo. No, ništa nije gotovo dok se ne svrši. Mislim da će iz ovog muslimani izaći jači, da će naučiti mnogo i da će doći na stupanj poštovanja jednih prema druga. Muslimani jako vole jedni druge, ali se ne poštuju. Dok se recimo u EU narodi možda i ne vole, ali se međusobno poštuju. Onog trena kada se muslimani budu poštovali koliko se vole, oni će izaći na zelenu granu“, ocijenio je reis Cerić.

Izvor: Rijaset.ba/Anadolija

04. 05. 2012.

Astronomija u službi islamu


Kao ljudska bića, dužnost nam je da koristimo tehnologiju za dobrobit čovječanstva, ljudskih odnosa i boljeg razumijevanja između vjernika različitih religija. Kao muslimani, naša dužnost je koristiti tehnologiju kao učinkovit alat za poboljšavanje osnovnih pojmova, ne samo o islamu i muslimanima, nego i za nemuslimane kako da se odnose prema islamu, pozivajući ih te im pokazivati prednosti islama za čovječanstvo. Također, treba da služe za pružanje znanja o potrebama muslimana kroz svako pitanje o svakom problemu s kojim se suočava mreža izvora informacija, pod nazivom internet ili world wide web.

Jedno specifično područje koje može poslužiti islamu i muslimanima je poznavanje astronomije, a tehnologije za računanje veoma koriste islamskim potrebama. Astronomija može poslužiti potrebama muslimana za njihove dnevne molitve, određivanje u kojem smjeru je kibla, vrijeme za post, kao i datume Bajrama i hadža. Svi ljudi imaju potrebu za održavanjem sistema, za koje su kalendari razvijeni, a koje je temeljeno na prirodnom vođenju sistema sunca i mjeseca. Muslimani imaju posebnu potrebu za vođenjem sistema za njihove dužnosti kako bi ispunili ono što im je njihov Stvoritelj, Allah dž.š, naredio. Za vođenje ovakvih sistema Allah dž.š kaže:

Kur’an (10:05) „On je Sunce izvorom svjetlosti učinio, a Mjesec sjajnim i položaje mu odredio da biste znali broj godina i računanje. – Allah je to mudro stvorio. – On potanko izlaže dokaze ljudima koji razumiju. “

Kur’an (36:39) „I Mjesecu smo odredili položaj; i on se uvijek ponovo vraća kao stari savijeni palmin prut.“

Kuran (2:189) „Pitaju te o mlađacima. Reci: “Oni su ljudima oznake o vremenu i za hadžiluk. Ne iskazuje se čestitost u tome da sa stražnje strane u kuće ulazite, nego je čestitost u tome da se Allaha bojite. U kuće na vrata njihova ulazite i Allaha se bojte da biste postigli ono što želite.“

Položaj Sunca određuje vremena dnevnih molitvi, dok položaj Mjeseca u islamskom kalendaru određuje datume ramazana, Bajrama, hadža, itd.

Danas postoje mnoge stranice o astronomiji i njenoj službi islamu, a na njima imate i često postavljana pitanja i odgovore, te predviđene informacije za daljnje istraživanje.

Alati kao što je Common Gateway Interface ili CGI skripte i programiranje, vrlo su važan i učinkovit način za dobijanje informacija za korisnike koji žele dobiti informacije o nekim proračunima, a koja zavise od korisnikove lokacije, geografske širine i dužine i vremenske zone. Dok CGI programiranje može pomoći to ipak danas nije dovoljno za distribuciju podataka i proračuna na visokim geografskim širinama iznad i ispod Arktičkog kruga, gdje Sunce ne izlazi u određenim dijelovima sezone ili u drugim dijelovima ne zalazi. Na tim visokim geometrijskim širinama, mnogi programi ne mogu računati tačnu putanju od izlaska do zalaska sunca i obrnuto, pa je samim tim potrebna i veća pažnja. To se može postići na veoma jednostavan i jeftin način. To se postiže e-mailom. Potrebno je da u e-mailu specificirate tačnu lokaciju i vremensku zonu i to pošaljete nekom od učenjaka koji poznaju šerijat dovoljno kako bi vam precizirali vrijeme.

Zaključak:
U moderno doba komunikacije, osobito putem interneta, svi možemo imati koristi od puno informacija koje su dostupne putem interneta. Kao muslimanima, naša dužnost je da, ukoliko su korisne informacije dostupne putem interneta, omogućimo što većem broju muslimana da dođu do njih, a uz to da one budu zanimljive i učinkovite, kako bi pojedinca zainteresirale, a ne navele ga na bijeg. Tajna je u tome što je stranicu potrebno često osvježavati novim sadržajima. Ažuriranje stranice u kozmetičkim svrhama ponekad je potrebno učiniti kako nekim posjetiteljima ne bi postala monotona, te time bi taj posjetitelj prestao dolaziti na tu stranicu, jer mu više nije zanimljiva.

Dakle, internet i e-mail su ostali ključni alati za muslimane, međutim treba napomenuti da se svakim danom u 21. stoljeću razvijaju nove tehnologije koje će ubrzo e-mail zamijeniti nečim drugim.
Izvor: suhaibwebb.com

20. 04. 2012.

Ko će biti reis?


Vazduh treperi k'o da nebo gori. Sprema se oluja. Lažni Valter je znao lozinku i odziv te je "Oslobođenju" i ostalim medijima odmah javio se porukom: "Reis Mustafa ef. Cerić će se ponovo, protivno Ustavu IZ, kandidovati na narednim izborim (tačka). Ne samo to, on će tražiti doživotni mandat a niko ne zna koliko će još živjeti (tačka).

Tako je "Valter" u ulozi lažnog spasitelja zaintrigirao bosansku javnost i medije o nadolazećem problemu. Podne se bliži u bosanskoj prijestolnici. Sejo sahadžija kažiprstom pomjera kazaljke na jednom od satova koji spori, kazandžije sve tiše kuckaju, golubovi su zauzeli gard za teatralno polijetanje, sve je kao u filmu, a novinari su već otvorili "office" naštimali fontove a neki i tekstove pripremili. Sve je spremno. Umjesto šmajsera objektivi su nanišanili jedna sarajevska vrata preko puta džamije. Ezan samo što nije zaučio, mujezin se nakašljava a njih još nema. Odjednom vrata se otvaraju, blic, škljoc sa svih strana, pitanja se postavljaju, sabornici izlaze ali ništa ne govore. Evo jednog koji će izgleda reći tu strašnu vijest koju su već neki mediji dobili iz svojih izvora informacija. Mustafa ef. Cerić, pauza k'o godina duga, miš je na  "send", se neće kandidovati na poziciju reisu-l-uleme. Sve je zanijemilo, miševi su sklonjeni sa "send", golubovi su znali da to nije dio scenarija pa nisu poletjeli nego su ostali zbunjeni i čudili se, kao i ostatak države i regiona. Kako sad to, pa Zis je rekao da će se kandidovati i mijenjati ustav, tražiti doživotnu kandidaturu, on je spreman za odstrijel. Šta se desilo? Kako, a materijala je tako puno, mijenjanje ustava, privatizovanje IZ i milion drugih tema, konstrukcija, napada i argumenata. Oćito ljudi ne funkcionišu svi isto.

U zadnje vrijeme je navodna kandidatura  Mustafe ef. Cerića na mjesto vjerskog poglavara i kandidatura Muamera ef. Zukorlića na mjesto predsjednika Srbije vijest u fokusu. Mediji su već odavno "naslutili" da bi Muamer ef. bio dobar političar dodijelivši mu razne titule i na kraju Muamer ef. se i kandidovao. Nisu pogriješili. Srbija postaje otvorenije društvo od BiH koju neki ljudi još uvijek vuku u neke komunističke stereotipe. Imam osjećaj da se lakše muftiji Srbije kandidovati na najvišu poziciju u politici, nego u BiH, jer BiH je još uvijek pod ideološkom okupacijom, u BiH su se ateizmu tek počela crveniti prsa, dok sve ostaje samo na tom lupanju u prsa socijal-demokratije, liberalizma, prava itd. Ideološki okupatori javnog bosanskog prostora i njihova intelektualna pješadija i strijelci imame, kao duhovne vođe svoga naroda, svode u džamijske zidine i tamo ih zakivaju zatvorskim ekserima. Po njihovom mišljenju oni nisu za politike, jer kao, politika je i suviše prljava da bi se vjerski ljudi njome bavili. U isto vrijeme, kada zakonom logike kažeš političarima da su onda i oni prljavi i da bi se trebali povući iz javnog prostora, okupati se, onda oni, kao onaj lopov u reisovoj besjedi, svi kažu da to nisu oni, nego eno tamo neki drugi. Kada na red dođe podjela pozicija svi ruke dižu i grabe. Neće ni Muamera ef. dočekati "crveni ćilimi" od svih, ali se kod nas niko ni ne usuđuje na takav korak, jer bi bio "razapet" od svih. Drugi, navodno, argumenat je to da je država sekularna pa će pojava nekog bosanskog "Zukorlića" narušiti "svetost" sekularizma. Ne znam zašto onda taj isti sekularni sistem od nas koji smo vjernici isisava svaki dinar, kreira nam život, upravlja sa nama a nama je u isto vrijeme "zabranjeno" da se bavimo njime.

Kao čovjek mogu prvo reći da smo mi narod koji je sit i sekularizma i čuvanja njegovih tekovina, siti smo laži, licemjerja, lopovluka i ostalih bolesti koji vladaju tim slojem društva. Ono čega smo željni je prije svega istina, volja, zalaganje, rad, moral ma od koga dolazilo. Muamer ako dođe u Srbiji za predsjednika to će biti sigurno dobro za Srbiju i Srbija će dobiti lidera koji je u svojoj biti i biću rođeni lider, a posjeduje sve duhovne, moralne i karakterne osobine kakve se samo mogu poželjeti kod čovjeka. Ako Muamer Zukorlić postane predsjednik Srbije, svi će mu se Bošnjaci u Sarajevu „klanjati“, jer su mnogi Bošnjaci navikli da se „klanjaju“ predsjedniku Srbije i svemu što dolazi iz Beograda.

Što se tiče Bosne, eto Mustafa ef. Cerić se neće kandidovati za reisa i šta sada? Jesu li se narednog jutra zbratimili svi oni koji su mislili da im je on smetnja, penzije uvećane, mito zaboravljeno, parlamentarci daju prijedlog smanjenja njihovih primanja jer se osjećaju nemoralno sa platama od nekoliko hiljada KM? Ništa se na tim planovima, moj Bošnjo, neće primijeniti, jer problem nikada i nije bio tamo. Ako Mustafa Cerić i ode iz javnog prostora nama će biti jednako dobro kao bolesniku koga boli stomak a on ode stomatologu pa čeka na red. Stvarni problemi su ostali, a neki će vjerovatno još nastati.

Mustafa ef. Cerić je za vrijeme svoga mandata učinio bezbroj velikih stvari o kojima će neko već pisati i sabrati ih na jedno mjesto, nadam se ne posthumno kako mi to inače radimo. Napravimo studije o mrtvim ljudima sa njihovim idejama, uokvirimo u dobar okvir, dignemo cijenu, naslovimo njegovim imenom koje je već sem užih krugova zaboravljeno i sve ostane na tome. Niko je i ne kupi, kamo li da nastavi njegovim stopama. Uz to Mustafa ef. je za vrijeme svoga mandata uspostavio visoke kriterije i standarde za narednog reisa. Bio je to reis koji je očuvao IZ, uvezao sve džemate u dijaspori, obilazio naučne krugove, pisao, sastajao se, rješavao probleme koji bi nas mogli zaboljeti tek nakon stotinu godina. Sa velikanima je bio ponosan, a sa svojim narodom običan. Nema gdje ga nije bilo, iz Amerike je slijetao i išao u sela daleka bosanska i mnogima nepoznata da klanja nekom didi dženazu, jer je on iznjedrio par stotina učača Kur'ana. Ramazanom je išao i vani, ali i u ista ta daleka i napuštena bosanska i hercegovačka sela da sa svojim narodom iftar dočeka. Meni nije jasno to ukidanje pozicije naibu reisa, jer poslije Cerića će nam trebati par ljudi na njegovom mjestu, u to ćemo se uvjeriti. Kakav bi trebao da bude naredni reis, da ima bradu ili da ima glavu, samo zvanje ili i znanje? Bošnjaci se zbog loših iskustava iz historije opravdano brinu ko će doći na tu poziciju.

Za reisa Cerića je povlačenje najbolja opcija. Uradio je sve što je mogao. Može reći ono što je rekao Isa a.s. "Gospodaru moj, ja sam nad njima bdio dok sam među njima bio". Za BiH i Bošnjake, a možda i ostale narode, ovo će biti veliki nedostatak, po običaju to će historija pokazati.

Sjećam se kako su neki likovali već prije par mjeseci kako on treba da ode i dođe novi reis, pri tome priželjkujući "Selimovićevog" muftiju, šahistu iz romana "Derviš i smrt". Iskoristit ću priliku na ovom mjestu za informaciju koju mi nije dojavio "Zis", jer ja znam tačno ko će biti novi reis. Najbolje bi bilo da uzmete video koji je sniman prilikom obilježavanja 600 godina islama, može se naći na youtube, i tamo ćete vidjeti par stotina ahmedija. To je organizovao reis Cerić da vam prezentira narednog reisa, on nosi bijelu ahmediju, džubu i klanja se samo Bogu. Detaljniji opis je da je moralan, voli Bosnu i Hercegovinu i svoj narod i za njih će se maksimalno založiti ne žaleći sebe. Biće oštar prema svim onima koji krenu na njegov narod, mudar prema onima koji mu se priklanjaju, a prema svom narodu običan, uljudan i odvažan. I dalje mislite da opisujem Cerića? Da ne duljim, u pravu ste, svaki hodža i naredni reis je "Cerić", ako Bog da.

Hidajet Kobilica

10. 04. 2012.

"Dok je neislamska Europa bila u krvi u islamskoj Europi je vladao mir" - interview dr. Muhić

Svi su nam brodovi bili potonuli, svi mostovi porušeni, svi junaci nikom poniknuli. Da ne bi naših nena i majki, da ne bi naših djedova i očeva, ode helać butum Bosna, odoše i Bošnjaci, ode i sjećanje na Bošnjake.

Gospodine predsjedniče BANU-a, dozvolite mi da ovaj intervju počnemo sa jednom reminiscencijom iz Vašeg uvodnog govora prilikom osnivanja BANU-a, kada ste se prisjetili naših roditelja. Možete li je ponoviti za uvod i obrazložiti taj momenat osjećaja ponosa na njih?

MUHIĆ: Svi su nam brodovi bili potonuli, svi mostovi porušeni, svi junaci nikom poniknuli. Da ne bi naših nena i majki, da ne bi naših djedova i očeva, ode helać butum Bosna, odoše i Bošnjaci, ode i sjećanje na Bošnjake. U Bosni se Bošnjaci i danas, poslije više od 15 godina oficijalnog vraćanja našeg nacionalnog imena, još nećkaju i snebivaju kad ih nazovete Bošnjacima. Svi bi nekako rađe da budu Bosanci i Hercegovci, a to što je Republika Srpska – Srpska, i što su svuda u BiH Hrvati – Hrvati, a Srbi – Srbi, i što ni jedni ni drugi nigdje nisu Bosanci i Hercegovci, to neka, drugo su oni, drugo mi. Dok god mi možemo biti niko i ništa, neka budemo. Osnivanje BANU, dakle Bošnjačke nacionalne akademije nauka i umjetnosti, neka je vrsta satisfakcije sub specie aeternitatis, dokument za vječnost – tapija, gruntovnica, potvrda identiteta koja se ne može ni iscijepati, ni poništiti, a koju su upravo oni i samo oni sačuvali, u njedrima i na dnu sehara, po duhankesama i ispod kućnog praga, sve do danas. A to naše danas još je puno onih kojima nije drago što se tapija Bošnjaka sačuvala. Njima bi bilo mnogo lakše da se ta tapija zaturila zauvijek, jer ovako su im se uveliko pomrsili računi. Govorim o Bošnjacima koji bi rađe da to ne budu, o Bošnjacima koji se ničemu što je za Bošnjake dobro ne mogu obradovati. Ali nije im se ljutiti: velik je teret, teško je breme na plećima Bošnjaka, a nisu svi ni jednako voljni ni jednako spačni i vični nositi ga.

Zašto niste do sada postali akademik nekih drugih nacionalnih akademija? Npr. Makedonske ili ANU?

MUHIĆ: Najlakši odgovor je: Pitajte njih! Najtačniji odgovor: Znamo to svi sasvim dobro – i oni, i ja, a i vi! Najiskreniji odgovor: Već odavno znam da je potpuno svejedno šta je neko bio ili šta nije bio neko, kada ga jednom više ne bude. Suum quique – Svakom svoje.

Posljednje što ste napisali, odnosno objavili je Bošnjačka besjeda. Zar da samo besjedimo Bošnjacima, a da im konačno ne sačinimo nacionalni program?!

MUHIĆ: Nije to najnovije, u međuvremenu je bilo još ponešto. I nije bila Bošnjačka besjeda, nego Besjeda Bošnjacima. Nejse. Valja znati jedno: Narodu, naciji se besjedi. Naciji se govori. Narodu, naciji se ne pravi program. Političke partije prave programe za svoje sljedbenike. Narod ne može biti ničiji sljedbenik. Nacija, u principu, ne slijedi nijednu partiju. Nacija nije tu da bi ostvarila program nijedne partije, koliko god da se uvriježilo suprotno mišljenje koje demagoško manipuliranje narodom smatra legitmnom i najvišom obavezom političkih partija! Naprotiv, političke partije u snažnim i jedinstvenim nacijama su tu da bi ostvarile program koji je njima zadat od nacije, dakle, program koji nastaje iz suštinskih interesa nacije i koji najpotpunije izražava identitet nacije i, u tom smislu, sve partije od reda treba da budu nacionalne. Veliki filozof Johan Gotlob Fichte držao je govore njemačkoj naciji. Nije pravio nacionalni program. Veliki i emancipirani narodi odavno ne prave nikakve nacionalne programe. SANU i HAZU su postigli svoje najveće naučne i umjetničke rezultate slijedeći stvarne interese svojih nacija, dok su se naučno ekstremno degradirale kada su pokušale nametnuti svoje nacionalističke projekte kao surogat nacionalnih programa. Bošnjaci su hiljadu godina bili nacija. Sada su na putu da to ponovo postanu. U ovoj fazi svoje povijesti, Bošnjaci treba da imaju program. Veoma načelan i u najširem kontekstu sveden na obezbjeđivanje opstanka. Najprije, da internaliziraju svoj nacionalni identitet bez krzmanja, bez nedoumica, punim srcem, dakle, da sebe prihvate kao Bošnjake. Da svoju socijalnu afirmaciju realizuju kroz svoje bošnjaštvo, ni agresivno, ni defanzivno, nego kao jednostavnu i neporecivu činjenicu oko koje nema, niti može biti bilo kakvog debatiranja.

U tom smislu, program Bošnjaka je jasan i nikakva politička partija ni akademija ne treba da im određuje taj program. Konkretno, nacionalni program Bošnjaka, onakav kakav izvire iz premisa njihovog nacionalnog bića u ovom historijskom trenutku svodi se na tri ključne tačke: 1. Razumjeti, prihvatiti/internalizirati, izgraditi i odbraniti svoj nacionalni bošnjački identitet; 2. Govoriti svojim bosanskim jezikom i razvijati ga kao sopstveni nacionalni jezik, maternji jezik svih Bošnjaka; 3. Poštovati svoju vjeru. Eto, to je nacionalni program Bošnjaka i, u osnovi, to je strateški program svake nacije. U tom smislu, Besjeda Bošnjacima, koliko god je bila besjeda, govor, obraćanje, bila je i podsjećanje Bošnjacima na njihov temeljni nacionalni program.

Pored širokog dijapazona Vašeg intelektualnog angažmana, ja bih ovaj razgovor fokusirao na Balkan. Čitao sam Vaše inspirativne tekstove i koliko znam Marija Todorova, dakle Bugarka, napisala je cjelovitu knjigu o Balkanu. Vaše mišljenje o knjizi i o tome da drugi više od Bošnjaka pišu o toj temi?

MUHIĆ: Ljudska duša, duša svijeta, sebe najtačnije prepoznaje u obliku poluostrva. Kontinent je suviše siguran i stoga melanholičan. Ostrvo je stalno iritirano rubom nesigurnosti, klaustrofobično i histerično. Peninsularna forma sadrži i poentu potrebe za sigurnošću (koju izražava čvrstom vezom sa kontinentom) i žudnju za izazovom, iritiranost idejom podviga (koju naglašava iskorakom kopna u beskraj pučine), potrebu izdvajanja iz anonimne cjeline kontinenta. Sve svjetske civilizacije započele su na poluotocima. Njihova peninsularna geneza kulminira u četiri velike poluostrvske cjeline u Mediteranu: Anadolija, Balkansko poluostrvo, Apeninsko poluostrvo, Iberijsko/Pirinejsko poluostrvo. Za Europu, a time direktno i za svijet, Balkan je apsolutno najplodnija civilizacijska matrica sa najintenzivnijom gamom duhovnih i materijalnih stimulativnih uticaja. Ovu poentu Marija Todorova nije dovoljno zapazila. O Balkanu će se tek početi pisati i mnogo više, i mnogo tačnije i mnogo istinitije (tačnost i istina nisu sinonimi, napomena koja se često smetne s uma). Bošnjaci načelno još uvijek mnogo više čitaju šta drugi pišu, a posebno šta drugi pišu ili govore o njima. Kompleks koji ima historijsko objašnjenje, ali kojeg se Bošnjaci moraju što prije osloboditi! Nisam našao nijednu knjigu u kojoj autor Englez analizira šta su drugi rekli o Englezima. Doza oholosti uvijek dobro dođe u komunikaciji sa svim zlonamjernicima. Bošnjaci se još nisu naučili da ignorišu zlonamjernike. Naprotiv, isuviše često posežu za džokerom viktimizacije, kao da im je najlakše kad jadikuju i dok se ibrete nad ovom ili onom klevetom izrečenom na račun Bošnjaka ili zulumom i nepravdom koja im je nanijeta. Posebno je potrebna doza samopoštovanja. Ne mogu se načuditi, naprimjer, da bošnjački parlamentarci pišu pisma i traže pomoć od međunarodne zajednice kada ocijene da je neki prijedlog zakona protiv nacionalnog interesa Bošnjaka. Poslanici Srbi i poslanici Hrvati bez dvoumljenja stavljaju veo na svaki prijedlog zakona koji mogu nanijeti štetu njihovim nacionalnim interesima. I to je u redu. Izbjegavati da s tako postupi kada su ugroženi nacionalni interesi Bošnjaka apsolutno nije u redu! Bošnjaci treba definitivno da se oslobode psihologije submisivnosti. Eto to je ono što se može nazvati negativno balkanski. „Ne može šut sa rogatim!“ Tačno je, ali ovdje nije riječ o marvi ni o govedima, nemaju veze ni šuti ni rogati, nego ljudi koji suvereno zastupaju sopstvena uvjerenja! Taj sindrom zbilja balkanskog mazohizma je poguban za nacionalno samopoštovanje i ljudski integritet Bošnjaka. Ozloglašeni Balkan – moram reći sasvim neopravdano degradiran od europskih protuha kakvih nema ni na Balkanu, ponajviše pak od njihovih epigona sa balkanskih prostora – pruža dovoljno materijala za lamentiranje onima koji više vole kukati nego se kruha najesti. Ali to više nego išta drugo drži Bošnjake u stadiju povijesne adolescencije. Imperativ i čovjeka i nacije jeste da dostigne svoju zrelost i da svoju stvar uzme u svoje ruke – da podsjetim na jednu sjajnu formulaciju Maxa Stirnera.

Pretpostavljam da ste čitali knjigu Ahmeta Davutoğlua Strategija dubine u kojoj se tretira Balkan kao geopolitički interes Turske i odgovor Darka Tanaskovića sa knjigom Neoosmanizam na novu tursku politiku na Balkanu. Zar će Srbi i Turci ponovo prelamati koplja na Balkanu?

MUHIĆ: Priča o Srbima koji su lomili koplja sa Turcima još jedan je od mitova koji se bez ikakve osnove prihvata kao navodna realnost. Turci i Srbi samo jednom su lomili koplja na Balkanu: na Kosovu polju 1389. godine. Poslije su ih Srbi lomili samo kada bi im to Turci rekli, kao vazali, konkretno kao turski vazali, na strani Osmanlija. Kao Kraljević Marko, koji je u jednom takvom boju i poginuo, ubijen od vojnika vlaškog vojvode Mirčete. Ili kao Stefan Lazarević, sin kneza Lazara, koji se borio rame uz rame sa sultanom Bajazitom (onim istim koji je pobijedio njegovog oca i tako završio srpsku priču na Kosovu), sve do bitke kod Ankare 1402. godine, protiv Timur Lenka, alias Tamerlana! Prvi i Drugi srpski ustanak su inspirirani, organizirani i pomognuti od Habzburga i Rusije, kada je Osmansko carstvo već odavno izgubilo snagu i postalo „Bolesnik sa Bosfora“. Srbija od tada do danas nije bila samostalno značajan faktor na Balkanu, kao što, uostalom, ni cijeli Balkan odavno nije značajan faktor za Balkan – dobrim dijelom i svojom krivnjom – dok je svako poređenje Srbije sa savremenom Turskom, u pogledu njihovog međunarodnog statusa i potencijala, bespredmetno. Uostalom, i realni kapacitet Turske za kontrolu događaja na Bakanu suštinski je limitiran i direktno zavisi od par najmoćnijih faktora međunarodne politike. Inače, Darko Tanasković i njegova knjiga nije ni instanca, ni referenca relevantna za Davutoğlua, još manje za Tursku. Najmanje, pak, za Bosnu i Bošnjake.

Mogu li Vas podsjetiti na jedna Vaša „glasna“ razmišljanja o Balkanu gdje uvrštavate čak i naslijeđe Sokrata. Dakle, želio bih da iznesete i taj filozofsko-povijesni aspekt, odnosno, viziju Balkana.

MUHIĆ: Čak i naslijeđe Sokrata uvrstio sam u naslijeđe Balkana – kažete! A gdje biste Vi, dragi prijatelju, uvrstili Sokrata!? Platon, Sokrat, Aristotel, Perikle, Solon, Herodot, Fidija, Poliklet, Euripid, Eshil, Sofokle…, svi od reda su rođeni na Balkanu, sve što su uradili, rekli, napisali – uradili su, rekli su i napisali su na Balkanu; čak su i umrli na Balkanu. Dvije hiljade godina kasnije nazivaju ih predstavnicima zapadnoevropske filozofije, politike, demokratije, etike, estetike, astronomije, logike!? To jest, kad smo već kod logike, ima li tu bilo kakve logike? Ili je to sve notorna smicalica!? Od ljudi sa Balkana se očekuje da to zaborave i da povjeruju kako su svi ovi spomenuti i mnogi drugi, isto tako slavni i umni, a ovdje nespomenuti ljudi, rođeni u „civiliziranoj Europi, a ne na primitivnom Balkanu“ (zar bi i mogli u to povjerovati?), da su govorili engleski i francuski, njemački i španski… i da su onda postepeno educirali ostale narode i područja, jedino im je zapelo kod tih primitivnih Balkanaca!? Podsjetit ću, uz dužnu skromnost, da o ovom notornom primjeru falsifikovanja europske historije u vezi Balkana nisam samo „glasno razmišljao“, nego sam napisao, inter alia, cijelu knjigu od preko 450 stranica, pod naslovom Potomci bogova. Ta veoma neestetska hirurgija koja bi da potpuno promijeni autentično lice europske historije i civilizacije mora biti jasno demantirana i sistematski korigirana na svakom koraku, da bi se, s jedne strane, demaskirao kulturni kolonijalizam i paternaliza nebalkanske Europe nad balkanskom Europom, i s druge strane, da bi Europljani Balkanci povratili osjećaj samopoštovanja i oslobodili se neopravdanog osjećaja inferironosti u odnosu na Europljane nebalkance. Balkan je Europi i ime nadjenuo. Ko zna kako bi se naš zajednički kontinent zvao da ga nisu imenovali Europljani Balkanci.

Kakav je bošnjački identitet u pojmu Balkan?

MUHIĆ: Bitan. Kako u onim suštinski pozitivnim odlikama Balkana kao antropološkog apejrona, dakle kao neke vrste antropološke prasupstance koja je i danas prisutna kao impulsivna, vitalna, nerazblažena, primordijalna, tako i u negativnom kontekstu nekultivisanog, naprasitog, nesigurnog u sebe, inferiornog, sado-mazohističkog, neusmjerenog. Da su Bošnjaci protobalkanci, dakle, da njihovo porijeklo seže duboko u vrijeme prije dolaska Slovena – to je naprosto logički nepobitno, dok je u nivou studiozne onomastičke, lingvističke, paleografske, historiografske građe posebno detaljno dokumentirano u djelima akademika BANU Ibrahima Pašića.

Šta Vam znači naslov u knjizi Islamski identitet Europe?

MUHIĆ: Obično se govori o Europi i islamu. Jasno, s ciljem da se odmah proguta udica i prihvati kao istinita implicirana, a potpuno lažna tvrdnja: „Europa je jedno, islam je drugo!“ Kao prvo, ovim iskazom uspostavlja se logički nekorektna relacija. Europa je geografska odrednica, a islam je sadržinska odrednica. Čist primjer kolonijalne psihologije. Taj kolonijalizam probija na sve strane. Ljudi se iznenade, mnogi se i naljute, kada čuju da Europa nije ekskluzivno kršćanski/hrišćanski kontinent! Mora ih se podsjetiti da se Isus nije rodio u Londonu, da nije bio raspet u Parizu, te da nije uskrnuo/vaskrsnuo u Rimu. Kršćanstvo je importirana, pridošla, adoptirana religija na europskom tlu, jednako kao i judejstvo, jednako kao islam. Europa nema svog poslanika. Sve tri velike monoteističke religije, treba li podsjećati, nastale su, takoreći, u istoj avliji. I ta avlija nije bila u Zapadnoj Europi, ni u Istočnoj Europi, ni u bilo kojoj Europi, kad smo već kod toga, nego u toliko pogrešno i neopravdano podcjenjivanoj, prezrenoj Aziji, konkretno na Bliskom Istoku. Spiritualna historija svijeta od samog izvora vezana je za Aziju i u tom kontekstu Europa ostaje samo vječni adept, učenik i sljedbenik koji nema nikakvo pravo da prisvaja bilo koju od tri velike monoteističke religije. Identitet Europe je legura gotovo svih duhovnih i kulturnih utjecaja, pri čemu su kršćanstvo i islam dvije najnaglašenije komponente tog identiteta. Malo ko ima u vidu da je islam u mnoge dijelove Europe stigao prije kršćanstva/hrišćanstva. U južnim dijelovima Kavkaza islam je uspostavio prvu državu već 641. godine; na Iberijskom poluostrvu islamska država počinje da funkcionira već od 711. godine i ostaje tamo u kontinuitetu do 1492., gotovo osam stotina godina. Na Kritu/Kreti i svim velikim otocima Mediterana, Kipru, Siciliji, Sardiniji, Korzici, islam uspostavlja svoje države već tokom prvih decenija IX stoljeća, od 810-830. godine. Za to vrijeme u Ukrajinu, Rusiju, Skandinaviju, sjevernu Njemačku, Poljsku, Mađarsku, kršćanstvo stiže tek početkom XI vijeka! Naslov prosto konstatira nepobitnu činjenicu da je identitet Europe islamski. Ne samo islamski, ne ekskluzivno islamski, bez ikakvih drugih primjesa, nego autentično islamski, u kontinuitetu od 14 stoljeća, sa materijalnim i duhovnim prilozima koji su nemjerljivi po svom obimu i sadržaju, a koji su bitno odredili moderni identitet Europe. I to u principu, odredili su ga njegovim najvrjednijim odlikama, kao što su kulturna i vjerska tolerancija, u Europi prvi put uvedene na nivou državne politike, direktno iz islamske tradicije!

Smijete li na takav način elaborirati islamski identitet Balkana?

MUHIĆ: Kako mislite – smijete li? Pa identitet Balkana se ne može, i poštujući činjenice, ne smije elaborirati drugačije nego tako, kroz analizu i afirmaciju islamskih elemenata koji su izgradili i formirali taj identitet. Balkan bi jednostavno izgubio svoju fizionomiju, bio bi lišen bitnih odlika, ukratko – eliminirala bi se njegova differentia specifica ako bi se ignorirala islamska komponenta, odnosno, ako bi se odricao islamski identitet Balkana!

Kako komentirate srpsku diplomatsku inicijativu o stogodišnjici Balkanskih ratova koju je objeručke prihvatila i turska diplomatija?

MUHIĆ: Vrijedi vidjeti šta se desilo na Balkanu sto godina nakon balkanskih ratova. Šta je sve porušeno, čije je porušeno, ko je porušio; ko je progonjen, ko je progonio; ko je vršio zločine i genocid, ko su bile žrtve zločina i genocida; pa onda izvesti logične zaključke koji slijede iz ponuđenih premisa.

Zar ne bi bilo bolje i važnije obilježiti sto godina Sarajevskog atentata sa najavom budućeg mira na Balkanu?

MUHIĆ: Ima još dvije godine do jubileja sto godina Sarajevskog atentata. Na Balkanu je, srećom, mir. Osim toga, skeptičan sam prema mogućnostima da jedan akt kakav je politički atentat, u koji je uključeno i ubistvo žene u drugom stanju, može predstavljati adekvatnu inspiraciju za razgovore o miru. Atentat je i bio izvršen u ime rata, ne u ime mira, njegov cilj jeste bio rat i samo rat. Odbijanje Srbije da dozvoli inspekciju, odnosno istragu u vezi atentata na svojoj teritoriji, koliko god bio izuzetan i u svakom pogledu impresivan gest nacionalnog integriteta i državnog suvereniteta, ipak je bio samo formalni pretekst za rat koji je već odavno i na drugim mjestima bio planiran i pripremljen. Uostalom, iako je po scenariju formalno započet na Balkanu, konkretno u Sarajevu, jasno je da Prvi svjetski rat nije bio rat balkanskih naroda, nego rat velikih europskih sila, koji je balkanske narode silom ugurao u rat.

Može li taj sanjani mir na Balkanu doći nakon objektivnijeg razumijevanja povijesti kada je, primjerice, tristo godina vladao mir u doba Osmanlija?

MUHIĆ: Pax Ottomana, odnosno Pax Ottomanica, bio je period trajnog mira na Balkanu. U vrijeme dok je neislamska Europa bila ogrezla u krvi vjerskih ratova, seljačkih ustanaka, ratova država protiv država (tako, samo jedan rat Engleske i Francuske trajao je 114 godina zbog čega je i nazvan Stogodišnji rat), za to vrijeme na Balkanu, odnosno, u islamskoj Europi vladao je mir i ralativno blagostanje. Potpuno iskrivljeno prikazan i falsificiran u svim tekstovima, od čitanki za osnovnu školu do naučnih studija, osmanski period na Balkanu je u najvećem dijelu svog postojanja predstavljao procvat za sve, posebno za nemuslimanske narode Balkana. Jedini primjer u historiji svijeta da su i najmanji narodi sačuvali svoj nacionalni identitet, svoj jezik, svoju kulturu i svoju religiju nakon više stoljeća provedenih u sastavu države osvajača, jeste upravo primjer vladavine Osmanskog carstva na Balkanu. Svi balkanski narodi: Albanci, Bošnjaci, Bugari, Crnogorci, Grci, Makedonci, Vlasi, Srbi… zadržali su svoj jezik. Malo je poznato da su Romi iz cijele Europe sačuvali svoj jezik samo u granicama Osmanskog carstva, primarno na Balkanu! Hramovi i crkve nemuslimana, kako one podignute prije dolaska islamske države, tako i one izgrađene tokom pet vijekova te vladavine, ostale su do danas. Pred kraj Osmanskog carstva, prema posljednjem popisu iz 1905. godine, na Balkanu je bilo oko 73% škola na drugim jezicima, u poređenju sa 27% na turskom jeziku. Središte pravoslavnog svijeta ostalo je od 1453. godine, i kroz svo vrijeme Osmanskog carstva, do danas u Istanbulu! Obzirom da je imalo ogromnu privilegiju da ne ide u rat, neislamsko stanovništo je doživjelo u tim stoljećima demografski porast bez presedana. Njihov odmor nacija završava, a gubici u ljudstvu počinju tek sa odlaskom Osmanskog carstva, i to samo dvije godine kasnije, upravo početkom Balkanskih ratova.

Ovu autentičnu sliku tog perioda nužno je forsirati umjesto tradicionalne lažne predstave o tom vremenu, jer se samo tako mogu izbrisati namjerno fabrikovane neistine koje su i stvorile zlu krv na Balkanu, a koje su upravo s tim ciljem i bile stvorene.

Kada se oslobode hipoteke velikih laži, kada shvate da nikakvog poturčivanja nije bilo, ni nabijanja na kolac (historičari se razilaze utoliko što ovu inače vrlo rijetku praksu pripisuju slovačkom, vlaškom, odnosno mađarskom vlastelinu, ali se slažu u tome da nije predstavljala sankciju predviđenu osmanlijskim kaznenim pravom), ukratko, da islam i Europljani muslimani i Europljani Balkanci ne duguju ništa Europljanima nemuslimanima i Europljanima neBalkancima, nego da je upravo suprotno istina – tek tada će se buduće generacije osloboditi tog strašnog epigonskog prokletstva, da se svete potomcima svojih dobročinitelja i afrimisat će ogromne vrijednosti svih balkanskih kulturnih tradicija. (akos.ba)

29. 03. 2012.

Utjecaj televizije na brak i odnose u porodici

U današnje vrijeme filmski i serijski program koji se nameće gledateljstvu uglavnom je neprikladnog sadržaja. Činjenica da najveći dio tog serijskog programa zauzimaju sapunice je, zaista, poražavajuća. Da li ljudi uistinu to vole ili to 'trebaju' voljeti, nije tačno definisano. Što se tiče gledalaca, neki sa zanimanjem i ushićenjem gledaju sve što im se nudi, neki opet i nemajući baš mnogo izbora, na kraju odlučuju da se 'odmaraju' uz ovakav program.

Nerealne ljubavne priče u kojima se partneri doslovce obožavaju, dio su svakodnevnice velikog broja ljudi. Super zgodni i talentovani muškarci sa jedne i prekrasne žene sa dobrotom meleka sa druge strane... U toku čitave serije ovaj savršeni par iz nekih nerazumnih razloga se nikada ne spoji, a ako se i spoji, onda je, razumije se, kraj serije. Naravno, bilo bi previše realno pokazati šta se desilo poslije vjenčanja??, zato se to rijetko može vidjeti. Naprimjer, bilo bi zanimljivo vidjeti kako će savršeni par uskladiti razlike u karakterima, kako će se nositi sa problemima na koje nailazi, koliko će biti spremni na mijenjanje svojih navika i da li će nakon svega ovoga još uvijek jedina tema njihovog razgovora biti 'njihova velika ljubav'? Nažalost, ove serije nisu puko trošenje vremena i oni koji ih prave nemaju nimalo bezazlene namjere. Njihov štetni utjecaj ima široke razmjere, a prepoznati su i kao najefikasnije sredstvo u razaranju porodica.


Nerealna očekivanja proizvode nezadovoljstvo

I muškarci i žene, htjeli to ili ne, padaju pod utjecaj glavnih likova omiljene serije. Znatno povećana očekivanja povećat će i nezadovoljstvo. Muškarac, svjesno ili nesvjesno, počinje tražiti ženu poput glavne glumice čija su ljepota i savršene proporcije u prvom planu. Neki će istu tražiti u svojoj supruzi vršeći na nju pritisak da smrša, a neki će biti spremni razrušiti brak u koji su godinama ulagali. Kad su žene u pitanju problem je još veći. Čeznutljivo prateći ljubavnu priču na ekranu sve češće pomišljaju kako je njihov brak promašena stvar. I dok njen muž po čitav dan radi da bi njoj i porodici obezbjedio 'halal lokmu' ona od njega zahtijeva romantična iznenađenja, stalno udjeljivanje komplimenata i naravno skuplje stvari. U svemu tome, pobrkavši vrijednosti, počinje polahko patiti. Nezadovoljstvo postaje vidno na svim poljima i rezultirat će zahlađenjem odnosa. Malo po malo među bračnim drugovima nastaje udaljenost koja nekad završi razvodom a nekad se tako nesretni trpe do kraja života.


Allah povećava blagodati robovima koji su zadovoljni

Sve u svemu, biti žrtva ovakvih montaža, te zbog toga život provesti u nezadovoljstvu, podobro ukazuje na nedostatak pameti. Uzvišeni Allah povećava blagodati robovima koji su zadovoljni, a smanjuje i uzima onima koji su nezadovoljni i ne znaju cijeniti blagodati. Svaka ljepota ima i neke nedostatke. Najljepše je ono što je vaše. Ono što vam se sviđa kod drugih sigurno ima i loših strana za koje vi ne znate. Prave vrijednosti su one koje su u Kur'anu i sunnetu spomenute kao vrijednosti a ne one koje se u medijima nameću kao takve.


Riječ vjerskog stručnjaka

Neke televizijske emisije na našu porodicu a posebno na naš duhovni život utječu više nego što možemo i zamisliti. Sve dok unutar kuće slobodno gledamo ono od čega se napolju suzdržavamo, naša unutrašnju ljepotu i mir bit će nemoguće sačuvati. Jedan od uslova da se ljubav među bračnim partnerima poveća jeste čuvanje pogleda od harama. Partneri trebaju sa velikom pažnjom birati program koji će se gledati, u suprotnom to će spriječiti dolazak fejza i bereketa na tu porodicu. Također, djeca koja rastu u porodici u kojoj TV program nema određenih kriterija i granica, bit će lišena lijepog odgoja. Sapunice koje najčešće gledaju žene, prouzrokovat će kod njih nezadovoljstvo vlastitim životom. Televizija je kao oluk kroz koji, shodno vašem izboru, u vašu kuću ulazi ili ono što je prljavo ili ono što je lijepo.


(Autor: S. Muhammed Saki Hašimi)

12. 03. 2012.

Bihaćka medresa - nekad i sada

Grad Bihać danas je najveći srednjoškolski centar Unsko-sanskog kantona sa najširim izborom srednjoškolskih obrazovnih ustanova i univerzitetski grad koji mladima sa ovog područja nudi širok spektar modernog visokoškolskog obrazovanja i otvara brojne mogućnosti na raznim fakultetima u ovom gradu. Grad na Uni je sjedište Bihaćkog muftiluka, on danas okuplja krajišku elitu učenjaka, rukovodilaca, profesora, magistara, doktora nauka – jednom riječju intelektualaca. A kakav je odnos prema obrazovanju bio u prošlosti ovog grada? Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije ili u periodu Austro-ugarske? Ili još dalje, u vremenu Otomanske Turske ?

Ovog puta o istorijatu i značaju obrazovanja u ovom gradu, ali i mnogo šire, pisat ćemo kroz prizmu djelovanja ovdašnjih medresa. Medrese su škole za srednje obrazovanje, ali u turskom vremenu one su bile i u rangu viših i visokih obrazovnih institucija. U tursko doba skoro svaki bosanski grad imao je medresu. Bihać je jedan od rijetkih bosanskih gradova koji je u povijesti imao čak tri svoje medrese. U ovom broju našeg Biltena progovorit ćemo o najmlađoj bihaćkoj medresi, onoj koje se i dan-danas sjećaju mnogi stariji Bišćani jer je egzistirala sve do 1946. godine. Bila je smještena u strogom centru grada na mjestu današnjeg Kantonalnog suda, preko puta upravne zgrade BH Telekoma i BH Pošte. Građani Bihaća, uz pomoć ostalih Krajišnika, su novu medresu, treću po redu u ovome gradu, svojim dobrovoljnim prilozima i fizičkim radom sagradili 1892. godine, tačno uz 300. godišnjicu dolaska Islama u Bihać. Podignuta je u raskošnom postmaurskom stilu i bila je, svojevremeno, najljepša građevina u Bihaću, a prema ocjeni tadašnjih zvaničnika Islamske zajednice, i najljepša zgrada medrese u Bosni i Hercegovini. Medresa je bila izuzetno djelo, arhitekture lepršavog izgleda i neobične ljepote. Postala je simbol ovog grada na Uni i nezaobilazni motiv bihaćkih razglednica. Jedan onovremeni hroničar će ustvrditi da je medresa, onakva kakva je bila, izgrađena „ne samo da se u njoj školuju muslimanska djeca, već da svojim veleljepnim izgledom veliča Otomansko carstvo i muhamedansku vjeru“. Nova škola bila je veoma prostrana sa 22 prostorije: učionicama, kabinetima, džamijom, bibliotekom, kuhinjom i restoranom, spavaonicama za đake itd. Od 1924. godine bila je to jedina medresa koja je djelovala u Bosanskoj krajini na lijevoj obali Une. Bila je ovo posljednja medresa koju su podigli Bišćani i u kojoj je održan posljednji nastavni sat ratne 1943. godine, kada je zgrada medrese ozbiljno oštećena. Škola je imala veoma sređenu školsku i pedagošku dokumentaciju. Sticajem okolnosti, naročito ratnih, do danas se od toga ništa nije sačuvalo, izuzev pojedinačnih dokumenata i svjedočanstava. Medresa je uživala ogroman ugled ne samo u Bihaću, nego i šire u Bosanskoj krajini. Pored đaka i njihovih profesora, u zgradi je bila smještena i ruždija (osnovna škola), zatim prostorije Medžlisa Islamske zajednice, bivšeg Vakufsko mearifskog povjerenstva. U njoj je bio muftijski ured i u njemu su stolovali bihaćki muftija i njegov sekretar. Medresa je uvijek okupljala gradsku elitu učenjaka, rukovodilaca, muderrisa, profesora, hafiza, sposobnih imama, kadija, muftija – jednom riječju ulemu. Okupljanje bihaćke uleme i, općenito, krajiških intelektualaca bilo je upravo u medresi. Svojim sveukupnim radom medresa se u značajnoj mjeri uključivala i u društveni i kulturni život grada. Medresa, najljepša bihaćka građevina, bila je i onovremeni kulturni centar grada. U njoj su održavane brojne i raznovrsne vjersko-kulturne manifestacije. Za ogroman ugled medrese, zasluga pripada, prije svih, nastavnom osoblju i upravi medrese koji su svojim radom i zalaganjem, kao i ličnim primjerom pridonijeli ugledu škole i uspjehu njenih učenika. Značajno mjesto u historiji medrese imali su njezini polaznici kao nosioci najvećeg dijela aktivnosti i budućeg djelovanja i razvijanja vjerskog i kulturnog života grada. Ovu školu je, samo između dva svjetska rata, pohađalo oko 200 đaka. Medrese su odgajale vrlo sposobne imame i muallime koji su sve donedavno s uspjehom radili i širili islamsku prosvjetu diljem Bosanske krajine. Ogroman je broj onih koji su od medresanata sticali svoja prva saznanja o Islamu, među kojima i autor ovih redaka. U bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji svršenicima Bihaćke medrese na razne načine je onemogućavan rad u okviru Islamske zajednice tako da su oni bili prisiljeni prelaziti u druge profesije. Kao najobrazovaniji ljudi svog vremena oni su nalazili zaposlenja u raznim drugim zanimanjima: kao nastavnici u prosvjeti, vrsni službenici u društveno-uslužnim djelatnostima, kao rukovodioci i direktori pojedinih firmi itd. Bez obzira što su radili, većina njih se izdvajala kvalitetom znanja i odgoja stečenog u medresi.

Do danas nije očuvana niti jedna zgrada od tri bihaćke medrese. Tokom Drugog svjetskog rata bombardovanjem je značajno oštećena posljednja bihaćka medresa. Nakon rata zgrada medrese, svakako, mogla se renovirati. Ali, prema odluci tadašnje komunističke vlasti zgrada medrese je „morala biti dorušena“! „Nije bilo mogućnosti“ ni dobre volje da se „ovaj vjerski objekt eventualno renovira“. Objekt je vrlo brzo srušen i odmah pokrenuta procedura nacionaliziranja zemljišta na kome je bila smještena medresa. Povjerenstvo (ili Medžlis Islamske zajednice) u Bihaću bilo je uskoro prinuđeno da „čim prije“ podnese prijedlog i o cijeni zemljišta na kome je bila medresa. Novi neimari ponašali su se kao da su došli u neprijateljski grad. Ništa iz proteklih perioda nije im bilo vrijedno. Historija je počinjala sa njima! Jedan dio „nove klase“ shvatio je da su spomenici simbol, metamorfoza misli, put ideja preko kamena do naroda, a to im očito nije odgovaralo. Tako je u okviru nemilosrdnog „brisanja truhle prošlosti“, koju su lokalni borci rigorozno provodili na različitim sektorima u prvim poslijeratnim godinama, stradala i Bihaćka medresa. Građevina najveće kulturne i historijske vrijednosti ustuknula je pred bezličnom zgradom koju je nova vlast podigla na uzurpiranom zemljištu gdje je nekad ponosno stajala zgrada medrese. Danas samo stare fotografije svjedoče da je Bihać imao jednu ovako vrijednu građevinu. Na istoj lokaciji, „u skladu sa novim urbanističkim planom“, izgrađena je filijala Narodne banke, kasnije poslovni objekt Službe društvenog knjigovodstva i sjedište Zavoda za platni promet. Nakon posljednje agresije promijenila je više podstanara, a trenutno je u zgradi smješteno Kantonalno tužilaštvo US kantona.

Islamska kultura i civilizacija prenosi se i preko materijalne kulture. Gradu Bihaću je učinjena velika nepravda jer su Medrese i svojom arhitekturom davale obol gradu, davale su mu svakako orijentalni izgled i vizure. Na mjestu gdje je nekad bila medresa nikakav znak, spomen ploča, naziv ulice, ustanove ili nešto slično ne ukazuje da je tu postojala tako važna kulturno-prosvjetna ustanova. Danas kada prolazite pokraj mjesta gdje je nekad stajala prelijepa zgrada Medrese zanimljivo je da na sjevernom zidu zgrade podignute na mjestu Medrese možete vidjeti postavljen ( da li slučajno ili namjerno) natpis „ulica pape Ivana Pavle II“!

Na kraju kada govorimo o istorijatu i značaju obrazovanja u ovom gradu smatramo važnim spomenuti i nedavno pokrenutu školu hifza u Bihaću. Odziv polaznika u ovu šlolu je ogroman. Međutim, osnivač ove škole Medžlis Islamske zajednice Bihać nema adekvatnih prostorija ni za vlastite potrebe tako da se škola hifza pohađa i u džamiji u Harmanima. Nadam se da će odgovorni u kantonalnoj i državnoj vlasti imati dovoljno razumijevanja i za ovu priliku vratiti Islamskoj zajednici objekat koji je izgrađen na otetom zemljištu, (prethodno srušivši zgradu medrese), gdje je 53 godine uspješno djelovala Bihaćka medresa.

Mašić Mehmed

30. 01. 2012.

Besjeda Bošnjacima

Bošnjaci! Ja, koji sam isto što i vi, govoriću vama, koji ste isto što i ja, samo ono što znam da je istina, i ništa vam neću slagati. Ljudi se boje reći istinu, a ne boje se slagati! Velika je njihova hrabrost prema Allahu džellešanuhu, i veliki je njihov strah od ljudi! Koliko takvi griješe! Ako ljude i prevare, Njega ne mogu prevariti, jer Allah sve zna, i zato zna da su slagali, a oni ipak lažu! Pa zar oni zaista ne znaju koga se treba plašiti, od čije kazne treba strijepiti, čije su zapovijesti dužni poštivati!? A lagali su nas Bošnjake mnogo. I lagali su nas mnogi! I oni za koje smo znali da nas lažu i da nam ne misle dobro, i oni za koje nismo znali da nas lažu i da nam ne misle dobro! Lagali su nas i oni koji nisu bili Bošnjaci, lagali su nas i Bošnjaci, lagali su i o drugima i o sebi, a najviše su lagali o nama, Bošnjacima! Lagali su da nas Bošnjaka nema, i da nas nikada nije ni bilo; lagali su da smo bili narod gluhih i nijemih i da smo tek od njih naučili govoriti, i da zato, jezik kojim govorimo ne može biti naš bosanski, nego samo njihov, srpski ili hrvatski, već prema tome kako je kojim Bošnjacima zapala ta sreća da ih, onako nemušte, jedni ili drugi govoru nauče; lagali su nas da mi Bošnjaci nikada nismo imali svoju državu Bosnu; lagali su nas da smo vjeru pradjedovsku izdali, i tuđu vjeru primili, samo da glavu spasimo! I zamalo, te bi nas sa tim lažima nama samima otuđili i sa našom bošnjačkom dušom nas zavadili, ali Allah dade i nađoše se ljudi Bošnjaci, umni i hrabri, mudri i čisti, koji uz Njegovu pomoć, učiniše te nam zrak istine osvijetli dušu, pa sve što smo zaboravili o sebi, ono sve što jesmo, iziđe iz mraka zaborava, ukaza se pred našim očima i ugnijezdi se u našim srcima.

Onim Bošnjacima koji ne smiju istinu reći

Velika snaga leži u pričama. Zato priče ne nastaju slučajno, spontano, bez povoda i bez cilja. Ako je priča dobro smišljena, sjeme posijano u njoj, niknuće taman kad ljudima najviše zatreba onoga što izgleda kao da im je najpreče. Ali ono što je najpreče, nije uvijek ono što izgleda kao da je prvo, ni ono što izgleda kao da je najpotrebnije. Pogotovo treba znati da ono što nam izgleda prvo i na šta se prva misao usmjeri, nije uvijek ono što je najbolje, ono što je najvrijednije, ono što čovjeku valja učiniti! U smrtnoj opasnosti, prva misao je pobjeći, i svakom se čini da je najpreče spasiti glavu. Ali ako je za spas glave potrebno da se izgubi obraz, onda je obraz preči! Zato, suprotno uvriježenoj i sistematski pothranjivanoj predrasudi, ne priča priče samo narod. Mnoge od navodno narodnih priča, nije ispričao narod, nego ih je, kao šugavu ovcu u stado, u narod pustio neko drugi. A zna se da jedna šugava ovca ošuga cijelo stado! Jedna od takvih "narodnih priča", puštena davno među Bošnjake (ja tu priču nikada nisam čuo kod drugih naroda, iako sam je na moju veliku žalost često slušao upravo kao "narodnu priču" među Bošnjacima) jeste Priča o hrđavom psu. Zbog očigledno demagoške i defetističke poruke upućene Bošnjacima, ovu priču prenosimo u osnovnim crtama: Kao biva, u nekog čobana, zajedno sa dobrim i pametnim psima, uz stado bilo i neko pašče koje je po cijeli dan i po svu noć lajalo. U planini bio vuk, ali podalje od ovog stada. Pođe taj vuk svojim poslom na jednu stranu, ali čuje onog lajavog psa. Tako jednom, tako dvaput. Upamti to vuk, te čim ujagmi malo slobodnog vremena, ode da vidi to pašče koje mu svojim lavežom ne da ni da se na mirnu odmori i odspava. Vuk dođe na ono mjesto odakle se čulo lajanje, a kad tamo cijelo stado. I pojede vučina i ovce i čobana, i dobru paščad, a samo se ono lajavo pašče spasi!

Priča je višestruko zanimljiva, ali ćemo se mi zadržati samo na već spomenutoj centralnoj poruci Bošnjacima, i očiglednoj neautentičnosti ove kvazi narodne priče, koja potvrđuje da je spravljena u retortama ideoloških laboratorija naših susjeda sa jasnim ciljem da obeshrabri Bošnjake i da im stvori osjećaj nemoći i tupe pokornosti. Poruka je prijeteći jasna: Bošnjacima valja pognuti glavu i ušutiti se, da ne bi privukli pažnju vuka koji ih je nekim slučajem do tada smetnuo s uma. Dok šute i trpe, i ako od sebe otjeraju onoga koji glasno govori (laje) protiv dušmana, dušman (vuk) će ih bar za neko vrijeme ostaviti na miru. Oni koji ne spominju dušmane (koji ne laju) su kao dobri psi koje treba hraniti i držati uz stado. Pas koji laje i kada vuka nema, dozvaće vuka (dušmana), prije ili kasnije, i eto vam belaja! Zato, pamet u glavu, Bošnjaci! Otjerajte one ljude (paščad) među vama koji opominju (laju) da je vuk u planini, a dušman u blizini! Ako šutite, možda vas vuk zaobiđe i poštedi! U suprotnom, i vas i vašeg čobana vuk će pojesti, a samo će ono lajavo pašče ostaviti u životu, da mu se nađe i da ga podsjeti na vas, kad se opet poneka od rasutih ovaca ojanji i kad novo stado za klanje saberete!

Strašno da strašnije ne može biti! Što je još gore, sami Bošnjaci su tu priču progutali kao mudru pouku, i po pravilu upravo oni su prvi koji tjeraju od sebe svoje najbolje ljude. Čim neki Bošnjak digne glavu i jasno i glasno progovori istinu o opasnostima koje Bošnjacima prijete, skoče mnogi Bošnjaci kao jedan da mu usta zatvore i natjeraju ga da ušuti, taman kao da je ono pašče. Ali ono što je najgore jeste da niko ne vidi koliko je ova priča neautentična i ideološki fabrikovana, koliko je jasno da nije bila, niti je mogla biti narodna priča. Kao prvo, niko ne vidi da se sakrilo i preskočilo ono što je u priči najbitnije: naime da blizu stada zaista živi pravi vuk koji jede ovce, i da tog pravog vuka lajavi pas nije ni izmislio, ni stvorio, kao i to da nije ovaj pas pojeo ovce i čobana, nego upravo taj isti realni vuk, na kog je on lajao i opominjao danju i noću! Kao drugo, ko god zna bilo šta o vukovima, zna da oni bježe od laveža, a ne da ih lavež privlači, tako da pas koji neprekidno laje zapravo indirektno već brani stado od vukova! Istina je u stvarnosti direktno suprotna ovoj priči! Vuk se odluči da napadne stado samo kad zavlada tišina, dok ovce planduju ili pak, u gluho doba noći, kada popusti pažnja čobana, a psi se ušute i zadrijemaju. Kamo sreće da svako stado ima psa koji neprestano laje, danju i noću, imalo ili nemalo vuka u blizini! Nikada, ali zaista nikada - i to će vam potvrditi svako ko je bio makar jednom sa ovcama u planini u kojoj ima vukova - vuk neće napasti stado ako njegov dolazak najavi gromoglasni lavež, jednog ili više pasa, svejedno! I zato ovčari i čobani posebno cijene pse koji laju i opominju, jer su im oni od najveće pomoći, a ne uzrok njihove propasti, kao u ovoj priči-podvali!

O tome koliko je inače ponižavajuća i kulturološki neprihvatljiva osnovna podjela uloga u Priči o hrđavom psu, u kojoj su Bošnjaci prikazani kao potpuno nemoćne ovce pred svemoćnim vukom, a njihov najbolji branilac koji ih bez prestanka opominje na opasnost, žigosan kao glavni krivac za njihova stradanja, pa im preostaje samo da pognu glavu i šute hrabreći se oportunističkim biserima kao što su - krmka niz dlaku, ne talasaj, kraju lađu, prvi pijevac završi u loncu, najviše junaka je pod zemljom, pognutu glavu sablja ne siječe - treba jednom napisati studiju od pet tomova na devet hiljada stranica! Hoće li ovaj strah nekada prestati, ima li uopšte kraja tim blasfemičnim epizodama ekscesivnog nacionalnog mazohizma!? Pa zar ne znamo da krmku ne treba ni prilaziti, i zar se ne bi i okeani usmrdili da nije talasa, i čemu lađa koja je stalno vezana za obalu, i zar se ne zakolju najprije upravo oni pijetlovi koji ne pjevaju i sabah ne najavljuju, zar kukavice ne umiru i ne završe pod zemljom, i zar upravo osuđenik na smrt glavu ne pogne da mu je sablja, sjekira ili giljotina tako pognutu odsiječe!? Zato, o vi među Bošnjacima koji ne smijete istinu reći, ne budite ovce, ne plašite se, ne tjerajte od sebe onoga koji vam istinu govori i koji vas danju i noću na opasnost opominje, već ga slijedite i pomozite mu, isplovite na pučinu, sa valovima se hrvite, prvi sabah najavite, pred cijelim svijetom glavu ponosno podignite - jer vama priliči da je pognete samo pred Allahom jedinim!

O identitetu Bošnjaka, samo sa Bošnjacima

Treba odmah reći da Bošnjak koji sebe i svoju naciju dovoljno poštuje, jednako kao i bilo koji Englez, Nijemac, Italijan, Turčin, ili čovjek bilo koje druge nacionalne pripadnosti, jednostavno nikada neće dozvoliti pripadnicima drugih nacija da uopšte dovedu u pitanje postojanje njegove nacije i njegov sopstveni nacionalni identitet, niti da ga pretvore u predmet bilo kakve debate, a svaki pokušaj da se o tome razgovara odbiće sa gnušanjem kao krajnju nepristojnost! Ovaj razgovor o identitetu Bošnjaka, jeste neka vrsta porodičnog razgovora, diskusija među nama Bošnjacima, i samo tako ga treba razumjeti. Mi nikome ništa ne dokazujemo o sebi, jer niko nema legitimitet da nas Bošnjake o nama pita. Neka se zna još i ovo: Nikome ko nije Bošnjak, nisam dužan račun polagati o tome ko sam, niti sam voljan pristati na njegovu drskost da mi drži pridike o nacionalnom identitetu Bošnjaka! Sa Bošnjacima je drugačije. Bošnjaci imaju veliki bonus u tom pogledu, najprije jer su Bošnjaci, a zatim i zato što o svojoj naciji i svojoj historiji zaista malo znaju, razumije se ne svojom krivicom, nego zbog cijelog stoljeća gaženja, brisanja i poricanja bošnjačkog nacionalnog identiteta, sistematski organizovanog i provođenog od svih onih koji su tokom posljednjih 120 godina držali vlast nad prostorima Bosne! Ipak, dužan sam istaći metodološki značajnu činjenicu da u svakoj diskusiji o potpuno očiglednim ili aksiomatski jasnim temama, pa stoga i u ovom razgovoru o identitetu Bošnjaka, cilj nije dokazati, nego pokazati! Jer, dokazuje se nešto o čemu postoji nekakva dilema, makar bila samo teorijska ili logička zasnovana, neka pojmovna nejasnoća koja se duguje nesigurnosti našeg iskustva ili nepouzdanosti ljudskog razuma. Ono što je očevidno, dakle, ono što nam se ukazuje kao evidentno (kako u smislu kartezijanski shvaćene unutrašnje intuitivne evidencije, tako i u smislu naše potpune psihološke sigurnosti u realno postojanje neposrednih činjenica iskustva), to se u principu nikada ne dokazuje! Onima koji to ne razumiju i poslije svih tumačenja riječima, pojmovima i logikom, ove evidentne istine prosto se moraju "nacrtati", kao što onome koji, gledajući s brda grad u dolini, ne umije da se orijentiše i ne uspijeva prepoznati svoju sopstvenu kuću, ne treba dokazivati da ta kuća postoji, jer on to zna najbolje, nego mu je prosto treba prstom pokazati! Dakle, za one među Bošnjacima koji nikada nisu imali priliku da saznaju istinu o sebi, svom narodu, svojoj kulturi , svom jeziku i svojoj historiji i državi, za one koji su nešto čuli ali teško shvaćaju, ili još teže prihvaćaju istinu o sudbini svog naroda, za one koji pate od amnezije, kao i za one koji imaju problema sa osjećanjem sopstvenog bošnjačkog identiteta, evo malo "crtanja" i malo pokazivanja prstom!

Bošnjački nacionalni identitet nije tema koja bi s razlogom mogla biti upitna u bilo kom, izuzev u sasvim hipotetičkom kontekstu; ne više i ne drugačije nego onoliko i onako koliko i kako bismo se mogli hipotetički pitati o realnosti svijeta. Razumije se, osporavanja identiteta Bošnjaka iz hegemonističkih, asimilatorskih, ideološko-političkih i drugih negatorskih, odnosno, otvoreno neprijateljskih motiva, ne treba smetnuti s uma. Ali o onima koji to pokušavaju i o njihovim "argumentima", kao o lanjskom snijegu! Kao što se kaže: "Neka puknu dušmani!" Naše je da se onim što je istinito, dobro i lijepo zabavimo, koje je iz neupućenosti, neznanja, ili kakve druge zablude i greške postalo žrtva stoljetne proizvodnje noćnih lagarija, smišljanih po nacionalističkim institucijama naših susjeda, usmjerenim protiv Bošnjaka.

Slijedeći potrebu da nacrtamo i pokažemo istinu o nacionalnom identitetu Bošnjaka, onima koji su, ne nužno svojom krivnjom, zaglibili u pojmovnu konfuziju, kao i onima sa benignim astigmatizmom koji im smeta, pa ne vide jasno ni sebe, niti umiju pronaći i prepoznati svoju kuću s ovog brda predrasuda na koje su popeli Bošnjake kroz ovih stotinu godina, krenimo sa crtanjem i pokazivanjem. Kao što ni "najtvrdokorniji skeptik ne može ozbiljno i ni za trenutak dovesti u pitanje najdublju sopstvenu intuiciju realnosti svijeta" (dakle, ne može drugačije nego uz sasvim hipotetičku pretpostavku da može i ono što zna sigurno da ne može!) - ovdje podsjećamo na priznanje Davida Hume-a, jednog od najtvrdokornijih skeptika u historiji svjetskog skepticizma, koji je upravo ovom formulacijom relativizirao i zapravo ukinuo sopstveni hipotetički skepticizam! - jednako tako ni najtvrdokorniji među osporiteljima bošnjačkog identiteta u dugoj, bezuspješnoj i uzaludnoj historiji osporavanja ove istine, ne može ni za trenutak ozbiljno dovesti u pitanje najdublju intuiciju realnosti identiteta Bošnjaka!

Namjesto bilo kakvih arhivskih dokumenata, pravnih odluka, ukratko - umjesto administrativno kreiranih papira - dovoljno je prosto demonstrirati evidenciju činjenica. Kojim dokumentima treba dokazivati postojanje zvijezda!? Zar o postojanju okeana znamo tako što ga potvrđuje nekakvo ćage, nekakva pravna odluka, ili patentirane formulacije registrovane u naučnim studijama!? Šta bi moglo više učvrstiti njihovu apsolutnu izvjesnost, koje bi institucije mogle svojim pečatima dopunski potvrditi da zvijezde i okeani postoje sasvim nesumnjivo i nezavisno od svih iskaza o njima, kao apsolutna ontološka datost!? Jednako tako, kao nebo i kao okean, Bošnjaci, kao uostalom, ni jedan narod, ne bivaju po dekretu, niti su nastali ukazom, nego jesu i bivaju svojom sopstvenom neporecivošću. Nasuprot zabludama pravnog fundamentalizma, sve sociološke teorije, ideološke platforme i politički dekreti završavaju u granicama interpetacije različitih aspekata jedne nacije, odnosno, naroda, što konkretno znači da ne stvaraju ni društvo ni društvene odnose, i da utoliko, nemaju nikakvu konstitutivnu moć. I za svo vrijeme koliko su ustavi, zakoni, pravni dokumenti, ukazi vladara i državne odluke, odricali postojanje Bošnjaka i zabranjivali da se njihov bosanski jezik nazove svojim imenom, Bošnjaci su postojali i Bošnjaci su govorili svojim bosanskim jezikom! Kao što svi znamo, postojanje ili nepostojanje jednog naroda ne zavisi od volje, namjera, zaključaka ili dokumenata nikakvih državnih autoriteta, niti od bilo kojih instanci svjetske nauke i politike, sabranih u jedno i uzetih zajedno. Nauka i legislativa su, u odnosu na predmet svojih ingerencija, uvijek i samo regulativne instance, nikada konstitutivni faktori. Ni nauka, ni pravni sistem, ne mogu ni stvoriti, ni poreći postojanje jednog čovjeka, još manje stvoriti ili poreći postojanje jednog cijelog naroda! I to se mora imati na umu kada je riječ o bilo kom narodu. A Bošnjaci nisu bilo koji narod! Napomena za one neupućene!

Obaveza jasnosti zahtijeva polemički maksimalno izoštrenu formulaciju centralnih činjenica na kojima se zasniva ovo izlaganje. Konkretno, to obavezuje na radikalnu analizu. Analizirati radikalno, znači otresti busenje predrasuda sraslo za korijenje istine, tako da se može, kada se korijen jasno ukaže, nacrtati i pokazati prstom tu istinu prosvijećenima i dobronamjernima među onim Bošnjacima koji žele razumjeti, a još ne razumiju ili ne vide da su Bošnjaci onoliko jasno i nedvosmisleno narod sa sopstvenim identitetom, kao što je jasno i nedvosmisleno da je Zemlja okrugla.

Crtanje i pokazivanje

1. Bošnjaci su narod.

2. Bošnjaci su narod koliko i svaki drugi narod u svijetu, ni manje, ni više.

3. Bošnjaci su Bošnjaci. A = A! Niti su Srbi, niti su Hrvati. Kao što su Srbi = Srbi, a Hrvati = Hrvati.

4. Iako žive u državi koja se stoljećima zvala Bosna, a danas (od nedavno) se zove Bosna i Hercegovina, ne postoji, niti je nekada postojala nacija Bosanci i Hercegovci, kao ni nacije Bosanci, odnosno, Hercegovci. Ako bi se ista nelogična logika, koja se kroz ovaj rogobatni naziv i golu floskulu danas forsira sa providnim šovinističkim ciljem da se negira nacionalna odrednica Bošnjaci kao jedino legitimno ime nacionalnog identiteta Bošnjaka, primijenila na susjedne države Srbiju i Hrvatsku, o građanima Srbije bismo govorili kao o Srbijancima i Šumadincima, dok bismo građane Hrvatske nazivali Hrvatinci i Dalmatinci. Naime, i odrednica Bosanci i odrednica Hercegovci, po svojoj sadržini su potpuno nedvosmisleno teritorijalne, a ne nacionalne, jednako kao i odrednice Hrvatinci, Srbijanci, Šumadinci, Dalmatinci. Ali zato su odrednice Bošnjaci, Srbi, Hrvati, po svom karakteru par excellence nacionalne a ne teritorijalne! Dakle, jasno je da je forsiranje pojma Bosanci i Hercegovci, neodrživo jer potpuno ukida bilo kakvo nacionalno određenje, zato što niti semantički, niti logički ne izražava nacionalno pripadnost. "Ali upravo to je i bio cilj njegovog uvođenja i forsiranja" - govore nam oni koji su ga uveli i koji na ovom pojmu insistiraju. "Upravo zato mi ćemo ga i ukinuti!" odgovoramo im mi. Kao što niko u Srbiji ne govori da u Srbiji žive narodi Srbijanci i Šumadinci, nego samo i isključivo za nacionalno određenje se upotrebljava odrednica Srbi (i vlada, i akademija, i muzika, i jezik, i kajmak, i fudbal su srpski, a ne srbijanski); i kao što nikoga u Hrvatskoj nećete čuti da kaže kako u Hrvatskoj žive narodi Hrvatinci i Dalmatinci, ni da je bilo šta hrvatinsko, nego je sve samo hrvatsko (i vino, i otoci, i kravata, i zagorje, i književnost, i slikarstvo); tako u Bosni i Hercegovini živi narod Bošnjaci, kao i pripadnici svih drugih naroda, već prema tome kako se sami izjasne, ali nikakvi Bosanci, i nikakvi Hercegovci, ponajmanje pak Bosanci i Hercegovci, minotauri, kentauri... i druga čudovišta nacionalističke anti-bošnjačke mitologije. I jednako tako mora se jasno i nedvosmisleno, govoriti o bošnjačkoj kulturi, bošnjačkoj književnosti, bošnjačkoj umjetnosti, bošnjačkom slikarstvu, bošnjačkim planinama i bošnjačkim rijekama. Beskrupuloznost negiranja naroda Bošnjaka, kulminira u javnom govoru medija i političkih figura o žrtvama masovnih zločina i genocida u Srebrenici, kada se umjesto o Bošnjacima, govori o Bosancima i Hercegovcima. U gorkom cinizmu, čovjeku dolazi da pita koliko je bilo ubijenih Bosanaca, koliko Hercegovaca, i da li je uopšte bio ubijen neki Bošnjak, ako su sve žrtve bile Bosanci i Hercegovci! Zna se i ko i zašto uporno izbjegava konkretnu nacionalnu identifikaciju žrtava: isti oni koji su počinili zločine nad Bošnjacima, i branitelji njihovih zločina! Bošnjacima, narodu nad kojim su ovi zločini počinjeni, niko ne može oduzeti pravo na prebrojavanje svojih nevinih civilnih žrtava masovnih zločina i genocida, kao što niko nema pravo zataškavati svoje zločine prešutkivanjem nacionalne pripadnosti Bošnjaka, pobijenih upravo zato - i samo zato! - što su bili Bošnjaci! Znajte, zločinci i branitelji zločina počinjenih nad Bošnjacima, da vam vaše podmuklo lukavstvo po formuli: Ubijaćemo ih kao Bošnjake, ali ih nećemo brojati kao Bošnjake! - neće proći dok ima Bosne i dok bude Bošnjaka!

5. Za razliku od nekih Srba, odnosno od nekih Hrvata, i konačno, od nekih Crnogoraca koji, iako za sebe znaju da nisu Bošnjaci, ipak tvrde da Bošnjaci jesu Srbi, odnosno da Bošnjaci jesu Hrvati, i/ili Crnogorci, za ovu klasičnu fatamorganu imaju opravdanje u činjenici da je ona direktna posljedica uma pomućenog bolesnim nacionalizmom, za čuditi se je i ibretiti, što čak i neki Bošnjaci, koristeći se pravom na sopstvene zablude, i danas prihvataju te potpune besmislice, kao "svoju istinu"!

6. Ovaj brodolom elementarne logike desio se tim Bošnjacima iz više razloga:

a. zbog prakse sistematskog denacionalizovanja Bošnjaka, od strane spomenutih susjeda, prvih komšija, Srba, Hrvata i Crnogoraca, koji su iskoristili svoju nadmoć u institucijama državne vlasti;

b. takvu denacionalizatorsku praksu nametnule su vlasti Bošnjacima u Bosni, na cijeloj njihovoj teritoriji, kao i svugdje gdje su Bošnjaci živjeli u zajedničkoj državi, inspirisani vjerovanjem da će odricanjem identiteta Bošnjacima, jače potvrditi, brojno uvećati i podići na viši kvalitativni nivo sopstveni identitet;

c. važan moment bio je utemeljen i na očekivanju da će Bošnjaci, prihvatanjem tuđeg identiteta vremenom uistinu izgubiti sopstveni identitet i postati približni i drugorazredni, ako već ne pravi i čistokrvni Srbi, Hrvati, Crnogorci. Identitet se ne može promijeniti nikakvim preimenovanjem - lekcija za tupoglavce! - mogu se promijeniti samo podaci i iskaznice o identitetu, ne i sam identitet! Zbog toga je nužno slijedilo ono što se i desilo, odnosno, ono što se nije desilo, iako je bilo planirano da se desi: niti su Srbi postali više Srbi, a Hrvati više Hrvati time što su svojatali Bošnjake (i što bi još uvijek da ih svojataju), niti su oni Bošnjaci, koji su sebe porekli a drugima se obrekli, prestali biti Bošnjaci i zbilja postali drugo nego što su bili, kada su u džep stavili ličnu kartu sa promijenjenom oznakom nacionalnog identiteta! U suštini, jasno je da su i jedni i drugi i treći, i nakon te verbalne transmutacije, u ontološkom nivou ostali isti oni koji su bili i prije nje. Bošnjak nije postao Crnogorac time što je pristao da ga ubroje u grafu "Crnogorac musliman" ili "Musliman", niti je prestao biti Bošnjak ni postao "Srbin" i "Hrvat", time što su ga u svoju evidenciju upisali kao Srbina ili Hrvata. Jedina realna razlika sastoji se u tome što se oni Bošnjaci koji su promijenili dokumente o nacionalnoj pripadnosti, na moralnom horizontu postali nešto manji nego što su izgledali prije tog administrativnog čina promjene nacionalnog identiteta.

7. Realno, ni jedno, ni drugo ni najmanje ne dovodi u pitanje bošnjački identitet, niti predstavlja gubitak za Bošnjake kao naciju. Zato što:

a. ono što samo otpada i nije nešto što vrijedi nazvati "gubitkom". Kako kaže bošnjačka uzrečica: "Što visi, nek' otpada!", ili, uz Nietzsche-ovu riječ:, "Onoga ko ne može letiti, treba ostaviti da što brže padne";

b. jer je pravo na zabludu jednako neprikosnoveno kao i pravo na istinu. Sva je razlika među ljudima oduvijek bila u onome čemu po svojoj prirodi teže: zabludi ili istini. Ko neće da progleda, ne treba mu silom vraćati vid; c. najzad, jer onaj koji ne prihvata sebe kao sopstveni temelj, nije ni dobitak, ni gubitak za nikoga, pa tako ni za sebe.

8. Historijski, zabunu je izazvalo najprije pravoslaviziranje i zatim posrbljivanje Bošnjaka nastanjenih u oblastima Bosne koje su se dodirivale sa nacionalnom državom Srba i stoga bile pod direktnim utjecajem njihove nacionalne crkve, i paralelno tako, katoliciziranje a onda i hrvatiziranje - kroatiziranje - Bošnjaka iz onih područja Bosne koja su se nalazila u zoni aktivnog prisustva i djelovanja katoličke crkve, kao i sa relativno autonomnim hrvatskim teritorijama u sastavu Austro-ugarskog carstva, uz granice Bosne.

9. U svjetlu ovih činjenica jasno je da su takozvani "Bosanski Hrvati" mahom zapravo nekada bili Bošnjaci, koji su pod pritiskom povijesnih okolnosti, u određenom periodu asimilirani vjerski i/ili nacionalno. Oni koji danas sebe vide u grafi "Bosanski Srbi", jednako tako su velikom većinom prethodno bili Bošnjaci, kasnije prevedeni u pravoslavlje i nacionalno opredijeljeni kao Srbi. U tom smislu, nema nikakve sumnje da od ukupnog broja građana BiH koji se danas izjašnjavaju kao Srbi/Hrvati, daleko najveći procenat čine nekadašnji etnički Bošnjaci.

10. Bošnjaci nisu nastali od nekog drugog naroda, nego su se formirali kao narod/nacija iz sopstvenog demografskog izvora i konstituisali se u autentičan narod na sopstvenim etničkim i kulturnim temeljima!

11. Počeci državnosti Bosne, na teritoriji na kojoj od vajkada žive Bošnjaci, datira od početka XII vijeka, konkretno 1130. godine, kada je Vizantija za ovo područje uvela neke administrativne elemente vazalnog statusa. Država Bosna kao suverena sila u regionu osnovana je 1180. godine, nakon što je vizantijski car Manuel I Komnen predao vlast nad Bosnom u ruke Kulina Bana. U toku svoje vladavine, koja je trajala 24 godine (od 1180. do 1204. godine), uprkos žestokim napadima sa svih strana, uspio je očuvati samostalnost Bosne i učvrstiti njenu moć. Posebno značajan podatak za povijest Bošnjaka, njihovog identiteta i jezika, predstavlja čuvena Povelja Kulina Bana. Objavljena 29. avgusta 1189. godine, dakle prije punih 822 godine, ova Povelja je:

a. napisana bosanskim pismom poznatim pod imenom bosančica;

b. na bosanskom jeziku;

c. država je imenovana imenom Bosna;

d. stanovnici države Bosne nazvani su Bošnjani!

Uz sve ovo, Kulin Ban je osnovao religijski tolerantnu i čak, prvu i jedinu oficijalno multireligijsku državu na tlu Europe! Kroz sljedeća dva stoljeća kraljevina Bosna je sve više jačala, da bi krajem XIV vijeka postala regionalna super sila. Naime kada se 26. oktobra 1377. godine Tvrtko krunisao za kralja, njegova titula glasila je Kralj Bosne, Srbije, Hrvatske, Huma, Usore, Soli, Dalmacije, Donji Kraji, Kotora... a teritorija Bosne uključivala je i Šibenik, Trogir, Split, otoke Brač, Hvar i Korčulu, kao i Bokokotorski zaliv sa gradovima Novi i Kotor. Bosna je kao država izgubila nezavisnost 1463. godine, dakle pune 74 godine poslije poraza srpske države na Kosovu. Ove nepobitne historijske činjenice, uključujući i to da je Bosna u periodu dužem od 350 godina prije dolaska Osmanlija, bila suverena država sa statusom kraljevine i da je obuhvatala centralni dio Dalmacije, sa tri najveća otoka, kao i Bokokotorski zaliv, čine potpuno deplasiranom svaku diskusiju koja dovodi u pitanje postojanje državotvorne tradicije Bošnjaka i njihovu vlast nad svojom matičnom zemljom Bosnom, dok one koji bi to ipak pokušali, pravi smiješnim i jadnim blebetalima! A ono što su bili kadri učiniti prije osam stoljeća, Bošnjaci su bili kadri učiniti i sada, osam stoljeća kasnije: uspostavili su svoju suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu!

12. Jezik Bošnjaka je izvorno i autentično bosanski. Ni srpski, ni hrvatski; ni srpsko-hrvatski, ni hrvatsko-srpski. Historijski, odnosno, hronološki, bosanski jezik oficijaliziran je znatno prije srpskog i hrvatskog jezika. Prvi poznati rječnik bosanskog jezika napisan je 1626. godine, a štampan je 1631. godine, dakle gotovo dvije stotine godina prije prvog rječnika srpskog jezika, koji je, na osnovama bosanskog jezika, sačinio Vuk Karadžić, i više od dvije stotine godina prije nego što je Ljudevit Gaj kodificirao hrvatski književni jezik, takođe pod snažnim utjecajem bosanskog jezika. Ako podsjetimo na činjenicu da je bosanski jezik pod svojim imenom i svojim pismom nazvanim bosančica, ubilježio i osvjedočio svoje postojanje još krajem IX, i početkom X vijeka na čuvenim Humskim pločama, a uveliko funkcionirao i kao jezik i kao pismo od vremena Kulina Bana kroz cijeli period svoje do otomanske državnosti, biće nam jasno koliko je duga tradicija bosanskog jezika, koliko je dubok njegov utjecaj na kasnije kodificiranje modernog srpskog i hrvatskog jezika, prije nego što je naziv "bosanski jezik" oficijalno zabranjen. U procesu početne kodifikacije u književne jezike, srpski i hrvatski jezik se oslanjaju na temelje bosanskog jezika i ostaju unutar njegovih gramatičkih, i posebno, semantičkih koordinata. Zbog toga se, na osnovu činjenica iz historije lingvistike na prostorima gdje danas žive ova tri naroda, može konstatirati da je srpski književni jezik istočna, a da je hrvatski jezik zapadna varijanta bosanskog jezika. Ovo se jasno vidi i iz činjenica da je spomenuti rječnik srpskog jezika Vuka Karadžića, zaista naslovljen kao "Rječnik" a ne "Rečnik", i da je u njemu isključivo i bez izuzetka upotrijebljen bosanski izgovor: postoji samo forma "čovjek" nigdje "čovek"; "dijete" a nigdje "dete"; "mlijeko", "lijepo", "vrijedno", a nikada "mleko","lepo", "vredno", i td. Na najvećem dijelu teritorija Srbije i Hrvatske (praktično, izuzetak su samo teritorije koje se nalaze neposredno uz granice sa Bosnom), govor Srba i Hrvata i danas znatno odudara od kodificiranog oblika njihovog književnog jezika, tako da i jedni i drugi moraju učiti svoj književni jezik, koji je, kao što je već pokazano, u biti kodificirana varijanta bosanskog jezika. Naprotiv, na cijeloj teritoriji Bosne, bosanski jezik je do danas ostao prirodna podloga govora koji se povijesno konstituisao upravo kao maternji jezik svih stanovnika na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, kako za ateiste tako i za vjernike, bez obzira jesu li oni muslimani, pravoslavci ili katolici, odnosno, izjašnjavaju li se kao Bošnjaci, ili kao "(Bosanski) Srbi", odnosno kao "(Bosanski) Hrvati'.

13. Vjera Bošnjaka je islam. Bošnjaci su, uz Albance i Turke, jedan od tri naroda Europe čiji pripadnici su u najvećem broju muslimani. Treba imati u vidu da je država Bošnjaka kraljevina Bosna, tokom cijelog svog postojanja, dakle od 1180. do 1463. godine. bila i prva i jedina multireligiozna država, sa zakonski regulisanom vjerskom i kulturnom tolerancijom. Kao takva, Bosna je predstavljala ne samo potpuni izuzetak koji je odudarao od prakse i propisa svih drugih europskih država iz tog perioda, nego je upravo zbog svoje religiozne tolerancije bila stalno meta najžešćih papskih enciklika o ekskomunikaciji i patrijarhijskih anathema, kao i vojnih napada motivisanih dubokim neprijateljstvom prema vjerskoj toleranciji! U kontekstu tradicije vjerske tolerancije u kraljevini Bosni, postaje jasno da sultan Mehmed II el-Fatih jednostavno nije mogao birati gdje da objavi svoju Adhnamu, čuvenu povelja izdatu 26. maja 1463., kojom se, po prvi put u povijesti Europe, jedan vladar obavezuje da će i on lično, kao i svi drugi u njegovoj državi, sve institucije, i svi pojedinci, poštovati religiozna prava svih crkvi i sljedbenika svih religija na cijeloj teritoriji Bosne! Po svemu, taj epohalni dokument morao je biti objavljen upravo u Bosni, i ni na jednom drugom mjestu na svijetu, kao što ga je, u to vrijeme, mogao potpisati samo vladar islamske države! S obzirom na ovaj eksplicitni dokaz potpune vjerske tolerancije valja odmah istaći: u Bosni nije bilo nikakvog islamiziranja, kao državnog projekta osmanlijskih vlasti, bilo prinudnog, bilo institucionalno podržanog. U islam se i ne može silom! Sam Kur'an kerim to striktno zabranjuje! Musliman se ne postaje na silu! Ni prijetnjom i ucjenom. Ni podmićivanjem i plaćanjem! Platu muslimani ne primaju na ovom svijetu. Niti im neko može platiti to što su muslimani, taman i kad bi sve švajcarske banke zadužio da mu to urade. Žiro račun muslimana otvoren je na mjestu do kog niko živ nema pristupa.

Isto tako, dobro upamtite: naši pradjedovi nisu nikakvu vjeru izdali, nego su izabrali i priklonili se trećoj i posljednjoj riječi Božjoj, zato što su je prihvatili kao najvišu i ultimnu istinu! I kada su to učinili, njihov život na ovom svijetu nije postao ni lakši ni sigurniji, nego mnogo teži i mnogo nesigurniji. A oni koji su izabrali da ostanu kršćani, bilo kao ortodoksi, bilo kao katolici, odnosno oni koji su ostali u judejskoj vjeri, ne samo da nisu bili izloženi nikakvom progonu, nego su naprotiv živjeli neuporedivo lakše i sigurnije od muslimana! Njihov život nije se ni za dlaku morao mijenjati. Njihove životne navike i običaji, ostali su isti. Njihove kuće, njihova trpeza, njihova vjerska tradicija, krsna i kućna slava, svinjetina i rakija, vino i kandila uz ikone, ništa od toga nije se mijenjalo. A povrh svega, oni nisu služili vojni rok, jer su kao inovjerci bili oslobođeni te obaveze. Jeste, plaćali su neku vrstu otkupnine - nizamiju! Iznos je bio striktno određen: jedno janje godišnje po čovjeku! Bila je to nevjerovatno niska cijena, istinski bingo za tu ogromnu privilegiju. Naši pradjedovi, koji su izabrali da prihvate islam (neka ih Allah dž. š. nagradi za to!) - morali su iz temelja promijeniti cijeli koncept dotadašnjeg života, uz preuzimanje poštovanje, i upražnjavanje svih obaveza koje islam kao vjera podrazumijeva: od promjene životnih navika do potpune reorganizacije duhovnog života, uz obavezu da se služi vojska. I to u armiji države koja je, kao svjetska sila, gotovo neprestano ratovala na ogromnom području i na tri kontinenta, i u kojoj je vojni rok trajao prosječno osam (8) godina! Ta je obaveza bila toliko univerzalna, smatrala se toliko svetom, da je obuhvatala i samog sultana, koji je bio dužan na čelu svoje vojske ratovati praktično cijelog svog života! Zaboraviti da je islam prihvaćen dobrovoljno, da je predstavljao daleko veću obavezu, da je bio skopčan sa radikalnom promjenom dotadašnjeg života, i da je je, konačno, dobrovoljnim prihvatanjem islama drastično rastao rizik od smrti u ratu, uz dugogodišnje odsustvo najsposobnijih muških glava od kuće i sve ono što je to značilo za porodicu i domaćinstvo, znači sistematski i promišljeno pokušavati da se degradira cijeli jedan narod i to u ime militantnog nacionalističkog šovinizma i vjerske mržnje. Ovaj pokušaj da se ono što je najplemenitije i najuzvišenije u identitetu Bošnjaka - naime upravo islam kao njihova nacionalno vjera! - iskoristi s ciljem da se dovede u pitanje njihov moralni integritet, da se inficira njihova povijesna svijest i da se trajno optereti savjest budućih generacija Bošnjaka, uistinu je jedna od najperverznijih aksioloških persiflaža u historiji svjetskih religija. Oni koji su fabrikovali i u prvi plan obrazovanja, književnosti, historije, politike, društva unijeli ovu notorno lažnu crno-bijelu ornamentiku prokletstva-kletve-ekskomunikacije-anateme na Bošnjake, višestruko su zaslužili da sami budu i prokleti i anatemisani, kao nacionalistički i klerikalni inkvizitori, koji su počinili najveći grijeh prema vjeri time što su pokušali Bošnjacima zabraniti slobodu vjere i progoniti ih za navodni "grijeh poturčivanja" i "turske krivice"! Ali niti muslimani kao vjernici, niti Bošnjaci kao narod, nisu od onih što kletve bacaju i proklinju! O neka su sto puta blagosloveni naši pradjedovi koji su imali vjere i snage da drage volje i slobodne savjesti izaberu treću i posljednju Riječ Božju kao svoju istinu! Neka nikada ne presuši izvor naše zahvalnosti njima koji su nas Bošnjake, po cijenu tolikih odricanja, uz toliku hrabrost i istrajnost, održali do danas u islamu!

Znajte da njihova odluka nikada nije uključivala nikakav grijeh i da otuda ne sadrži nikakav grijeh krivice! I zato, Bošnjaci, nikada više nikome ne polažite računa o tome zašto ste muslimani, ni kako to da su vaši pradjedovi imali hrabrosti izabrati istinu u koju su povjerovali, a da njihovi to nisu mogli ni smjeli učiniti! Recite: svakome svoje, a mi se radujemo svojoj vjeri, vjeri naših pradjedova, jer vjerujemo u istinitost Kur'an kerima kao u treću i posljednju Riječ Božju!

14. Samo istinom, ustrajnošću na širenju istine, i obrazovanjem budućih generacija u duhu istine o islamskoj vjeri kao vjeri Bošnjaka, može se iskorijeniti ova duboko, preduboko urasla kleveta o Bosni i Bošnjacima, ispraviti stoljetna nepravda koja im se sistematski nanosila a nanosi i danas, a zbog koje su bili izloženi nepravdama, degradiranju, progonima i genocidu, i samo kroz totalno iskorjenjivanje te ogavne klevete, mogu se stvoriti uslovi za istinski tolerantan međunacionalni i multireligiozni dijalog ljudi, naroda i kultura na Balkanu.

15. I još nešto, za Bošnjake i sve druge koji žive u Bosni. Treba neprestano insistirati i na ukidanju uobičajenog stereotipa po kome su u Bosni i Hercegovini oduvijek "...Bratski živjeli Srbi, Hrvati i muslimani" (svejedno da li sa velikim ili malim početnim slovom). Mora se podvući i istaći da u BiH nikada nisu "Živjeli zajedno Srbi, Hrvati i M/muslimani", nego su i u prošlosti, kao i sada, zajedno živjeli i mogu živjeti samo ili:

a. "Bošnjaci, Srbi i Hrvati"; ili

b. "muslimani, pravoslavci i katolici"!

Redoslijed nabrajanja je bitan i mora biti upravo ovakav jer je naveden u skladu sa brojnim odnosom sva tri naroda, odnosno, sve tri vjere u BiH. Iako je naizgled samo formalan, redoslijed nabrajanja nigdje i nikada nije bezazlen, posebno kada su u pitanju narodi koji žive u istoj državi, pri čemu se jedan, i to upravo Bošnjaci kao najbrojniji narod, sistematski negira ili preimenuje. Stoga i redoslijed nabrajanja ova tri naroda u BiH, kao formalni faktor, treba da se uskladi sa elementarnom činjenicom poštovanja njihove brojnosti, tako što će se uvijek i bez izuzetka, u svim dokumentima kao i u svakodnevnoj upotrebi, Bošnjaci stavljati na prvo, Srbi na drugo a Hrvati na treće mjesto, ili, ukoliko je riječ o religijskim kolektivitetima, onda na prvom mjestu muslimani, na drugom pravoslavci, na trećem katolici. Samo na taj način će ono namjerno naopako nabrajanje, koje je sistematskom ideološkom zloupotrebom tokom vremena postalo normalno i gotovo refleksno, iako je bilo i ostalo direktno suprotno u odnosu na činjenice, postepeno biti izbrisano i iz upotrebe i iz sjećanja, a svijest svih građana BiH uskladiće se sa istinom njene realnosti!

Notice Bošnjacima, od jednog Bošnjaka

- Bošnjaci, upoznajte sebe, naučite svoj jezik, zavolite svoju vjeru!

- Bošnjaci osuđuju, ali ne proklinju. Bošnjaci pamte, ali ne progone. Poslije svih zločina koje su pretrpili, Bošnjaci ne smiju zaboraviti i moraju osuditi sve one koji su počinili zločine nad njima. Zločinac kog zaboravite i ne osudite, prestaje se osjećati zločincem.

- Bosnu niko ne može oteti Bošnjacima, ako Bošnjake i može iz Bosne istjerati. Jer Bošnjaka možeš otjerati iz Bosne, ali mu Bosnu ne možeš oduzeti!

- Bosnu niko ne može poreći, ako je se svako i može odreći! Taman se svi Bosne odrekli, ne bi Bosnu porekli!

- Položaj Bošnjaka posvuda, u svijetu, regionu, čak i u granicama BiH je pasivan, gotovo servilan. Kao da se osjećaju dužni nekome, snebivaju se i sve bi nešto da se izvinjavaju, biva da ne smetaju, da ne bihuzure, uvijek zahvale na svakom normalnom gestu kao na nezasluženoj velikodušnosti. Kao da biti Bošnjak, znači: nigdje ne biti u svojoj kući, na svome, nego svuda i uvijek biti u tuđini! Ali upamtite i nikada ne zaboravite: Bošnjak nije došljak! Nigdje, ni na jednoj stopi Zemlje! Svijet mu je od Boga dat koliko i svim ljudima svijeta. Ponajmanje pak, u Bosni! Bosna mu je babovina, od pradjedova ostala!! Sunce nas sve jednako grije; isti zrak svi dišemo; istu vodu svi pijemo; ista zemlja nas sve jednako drži! Nigdje i nikada ne povjeruj da si u tuđoj kući, jer si svugdje i uvijek u Božjoj kući! Ima samo jedna dijaspora: ovaj svijet i onaj svijet! U ovom svijetu, Bosna je dom i ognjište Bošnjaka.

- Uvriježilo se policijsko i doušničko podozrenje da biti Bošnjak ujedno znači i biti sumnjiv! Ne dozvoli da te bilo ko upita kako to da si Bošnjak, makar ni u neobaveznom razgovoru, i ne dokazuj svoj identitet bez potrebe nikome. Kao da ti treba opravdanje, kao da moraš imati alibi za to što si Bošnjak! Biti Bošnjak isto je što i biti ptica i nebo, more i cvijet - za to ti ne treba ni motiv, ni alibi!

- Prihvatiti činjenicu temeljne prožetosti nacionalnog identiteta islamskim kulturnim i duhovnim vrijednostima jeste za Bošnjake na samo pitanje nacionalnog dostojanstva, već i pitanje samorazumijevanja i elementarnog uvida u sopstveno nacionalno biće.

- U svim razgovorima sa drugima, i iz svih odluka, propisa, zakona, treba potpuno eliminisati poziciju inferiornosti i marginalizacije Bošnjaka. Bošnjački nacionalni identitet jeste sociološka i kulturna realnost, kao što jeste i suveren politički faktor.

- Bošnjaci! Razbudite svoje sjećanje, fokusirajte svoju svijest, ujedinite svoju snagu! Neka zasvijetli vaše svjetlo! Niste vi ničiji izmećari, o Bošnjaci! Vi nikome ne služite, osim Allahu džellešanuhu, osim Bosni, osim svom narodu! Vjera ti može narediti - poslušaćeš; Bosna te može obavezati - obavezu ćeš ispuniti; Bošnjaci te mogu pozvati - odazvaćeš im se! Sve ostalo ti biraš, u svemu ostalom ti odlučuješ. Prema svima ostalima ti si beg i efendija. Suveren u odluci, odmjeren u postupcima.

- Jedna ispovjedna: Ne znajući sebe, u ranama, u blatu, u snishodljivosti i zbunjenosti se zatekoh. Na samom dnu. I upitah se po sto i prvi put: "Ko sam ja!?" Dok ne shvatih da ja jesam Bošnjak. I dodirnuh nebo, i pokucah na plavu nebesku kapiju! I otvori se kapija nebeska i svjetlo me obasja! Doznah da je biti Bošnjak isto što i biti čovjek! To je i usud i izbor, podvig i vrijednosna odluka. Biti Bošnjak to znači: ne očekivati ni jednu nezasluženu privilegiju, a ipak spremno prihvatiti sve odgovornosti moralno ispravnog čovjeka! Biti Bošnjak, to znači preuzeti sve ljudske obaveze, odgovarati potpuno za sve svoje postupke, činiti uvijek sve najbolje što možeš, odbraniti bezuslovno svoju vjeru, svoju zemlju, svoj identitet, ne dozvoliti sebi ni grijeh, ni ružnu riječ, kloniti se svakog nasilja i činjenja nepravde i za sve to - ne očekivati nikakvo priznanje, ni nagradu. Jer, dobro upamti: Bošnjak se rađa, Bošnjak se ne postaje! Nisi ti izabrao da budeš Bošnjak, nego si ti izabran da budeš Bošnjak! Neka to što jesi Bošnjak, bude tvoja najveća privilegija i radost na ovom svijetu, i tvoj ulog za nagradu na onom svijetu!

(Piše: akademik dr. Ferid Muhić)