22. 02. 2009.

Ahbabi

Ma šta da vam pričam u velikoj oluji i nevremenu, drvo se na drvo naslanja, a insan na insana. Među svim insanima, najbolji su insani svoji ahbabi.

Ahbabi su, dragi moji, oni ljudi koji ti u svako doba dana jal' noći, priteknu u pomoć, da li savjetom, novcem ili kakvom drugom pomoći, oni su uglavnom tu, da nam se nađu blizu i na dohvat naših ruku.


Neko će pomisliti da su ahbabi "kućni prijatelji", ja se ne bih složio s tom tezom. Jerbo, u bliskoj prošlosti u kućne prijatelje su bili ubrajani svi oni , ljekari, šumari, milicioneri, pravnici, vatrogasci, učitelji, nastavnici, profesori , advokati, carinici i ostala bulumenta (gomila), sve te nabrojane kategorije tih zvaničnika su u nečije kuće mogli ući pozvani i nepozvani. Oni su bili ljudi za ono "ne daj Bože, zatrebati može".

Sva ta nabrojana "bratija" je koristila sve blagodati svojih domaćina, čak se nije znalo da oprostite na izrazu ni ko je kome šta u tom lancu "kućnih prijatelja". Dešavale su se tragikomične situacije da "kućni prijatelj" zavede ženu svome domaćinu i obrnuto.

Helem nejse, što se tiče naše teme, u islamu je najveći ahbab, dakle, naš najveći prijatelj je Uzvišeni Allah, poslije je naša majka, pa naš dobri babo i tako redom. Danas je malo pravih ahbaba - prijatelja.


Priča se da je jedan naš čovjek imao sina jedinca koji je bio u "najluđim" godinama i hvalio se svome babi, kako on eto ima sijaset prijatelja i često se pravdao svome ocu da baš zbog obaveza prema tim prijateljima, kasno dolazi kući.

Babo ko' babo, sina je savjetovao, koliko je mogao da se čuva lošeg društva jer prijatelj je sve dotle sa tobom, dok imas para (dok je para ima i drugara, nesta para nesta i drugara) ali sin je bio uporan u svojim tvrdnjama da je babu pregazilo vrijeme i da on ne pozna moderne tokove, trendove i ne zna sta je to prijateljstvo i sve u tom stilu.

„Pa, dobro babo, koliko ti imaš prijatelja?“ - upitaće jednom sin. „Ma nejmam puno, ustvari nejmam niti jednog čitavog prijatelja, samo polovicu,“ - reći će babo!

Čudio se sin svome ocu i nikako mu nije bilo jasno kako to da babo nema niti jednog cijelog prijatelja.

I tako je došlo vrijeme da babo iskuša svoga jedinca i da mu dokaže neke svoje tvrdnje, da su istina.

Kada se jedne noći sin vratio od svojih prijatelja iza pola noći, babo ga sačeka u dugim bijelim gaćama pred kućom, i tihim glasom mu kaže: „Sine , ne znam šta mi je bilo, noćas sam u samoodbrani ubio čovjeka, hajde svojim prijateljima i neka požure dok je noći da ukopamo ovoga mrtvaca.“

Ode sin od vrata do vrata svojih prijatelja da im kaže sve što ih je njegov babo zamolio. Kad ono, jedan se razbolio, drugi je umoran, trećega boli glava, četverti ne smije, peti neće, šesti ima hitan posao, sedmom neda otac, osmom... i tako se sin vratio sam pred svoga oca nemoćno, kršeći i stežući svoje ruke.

Kaže babo: „Eto sine, vidio si svoje mnogobrojne prijatelje, hajde tu i tu i pozovi moga pola prijatelja, i kaži sve što sam ti ispričao.“ Ode sin tako na određenu adresu, kad tamo, izađe stariji čovjek u bijelim dugim gaćama, sve sasluša što mu je momak ispričao i kaže: „Hajde mome ahbabu, poselami ga i reci eto mene odmah, samo da se obucem.“

Sin se vratio , ispričao babi sve što je čuo, kad, ne bi malo, eto ti i onoga "pola prijatelja". „Šta je ahbabu , gdje je onaj mrtvi da ga ukopamo!“ Odu oni u ono gluho doba iza kuće, kad imaš šta i vidjeti, domaćin je zaklao ovna, ogulio ga , naložio vatru i zove svoga ahbaba da ga peku na raznju.


Malo ko danas ima ahbaba, ako ga neko kojim slučajem ima , neka ga dobro čuva i neka vrlo pazi na njegov hatar, da ga ne daj Bože ne izgubi.


Nijaz Salkić

21. 02. 2009.

Ne zastidi se

Nemoj se nikada zastiditi svoje majke i njenih dimija, bosanske sinije i bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije i bakrenog abdesnog ibrika i đuguma, nanine sehare, svoje iz djetinjstva avlije i kuće čardaklije.

Ne zastidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija, babine tihe eglene i nanine šarene šamije, djedove žute hadžijske abanije i amidžinog crvenog u desno naherenog fesa.

Nikada se ne zastidi avlijskog prosca i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka. Ne zastidi se sestrine suze kada te ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.

To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago, ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.

Ne zastidi se Božiji robe, strinine resedije, nutme, halebije, gurabije, cetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je Bošnjo tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, zemlji Bosni.

Ne zastidi se Bošnjo dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju, šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz šalvara si izašao i nikad se ne nasmij' kada ugledaš Bošnju da ih je obukao, znaj dobro, šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.

Ne zaboravi Bošnjo u dalekom svijetu, na cvijeće: zambak, sabljicu, hadžibeg, karanfil, majčinu dušicu, bosiljak, sekaik, pokraj cvijeća si uvijek prolazio kada si se umoran vraćao i sa puta dolazio u svoju avliju, iz džamije, škole, njive, igranja sa djecom na livadi...

To cvijeće te uvijek dočekivalo pored avlijske staze ograđeno okrečenim kamenjem i svojim mirisom ti iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.


Ne zaboravi Allahov insanu gdje god bio da bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ceš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.

Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova, dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana , vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.


Nijaz Salkić

Osmijeh otkriva identitet duše

Sa samo 11 odjevnih predmeta čovjek se, po Edwardu de Bonu, može obući na 39.916.800 načina. Ipak, malo je ukusno odjevenih ljudi. Ljudsko lice koje je ukrašeno sa po 22 mišića s obje strane, poštujući prethodne brojeve, može da proizvede izuzetno mnogo različitih izraza. Međutim, tako je malo ljudi čija su lica zanimljiva za oko. Pokušajte pretpostaviti koliko se novih informacija može derivirati analizom više od 6.000 kur’anskih ajeta, bilo individualno, ili u njihovim međusobnim kombinacijama ! Ipak, tako je malo vjerodostojnog intelektualnog ushićenja.

Autor ovog rada, poštovani čitaoci, stavlja sebi u zadatak da vam pomogne da, čitajući ovaj tekst, osjetite ponešto od spomenutog. Tad se nasmiješi zasmijan govorom njegovim i reče: “Gospodaru moj! Potakni me da zahvaljujem na blagodati Tvojoj (En-Neml, 19)
Autor prethodnog citata je "Stvoritelj" u čiji kreativni potencijal se mogao uvjeriti svako ko je makar jednom zaronio u okean, plovio nebom ili jednostavno secirao neko tijelo. Naravno, ta kreativnost nije ograničena samo na stvaranje nego je i sastavni dio Njegovog verbalnog izraza.
Neuporedivi Stvoritelj, Allah dž.š., u citiranom ajetu opisuje reakciju Sulejmana, a.s., na govor mrava, slikajući nam detalje razvoja jedne emocije – radosti.

Arapski tekst iz ajeta «tebesseme daahikan» nosi u sebi dva izraza od kojih prvi označava smiješenje ili smijeh bez puštanja bilo kakvog glasa (et-tebessum), dok drugi označava glasno smijanje manjeg intenziteta (ed-dahik). Treba istaći da u arapskom jeziku postoji i glagol koji označava glasno smijanje velikog intenziteta (qahqaha).

Tako se Sulejman, a.s., čuvši zanimljiv govor jednog mrava, nasmiješio a njegov osmijeh postepeno je prelazio u glasan smijeh manjeg intenziteta. Iz prethodnog ajeta uočavamo zdravu putanju nastanka i razvoja emocije čiji početak je bila misao u glavi, tj. spoznaja, ili, u konkretnom slučaju, dragocjen uvid u svijest i problematiku bogatog mikrosvijeta – svijeta mrava (vidi En-Neml:1).

Svaki osmijeh je unikatan poput otiska prsta, i govori nam o vrsti i identitetu duše. Književnik Geothe je istakao da ništa ne govori rječitije o čovjeku kao njegov osmijeh, te da i ukoliko neko uspije sakriti svoju podlost i primitivizam iza kitnjastog i mudrog govora, njegov osmijeh ga uvijek odaje.

Svaki iskren i zdrav osmijeh razvija se postepeno, poput cvijeta. Mnoga lica, ipak, nikad ne dožive puni cvat. Nezdrav osmijeh javlja se naglo, nema jasnu razvojnu putanju i naprasito završava.
Slično je sa bilo kojom drugom emocijom. (Ne)sinhronizovane igre 44 mišića ispod kože našeg lica slikaju ljudske dušu upečatljivije od svih majstorskih kistova. Zanimljivo je uočiti Stvoriteljevu ljubav prema čovjeku koji se ne zadovoljava samo funkcionalnim dizajniranjem ljudskog lica povezivanjem mišića lica sa centralnim nervnim sistemom (CNS), nego ostavlja i pisani trag o načinu na koji je zdrava kur'anska ličnost koristila te mišiće. Shvatajući značaj osmijeha u različitim društvenim segmentima, marketinški stratezi su definirali osmijeh kao blaženu krivulju koja postavlja sve na svoje mjesto.

Muhammed, a.s., je, potpuno svjestan pozitivnog učinka smijeha, govorio: „Osmijeh koji uputiš bratu (muslimanu) je sadaka.“ (Tirmizi)


U jednoj definiciji sreće kaže se: „Sreća je sposobnost kreiranja pozitivnih misli.“ Pozitivne misli donose osmijeh na naša lica dok mišići lica ubjeđuju naš centralni nervi sistem da nam je dobro, a on (CNS), shodno primljenim porukama, utječe na lučenje enzima koji relaksiraju naše tijelo (serotonin, endorfin) i čine ga da cvjeta. Tako čovjek može i da prevari svoj CNS, bez obzira na težinu situacije u kojoj se nalazi, ukoliko uspije prepoznati pozitivnu stranu života i razviti osmijeh.

I to je upravo ono što je uradio Sulejman, a.s., kada se zaputio sa svojom vojskom u opasan ratni pohod. Ipak, nije propustio primijetiti jednu blagodat u kojoj je uživao – razumijevanje govora mrava – iskreno se obradovati tome i naći vremena da zahvali Allahu dž.š. Svaki čovjek ima dovoljno razloga za radost (osmijeh) ukoliko razmišlja o nebrojenim blagodatima koje ga okružuju, a to, opet, ne znači da unaokolo treba da hoda sa luckastim izrazom lica.

Ipak, činjenica je da ljudi s pozitivnim životnim stavom imaju snažniji imuni sistem, tj. manje obolijevaju i šire ugodnu energiju oko sebe. Stoga je smijeh i najbolji eliminator stresa.

OSMIJEH KAO IŠARET

Neuporedivi Stvoritelj nam dokumentuje još jednu praktičnu životnu situaciju u kojoj jedan od aktera korisiti mišiće svoga lica na određeni način.

Pa pošto vidje (da) ga ruke njihove ne dosežu, ne pozna ih i osjeti od njih strah. Rekoše: “Ne boj se! Uistinu, Mi smo poslati narodu Lutovu.” A žena njegova je stajala, pa se nasmija. Tad je obradovasmo Ishakom, a iza Ishaka, Jakubom. (Hud: 70-71)

U prethodnim ajetima Uzvišeni Svjedok opisuje atmosferu koja je vladala u kući Ibrahima, a.s., kada su mu u posjetu došli neobični gosti. Počastio ih je najboljom hranom koju je imao (pečeno tele). Međutim, nakon što je vidio da njegovi gosti uopće ne konzumiraju hranu, shvatio je da se radi o bićima koja su samo trenutačno uzela ljudsku formu. Ibrahim, a.s., je u tom trenutku osjetio nelagodu i strah, kao i njegova supruga koja je stajala u blizini. Misteriozni gosti prepoznaju duševno stanje svojih ljubaznih domaćina te ih uspokojavaju navodeći razlog njihove posjete. Rekoše: „Ne boj se! Uistinu, Mi smo poslati narodu Lutovu.”
Zanimljivo je da Allah dž.š., odmah nakon utješiteljske rečenice koju su meleki uputili Ibrahimu, a.s., opisuje rekaciju njegove supruge Sare: „A žena njegova je stajala, pa se nasmija. Tad je obradovasmo Ishakom, a iza Ishaka, Jakubom.“

Klasični komentatori ističu da je Ibrahimova a.s., supruga stajala iza zastora i čula cio razgovor, navodeći različita mišljenja u pogledu razloga njenog smijeha. Neki su rekli da se nasmijala pokazujući radost zato što će homoseksualci iz Lutovog, a.s., naroda napokon biti kažnjeni (Es-Sujuti), jasno pokazujući svojom reakcijom negativan stav koji je imala prema tim perverznjacima.

Er-Razi, u djelu Mefatih el-gajb, ističe da se Sara nasmijala nakon što je osjetila da ni Ibrahim a.s., nije više zastrašen te se obradovala “prolasku opasnosti”. S obzirom da je u originalnom arapskom tekstu za njenu spontanu reakciju upotrijebljen izraz fedahikat – pa se nasmija, tj. upotrijebljen je samo glagol koji opisuje glasno smijanje manjeg intenziteta, vidimo da se radi o smijehu koji je imao drugačiju evolutivnu putanju od smijeha Sulejmana a.s.
Naravno, to i ne čudi, uzimajući u obzir različitost karaktera i povoda. Sarin smijeh je, iako kratak i iznenadan, bio vrlo rječit pošto, u kontekstu specifične atmosfere u kojoj je nastao, ukazuje na visok nivo emocionalne sinhronizovanosti dvoje supružnika. To se može posmatarti i kao mehanizam za oslobađanje od stresa prouzrokovanog neizvjesnošću koja je došla u njen i Ibrahimov, a.s., dom s neočekivanim gostima. Tako je njen smijeh proizvod blago napetog nervnog sistema koji je imao potrebu za brzim opuštanjem i otuda iznenadni smijeh u funkciji odbrambenog sistema organizma.

Sulejmanov, a.s., smijeh bio je kompleksniji i trajniji pošto nije bio uvjetovan nikakvim strahom nego ugodnom spoznajom skladne slojevitosti ovoga svijeta u kojoj ima prilike da uživa. To je smijeh radoznalog intelektualca koji, uprkos enormnom znanju i iskustvu koje je stekao, dozvoljava životu da ga iznova iznenadi i nauči nečemu novom, pretvarajući njegovo lice u radost za posmatračevo oko.

Stvoritelj ističe svoju ljubav prema ljudima, pa kaže: „I zaista smo ljudima naveli u ovom Kur’anu od svega primjer, da bi se oni poučili.“ (Ez-Zumer: 27)

Navedeni primjeri različitih osmijeha upućuju na potrebu ispravnog iščitavanja svih detalja društvenog života, podrobno shvatanje psihologije čovjeka i neophodnost tačne procjene lica koja nas okružuju, putem razumijevanja ogledala njihove duše.

Lijepo je znati kakvu dušu slika prigušen smijeh, smijeh koji jedva da otkriva procjep među usnama, zgrčen smijeh, smijeh s rukom na ustima, zabačenom glavom, stidljiv kikot ili smijeh koji otkriva kutanjake i desni, itd.


SVE JE STVORENO S RAZLOGOM

Čovječiji facijalni kompleks od 44 elastična mišića, te dvije kosti i vilice, gdje većina mišića nije vezana za kosti te ima mogućnost djelovanja kako individualno tako i u kombinacijama – nudi neslućene mogućnosti neverbalnog izražavanja. Zamislite, koliko je to mogućih izraza koji ukazuju na misli, raspoloženja, osjećaje itd.! Ljudi još uvijek imaju poteškoće da prepoznaju suptilnu razliku između ironije i sarkazma, padaju na osmijeh vještih intriganata i varalica, a ne zamjećuju iskren osmijeh velike duše. Tek u dubokoj starosti shvataju da nisu stekli pravog prijatelja, propuštaju u sebi razviti na hiljade plemenitih dijelova vlastitog lica i, na kraju, često ostaju samo blijedo dvolični. Istovremeno, paralelne aktivnosti spomenutih mišića su u tome što ih koristimo za jelo, pričanje, ali i za npr. manipulaciju ili spašavanje života. Allahov dž.š., izraz, bio on tekstualan ili materijalan, redovno je višestran.

Tako npr. i kratki ajet s početka ovog rada (En-Neml: 19) govori o:

1) Simbolu moći (Sulejmanu, a.s.) i njegovom načinu razmišljanja i kretnje, ali i vrlo senzibilnom donosu prema Tvorcu (makrosvijetu);

2) Stvoritelj nas vješto uvodi u njegove kognitivne procese skrećući nam pažnju na fenomen emocija, njihove moguće razvoje i tako otvara puteve ka razumijevanju čovjeka;

3) Paralelno s tim, poentira ka prozoru koji vodi u fascinantan mikrosvijet mrava ističući njihovu organizovanost, precizan način komuniciranja, superiornost ženki, informisanost o zbivanjima među ljudima, itd;

4) Čini da zvuk, kao rezultat kombinovanih slova u ajetu, djeluje ljekovito na suptilne potrebe duše.

Zaključak:
Svijet je stvoren za iščitavanje prilikom kojeg se podižu uglovi naših usana simulirajući osmijeh. Doprinesimo izvornoj estetskoj slici ovog svijeta hiljadama plemenitih lica koja će prestati nekritički oponašati nekvalitetne spoljne podražaje kojima dozvoljavamo da nas pretvore u vlastita ogledala.


RAZMISLIMO:

1) U kojem kur’anskom ajetu postoji riječ pri čijem je izgovoru obavezno dovesti usne u položaj za poljubac? Tiče se tedžvidskog pravila.

2) Zašto u arapskom jeziku npr. riječi qibleh (kibla) i qubleh (poljubac) imaju isti korijen? (Razlika je samo u jednom vokalu).

3) Da li se smijete u lice drugih muslimana ili se osmjehujete?

4) Možete li se sjetiti boljih vježbi za mišiće lica od čitanja Kur’ana i poljupca?

19. 02. 2009.

Pitanje ljubavi u Islamu

Živimo u teškim vremenima kada se svako zabavio sobom i voli samo sebe, a zaboravlja na svoje roditelje, braću, sestre, porodicu, rodbinu...


Zato se riječ ljubav mora tumačiti i koristiti u njenom općem znaćenju

Prije nego započnem pisati o ovoj temi, želim da postavim nekoliko pitanja na koja ću nastojati odgovoriti u ovom radu.


Da li islam ima poseban stav o ljubavi i da li priznaje postojanje tog senzibiliteta u slučaju pojedinca i zajednice? Da li muslimani danas boluju od gubitka ljubavi i humanosti? Koja vrsta ljubavi je u šerijatu prihvatljiva, a koja ne? Kako razumijevamo ljubav posmatrajući je kroz perspektivu ajeta Allahove Knjige i hadisa Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s.?

Zašto su mržnja i prezir, po islamskom učenju, šejtanski posao? Da li je islam postavio određene uvjete i ograničenja kojima je usmjerio ovu vrstu osjećanja i time učinio društvo sigurnim i skladno uređenim?


Kako islam gleda na ljubav?

Neki će možda pomisliti da ćemo ovdje govoriti o ljubavi koju spominju i veličaju raznovrsni mediji ili pjesme u kojima je opjevana ljubav muškarca prema ženi.


Toj plemenitoj riječi nanesena je ogromna nepravda jer je ograničena samo na spomenuto značenje. Međutim, činjenica je da ona ima mnogo više plemenitih značenja, a neka od njih su: ljubav prema Allahu, dž.š, ljubav prema Njegovom poslaniku, s.a.v.s, ljubav prema ehli bejtu (porodici Poslanikovoj), ljubav prema našoj vjeri islamu, ljubav prema porodici, ljubav prema domovini, ljubav muža prema ženi, ljubav prema drugim ljudima, pa čak i ljubav prema smrti.


čovjek se sastoji od tijela i duše, razuma i osjećanja i obje komponente neizostavno egzistiraju. Plod razuma je promišljanje i zaključivanje, plod srca je osjećanje ljubavi. Upravo zato je i filozof Dekart rekao: ''Ja razmišljam, a to govori da postojim.'' Analogno tome, mi možemo reći: 'Ja volim, što upućuje na to da postojim.' Znači osjećanja govore o čovjeku kao što to čini razum. Nepravedno je da ovu riječ (ljubav) vezujemo za ženu i njeno tijelo, jer ona nosi druga značenja koja su suprotna egoizmu, preziru, netrpeljivosti, mržnji. Mi živimo u teškim vremenima kada se svako zabavio samo o sebi i voli samo sebe, zaboravlja na svoje roditelje, braću, sestre, porodicu, rodbinu... Zato se ova riječ mora tumačiti i koristiti u njenom općem značenju. Moramo odgojiti generaciju čija će srca biti ispunjena ljubavlju prema pojedincima, porodici, zajednici muslimana (ummetu).


Postoje razne vrste osjećanja: ljubav, mržnja, strah, nada, kao što postoje razne vrste ljubavi: prema Allahu, dž.š, Njegovom poslaniku, s.a.v.s, vjeri, činjenju dobra itd. čak i ljubav prema ženi se dijeli na: ljubav prema majci, supruzi, kćerki, sestri. Tako vidimo da značenje riječi 'ljubav' ne obuhvata samo formalni, fizički odnos sa ženom, zato o toj temi možemo govoriti sa više aspekata:

- Ono što je svakom vjerniku potrebno je ljubav prema Uzvišenom Allahu, dž.š, koji je nas je stvorio. Allah, dž.š, kaže:''Ima ljudi koji su umjesto Allaha kipove prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, ali pravi vjernici još više vole Allaha.'' (El-Bekare, 165)


Buharija i Muslim bilježe sljedeći hadis:''Ko bude imao troje, osjetiće slast imana: da mu Allah i Njegov poslanik budu draži od svega ostalog, da voli čovjeka samo radi Allaha i da mrzi da se vrati u kufr nakon što ga je Allah iz njega izbavio, kao što mrzi da bude bačen u vatru.''

- Ljubav prema Muhammedu, s.a.v.s, koji nam je vjerno dostavio uputu i time nas izveo iz tmine na svjetlo. Uzvišeni Allah, dž.š, kaže:'' Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti, a Allah prašta i samilostan je.''(Alu Imran, 31)

- Ljubav prema prirodi je u islamu također izražena i po tome su muslimani prvi ekolozi i borci za očuvanje zdrave i čiste okoline. Priroda je nastala Allahovim stvaranjem i izvor je svakog dobra i blagodati. Allahov poslanik, s.a.v.s, i njegovi ashabi zabranjivali su bespotrebnu sječu drveća, ubijanje životinja ako nisu potrebne za prehranu vojske u toku bitaka i ratova koje su vodili muslimani, a da ne govorimo o mirnodopskim prilikama, kada je ta zabrana bila još naglašenija. Jednom prilikom Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao je za brdo Uhud nakon povratka iz jedne bitke: ''Ono voli nas i mi volimo njega,'' i to uprkos porazu koji su muslimani kod njega pretrpjeli.


- Ljubav prema životu u islamu je naglašena. Musliman voli život i ne prezire ga kao što to radi perzijski pjesnik koji kaže da je život zlo i da ga se treba riješiti samoubistvom, celibatom, ili bar zabraniti užitke koje sa sobom donosi. Ne, musliman gleda na život realno, optimistično i on svakim danom svog života uvećava svoju nagradu na ahiretu. Upravo zato je Allahov poslanik, s.a.v.s, zabranio da priželjkujemo smrt rekavši:''Neka niko od vas ne priželjkuje smrt radi neke nedaće koja ga je snašla, već neka kaže: Allahu, Ti mi daj da živim sve dok je život za mene bolji , a usmrti me ako je smrt za mene bolja.''


- Ljubav prema smrti. Musliman voli smrt, nje se ne plaši, niti je smatra nečim nepoznatim. Život je period koji mora proći nakon čega neminovno dolazi smrt koju vjernik spremno dočekuje. Vjernik se raduje smrti, posebno smrti na Allahovom putu, što je najveća želja vjernika, jer on za to očekuje i nada se velikoj nagradi Plemenitog Gospodara. Jahja ibn Mu'az je rekao: ''Smrt prezire samo sumnjičavac koji ne zna da smrt spaja voljene.'' Smrt je putovanje odavde tamo. Mu'minsko srce je dovoljno veliko da primi sve spomenute ljubavi. Mu'min voli i želi dobro svakome čovjeku, životinji, a prema neprijatelju je pravedan jer njegov odnos i osjećanja prema njemu ne smije izaći iz okvira pravde. Mu'min voli i sebe, ali to ne prelazi granicu i ne vodi u egoizam. On gaji tople osjećaje ljubavi i prema svojoj porodici, djeci, supruzi, braći i sestrama, rodbini i cijelom čovječanstvu. Uzvišeni Allah, dž.š, kaže:''O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najpočašćeniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah uistinu sve zna i nije mu ništa skriveno.''(El-Hudžurat, 13)

A u suri En-Nisa Allah, dž.š, kaže:''O ljudi bojte se Gospodara svoga koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i ženu njegovu stvorio i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte- s imenom čijim jedni druge molite- i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi.'' (En-Nisa, 1)


Ljubav u ime Allaha, dž.š.

Ova ljubav je iskreni osjećaj koji u sebi nema primjese interesa, strasti, nije prouzrokovan rodbinskim vezama i odnosima, niti je refleksija na učinjenu uslugu. To je ljubav radi i u ime Allaha između dva mu'mina, moralna, koji su korisni kako ummetu, tako i čitavom čovječanstvu. U Muslimovom ''Sahihu'' nalazi se hadis u kojem je jedan čovjek želio da posjeti svoga brata (po vjeri), pa mu je Allah, dž.š, poslao meleka u liku čovjeka koji ga upita: ''Gdje si pošao?'' On odgovori: ''Idem u posjetu svom bratu tom i tom.'' Melek mu reče: ''Da li među vama postoji rodbinska veza?''čovjek odgovori: ''Ne.'' ''Da li ti je on učinio kakvo dobro pa mu na tu uslugu želiš uzvratiti?, ponovo upita melek. čovjek opet odrično odgovori. Melek upita:''Pa šta je razlog tvoje posjete njemu?'' čovjek reče:''Volim ga u ime Allaha, dž.š,'' na što mu melek uzvrati riječima: ''Raduj se, Onaj u čije ime voliš dotičnog me poslao da te obradujem viješću da te Allah voli radi tvoje ljubavi prema tom čovjeku.''
Oni koji se vole u ime Allaha, dž.š, biće na Sudnjem danu u hladu Allahova Arša, kada neće biti drugog hlada osim Njegovog. A u hadisi-kudsijji stoji: ''Moja je ljubav obavezna za one koji se vole radi Mene i koji se radi Mene posjećuju.''

Allah, dž.š, kaže:''Tog dana će oni koji su jedni drugima bili prijatelji postati neprijatelji, samo to neće biti oni koji su se Allaha bojali i grijeha klonili.'' (Ez-Zuhruf, 67) Ljudi će na Sudnjem danu biti podijeljeni u dvije skupine: oni koji su na dunjaluku bili prijatelji i radi prolaznih interesa sklapali veze i na tome zasnivali svoje odnose, ali će se oni okrenuti jedni protiv drugih proklinjući se međusobno. Druga skupina je ona za koju je Allahov poslanik, s.a.v.s, rekao:''Među Allahovim robovima ima ljudi koji nisu ni poslanici ni šehidi, a kojima će i jedni i drugi zavidjeti radi njihovog položaja kod Allaha.'' Ustade jedan beduin koji je bio izdaleka, te mahnu rukom i reče: 'Opiši nam ih, Allahov Poslaniče!' ''To su oni koji su se zavoljeli u ime Allaha nevezani rodbinskom vezom, niti je ta ljubav radi imetka. Tako mi Allaha, njihova lica su ispunjena nurom, oni su na uzvišenjima od svjetlosti, ljudi će strahovati na danu Sudnjem, a oni neće strahovati, ljudi će se jako prepasti tada, a oni neće. Oni su Allahovi prijatelji, neće se imati čega bojati, niti za ičim tugovati.'' Mi moramo nastojati da dostignemo te stepene i da druge podstičemo da gaje bratska osjećanja ljubavi u ime Allaha, dž.š, a da ukazujemo na opasnost i štetnost odnosa koji počivaju na koristoljublju i prolaznim, niskim interesima. Ako to nismo u stanju, onda se bar nastojmo osloboditi osjećanja prezira i zavisti prema drugim muslimanima, jer na to nas upućuje Kur'an:''Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima. Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv.''(El-Hašr, 10)

Islam traži da naša srca budu čista od navedenih bolesti za koje Allahov poslanik, s.a.v.s, kaže: ''Među vas se uvukla bolest koja je harala u narodima prije vas: zavist i mržnja, a mržnja je opasna poput britve. Ja ne velim da ona brije kosu, već uništava vjeru.''


Ljubav u ime Allaha, dž.š, ima i svoje stepene:

1. Ljubav koja je izraženija i jača prema svome bratu u vjeri nego prema samom sebi. Takvi su bili ashabi, r.a, pa ih je Allah, dž.š, opisao riječima:''I onima koji su Medinu za življenje izabrali i domom prave vjere još prije njih je učinili, oni vole one koji im se doseljavaju i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi, mada im je i samima potrebno, a oni koji se sačuvaju uskogrudnosti, oni će sigurno uspjeti.''(El-Hašr, 9)


2. Da voliš svome bratu u islamu ono što voliš sebi. Buhari i Muslim bilježe u svojim zbirkama sljedeći hadis Allahova Poslanika, s.a.v.s:''Niko od vas neće vjerovati(imati potpun iman) sve dok svome bratu (po vjeri) ne bude želio ono što želi sam sebi.''


3. Da očistiš svoje srce od mržnje, zavisti i drugih bolesti kada se radi o odnosu prema drugim muslimanima.
Ako u srcu nema ljubavi onda mora postojati pravda koja će kanalisati srdžbu i mržnju. To nam najbolje pokazuje primjer Umer ibnul-Hattaba, r.a, i odnos koji je imao prema ubici svog brata Darar ibnul-Hattaba. Ubica je to gnusno djelo izvršio kao mušrik, pa je prešao na islam, a Umer mu je govorio, kada bi ga sreo na putu: ''Ne volim da ti vidim lice, jer kad god te vidim sjetim se kako je ubijen moj brat.'' On mu uzvrati riječima: ''O vladaru pravovjernih, da li će to biti razlog da me spriječiš da uzmem pravo koje mi pripada?'' , a Umer mu reče: ''Ne, tako mi Allaha, dat ću ti tvoj hakk!''


Obzirom da je porodica osnovna ćelija društva, vrlo važno je da odnosi u porodici budu izgrađeni na međusobnoj ljubavi i obostranom poštovanju. Velika opasnost vreba porodicu u koju se uvuče netrpeljivost, mržnja i neprijateljstvo. Upravo zato je Uzvišeni Allah, dž.š, naredio lijepo ophođenje među supružnicima:''I lijepo se ophodite prema ženama, pa ako ih vi i ne budete podnosili i voljeli, pa možda vi nešto i ne volite, a Allah će u tome dati mnogo dobra.''(En-Nisa, 19)

Allahov poslanik, s.a.v.s, je rekao: ''Mu'min ne može mrziti mu'minku, jer ako ne bude zadovoljan jednom njenom osobinom, zadovoljan je drugom osobinom.''


Ljubav između muškarca i žene:

Ova vrsta ljubavi je u islamu dozvoljena pod uslovom da joj čovjek ne hrli kako se to predočava na televiziji, kao i na drugim mjestima i medijima. Ljubav se sama nameće tako da ona hrli čovjeku, a ne suprotno. U arapskom pjesništvu možemo pročitati o čistoj, nevinoj ljubavi i čednosti. Danas ima onih koji tvrde da brak mora proisteći iz ljubavi. Ne, to nije obavezno, postoje naučne studije i statistički podaci koji ukazuju na to da su najsretniji brakovi i oni najtrajniji i čvršći tradicionalni brakovi. Allah, dž.š, kaže:''I jedan od dokaza Njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.''(Er-Rum, 21)


Ljubav koja je u ajetu spomenuta dolazi sa lijepim ophođenjem i međusobnim uvažavanjem u braku. Ako se u braku pojavi period u kojem se osjeća netrpeljivost među bračnim drugovima, ne treba donositi ishitrene odluke ili govoriti teške i uvredljive riječi, jer to može biti rezultat trenutačnog stanja, a takve su reakcije kobne po bračni život.
Mnogi šerijatski pravnici smatraju da je bezrazložni razvod braka zločin i strogo zabranjen (haram).

Apsurdno je očekivati da je svaki brak idealan poput opjevane ljubavi između Kajsa i Lejle. Treba graditi korektne odnose na lijepom ahlaku (islamskom odgoju i ponašanju moralnim principima naše uzvišene vjere) i lijepim postupcima koji će proizvesti ljubav. Zato ne treba radi najmanje sitnice ili osjećaja nepodnošljivosti odmah posezati za razvodom braka. Svaki od supružnika treba da istražuje šta je to što ga odbija od bračnog druga kako bi to ispravio, i šta je to što čini bračnog druga voljenim od strane drugog bračnog druga. Žena, na primjer, zauzeta svojim svakodnevnim poslovima, zaboravlja na muža koji ima svoja prava, pa je potrebno da mu ukaže više pažnje, jer je hizmet žene mužu jedna vrsta ibadeta. I muž, također, mora voditi više računa i posvetiti više pažnje svojoj supruzi i ispunjenju njenih prava.

Abdullah ibn Abbas r.a. je jednom prilikom stajao pred ogledalom, dotjerivao svoju bradu, češljao kosu i uljepšavao se, kada ga je ugledao Nafi', rob Abdullahov i upitao: ''Šta to činiš, o amidžiću Allahovog poslanika, a tebi dolaze iz daleka, i sa istoka i sa zapada da bi te pitali za mišljenje o Allahovoj vjeri?'' On odgovori: ''A šta je loše u tome, o Nafi', ja se uljepšavam i dotjerujem svojoj supruzi, kao što to i ona čini radi mene, a to je i u Allahovoj knjizi.'' Nafi' upita: ''A gdje?'' Ibn Abbas mu odgovori, citirajući sljedeći kur'anski ajet: ''One imaju isto toliko prava koliko i dužnosti, prema zakonu - samo muževi imaju prednost pred njima za jedan stepen.-A Allah je silan i mudar.'' (El-Bekare, 228)

I na kraju, znajte da je islam vjera koja ima sve potencijale da uredi živote pojedinaca, porodice i društva i da izvede čovječanstvo iz tmine na svjetlo, kao što je uradila i prije četrnaest stoljeća. Islam daje jasne odgovore na sva životna pitanja, jer vjera je nedjeljiva od života.


Yusuf el-Qaradawi

15. 02. 2009.

Lov u mutnom

Oduvijek je bilo ljudi, a bome i žena, koji nisu voljeli čiste i jasne situacije. Ljudi moji, oni su cvjetali, rasli i uživali kada su se stvari odvijale naopako, kada bi nekome od njihove rodbine ili poznaniku išlo u životu jal' u poslu, nešto naopako.

Ma ko je bio veći sretnik nego oni. A što su se znali skrivati u takvim situacijama, Milostvi Bože! Takav bi, dođi u kuću onome ko je u tuzi ili u nevolji, pa bi ga on (mutikaša) stani tješiti, "de bolan nemoj se sikirati biće to bolje, siguran sam" itd. Dok bi tako sjedio kod takvog nesrećnika sve bi gledaj, nebi li izvukao kakvu informaciju kojom bi još više potpalio vatru, kada ode od njega svojoj kući. Bože, sačuvaj me takvih ''pomagača''.

Mutikaše žive u našim mahalama, preduzećima, džema'atima, nalaze se u svim institucijama počevši od mjesnih zajednica, džamijskih odbora, općina, kantona pa sve do najviših instanci jednog društva i države.

Mutikašu ćeš, dragi moj ahbabu, vrlo lahko prepoznati. On prije svega ne voli ničiji uspjeh, čak i svojih najbližih, puno je zavidan, uvijek mu nešto fali i nikada nije zadovoljan. Nema čovjeka koji je za njega ispravan, svakom fali nešto, a on, mutikaša, je savršen. Nedaj Bože da mu se insan zamjeri (a moraš mu se zamjeriti), nećeš ostati ni u mišijoj rupi od njega. Naći će mahanu i tvojoj rodbini prije sto godina.

Lijek od napada mutikaša je da ih se klonis ako je ikako moguće. "Nemoj sa njim ni u halu ići", kako je naš narod mudro znao reći.

Dok sam ovo pisao zaključio sam da je ovaj vakat i zeman, vakat mutikaša. Ma na svakom koraku ih ima, kuda god se okreneš. Dobrih i ispravnih ljudi je malo i većina tih dobrih trpi od ovih "lovaca u mutnom". Ma nije džaba stari narod govorio "Pametniji popušta", ma ne može ni pametan toliko popustiti koliko mutikaše mogu zategnuti.

Zato danas pametniji izgleda jedino popuštaju na živcima, ali doći će inšaAllah i kraj mutikašama ma koliko već bilo.

"Ničija nije do sabaha gorjela", pa neće ni njihova!


Nijaz Salkić

Dova na temelju kuće i na sljeme, čuvaju naše pleme

Kuća je, dragi moji, gnijezdo naše porodice. To je mjesto gdje će se naš evlad slobodno razvijati bez bojazni i straha. Kuća ti je, jarane moj, sloboda, o kojoj sanja svaki onaj ko je nema.

E, da Bog da, kuću imo' i dušman moj i najzadnji insan na ovoj planeti zemlji. Da nisam imao babine kuće, gdje bih ja odrastao i naučio se slušati Ya'sin, svakog četvrtka i svake nedelje uveče između akšama i jacije.

Kuća ti je nešto o čemu sanja armija beskućnika širom dunjaluka. Istina oni sanjaju o ovozemaljskoj kući, a ima i ahiretska kuća, koja je nebrojeno i bezgranično bolja i ljepša od ove dunjalučke kuće.

Kuća, moj brate, nije stan. U stanu ne smiješ glasno ni kahnuti a kamoli se dobro, ono po naški, bosanski zasmijati, odmah čuješ komšiju kako iza tankog zida negoduje i lupa šakom po tankom duvaru.

Ko ima kuću, on komotno može imati ako hoće i kakvu štalicu i u njoj makar onu našu bosansku kravicu, zvanu buša.

E, ako nam Dragi Allah da, kupimo plac za kuću, koga Krajini još zovu i jurt, a negdje u centralnoj Bosni milać, onda smo najsretniji insani na zemlji. Da bi musliman pravilno se ponio kod gradnje kuće, on mora čim temelj počne kopati, dovu proučiti i lijepo bi bilo i kurban zaklati.

Kuću kada gradimo, nipošto sa alkoholom ne uprljati gnijezdo budućeg plemena našeg. Kuću moramo početi dovom, Kur'anom i kurbanom. Mnogi su počinjali kuće i gradili ih sa pivama i alkoholom, kako su ih gradili tako su ih dušmani mnoge i porušili (ne daj Bože nikom).

Moj dzematlija, Bošnjo lijepo pozve na sohbet i dovu i svoje komšije, koji su se ljubazno odazvu svome susjedu i požele mu sretno dovršenje kuće. Kada kupuješ plac jal' kuću, gledaj da imaš i dobrog komšiju jer koliko vrijedi kuća još više vrijedi dobar komšija. Lijepo je sve hairli poslove činiti uz dovu Svemogućem i u prisustvu svoga mjesnog imama.

Moji ahbabi, gradimo naše kuće sa imanom u srcima i sa vjerom da ce iz naših kuća izrastati čestiti evlad muslimanski, koji će prenositi zasade naše vjere islama do Sudnjega dana.

Supružnici moraju paziti da njihovo zarađivanje i prikupljanje sredstava za izgradnju kuće bude na dozvoljen način. Jer, ne mogu se supružnici nadati sreći i blagostanju u njihovom životu, ukoliko stiču sredstva na nedozvoljen način. Kada se odluče za izgradnju kuće, važno je da odbace sve ono što je Allah zabranio, a što se često prakticira među našim muslimanima. Umjesto razvratnih sijela i alkohola, bolje im je da novac, namjenjen za to, udijele kao sadaku siromašnim i zamole Allaha da im život, u toj kući, učini sretnim i blagoslovljenim. U tom smislu, može se proučiti ova dova:

'E'uuzu billaahi mineš-šejtanir-radžim, bismillahir-rahmaanir-rahim. El-Hamdu lillahi rabbi-l-'aalemiin, wes-salaatu wes-selaamu 'alaa resuulinaa Muhammedin we 'alaa aalihi we sahbihii edžme'iin. Rabbi jessir we laa tu'assir rabbi temmim bi-l-hajri. Allahumme jaa mufettiha-l-ebwaabi-f-tah lenaa hajre-l-baabi jaa hajre-l-faatihiine.

Allaahumme baarik haaze-l-'amele we en'im we sehhil 'amele-l-bennaa-iine we ekrimhum we etmim nijjetehum we-dž-'al haazed-daare daare-l-islaami we-l-muslimiine, daaren jusallaa fiihi we jeteshhedu ennehuu laa ilaahe illellaahu we enne Muhammeden resuulullahi.

Rabbenaa aatinaa fiddunja haseneten we fi-l-aahireti haseneten we kinaa 'azaabennaar. Rabbenaa aatinaa min ledunke rahmeten we hejji' lenaa min emrinaa rešedaa, jaa hajren-naasiriine we jaa hajre-l-haafiziine.

Allahumme-dž'alnaa mukiimis-salaati we min zurrijjaatinaa rabbenaa we tekabbel du-'aa-i. Subhaane rabbike rabbi-l-'izzeti 'ammaa jesifuune we selaamun 'ale-l-murseliin, we-l-hamdu lillahi rabbi-l-'aalemine-l-faatiha.

(Utječem se Allahu od prokletog šejtana. U ime Allaha, Milostivog, Samilosnoh. Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, a salavat i selam našem Poslaniku, Muhammedu, njegovoj Porodici i njegovim ashabima.

Allahu naš, olakšaj, a ne otežaj i hairli okončaj poslove naše. Allahu naš, Koji vrata otvaraš, otvori nam vrata dobra! Allahu naš, berićetnim učini ovaj posao, pomozi i olakšaj posao graditelja, počasti ih Tvojom plemenitošću i upotpuni njihove namjere.

Učini ovu kuću kućom islama i muslimana, kućom u kojoj se namaz obavlja i svjedoči da nema drugog boga osim Allaha, a da je Muhammed Tvoj Poslanik. Allahu naš, daj nam dobro na ovome i budućem svijetu i sačuvaj nas džehennemske vatre! Gospodaru moj, podari nam od Sebe milost i pripravi nam u stvari ovoj našoj naputak, o Ti Koji si najbolji pomagatelj i najbolji čuvar!

Gospodaru naš, učini nas od onih koji namaz klanjaju, a i one od potomstva našega. Allahu naš, Ti ovu dovu uslišaj! Veličanstven je Gospodar tvoj, Dostojanstveni, i daleko od onoga kako ga predstavljaju oni, i mir poslanicima, i hvaljen neka je Allah, Gospodar svjetova!)


Nijaz Salkić

Naša džennaza

Džennaza je, dragi moji, namaz, koji se klanja umrlim muslimanima i muslimankama. Džennaza se klanja svakom onom ko se rodi živ, proplače, pa umre. Džennaza je zadnje što možemo učiniti za onoga ko odlazi sa ovog svijeta. Džennaza će se obaviti svakome, muslimanu i muslimanki, koji su u svom životu pokazivali znake islama i koji nisu izričito bili protiv da im se obavi taj obred.

Džennaza je nešto što nam se približava tako hitro da malo haman o tome i razmišljamo. Da vam pravo kažem i nije nikome milo da misli o tome. A da valja umrijeti i ruke pružiti nizase, zatvoriti oči i zadnji put pogledati ovaj lijepi dunjaluk i uzdahnuti posljednji put, to je istina koju znaju i mala djeca.

Svaka dženaza je provjera i testiranje naše spremnosti za smrt i susret sa svojim gospodarom. Džennaza je prilika da vidimo, kako će to otprilike biti i sa nama. Plač, sakupljanje ljudi na jednom mjestu, kopanje kabura, gasuljenje umrlog, zamotavanje u ćefine sve su to alameti džennaze. Dragi Allahu, kada se samo to nama ne bi dogodilo. Dragi Allahu, radi čega smo rođeni, zašto živimo, kuda idemo, kuda hitimo?

Zar baš valja leći u vlažnu, hladnu, crnu zemlju? Zar ćemo biti hrana crvima, zmijama, gušterima, miševima?

Džennaze dolaze, redaju se svuda oko nas. Danas u ovoj mahali, sutra u onoj, juče u onom, danas u ovom selu. Novine, radio, televizija, javljaju da je onaj preselio u 30., 40., 50., 60., 70., 80., 90. godini. Taj što je umro bio je slikar, novinar, težak, muhadžir, Bošnjak, Turčin, Amerikanac...

Za džennazu, pogotovo svoju, se tesko pripravljati i spremati. Naši stari su znali vrlo dobro šta ih čeka, pa su ostavljali testamente i u njima natanko napisali, ko će ih okupati zadnji put, gdje će ih ukopati, koliko para ostavljaju za džennazu i koliko hodža će ih otpratiti na zadnji ispraćaj. Drugi naši sa sela su i prije 20 godina znali osjeći daske i ostaviti ih na tavan. Treći su svoje ihrame koje su donijeli sa hadža čuvali i odredili da ih u njih zamotaju u njima ih spuste u mezar.

Drugima se džennaze klanjaju, a naša se približava nevjerovatnom brzinom. Bože daj da na mojoj džennazi bude dosta onih, koji će je klanjati i ispratiti me tamo, gdje ću ostati sam sa Munkirom i Nekirom.


Nijaz Salkić

Vrijeme poganluka

Živimo u vremenu totalnog zagađenja. Zagađen nam je zrak, voda, biljkama su promijenjeni geni, životinje kloniraju.

Za sve gore navedene kategorije helaćluka, naši stari su imali jedan naziv: POGANLUK. U ovakvom poganluku nam se rađaju djeca, sinovi nam se žene, kćeri se udaju i završavaju školu. Od svih nabrojanih poganluka, najgori je onaj "ljudski". Poganluka nije bilo sve dok nisu ljudi zavladali svijetom i dok se nisu sprijateljili sa šejtanima. Pogan čovjek može biti otac, brat, sestra, rođak, komšija ili direktor. Poganog čovjeka poznajemo prije svega po njegovoj priči (jeziku), ponašanju. Pogan ne voli nikoga, on mrzi i svoje najbliže. Od pogana čovjeka se ne možeš nigdje sakriti. On ti zvoca svojim poganim jezikom na poslu, u školi, kući, njivi, autobusu, ulici ili na pijaci. Pogan čovjek samo sebe voli i samo sebi vjeruje.

Pogan čovjek, dobrog čovjeka ne može očima vidjeti. Pogan izaziva insana na svakom mjestu i svim sredstvima. Od poganog čovjeka ni u džamiji ne možeš rahat biti. Pogan ostaje pogan. Pogan čovjek ne voli ničiji rahatluk i sreću. Ne voli tvoju djecu i njihov uspjeh. Iz ovog poganluka su nastale neizlječive bolesti današnjice: sida, rak, netrepeljivost, fašizam, rasizam, idiotizam... Poganluk vodi ljude u propast. Zato su danas česta samoubistva, ubistva, alkohol, droga, kocka... Sve su to produkti poganluka. Od poganluka nije pošteđen ni jedan narod i nijedna država. Niko se ne može pohvaliti da je poganluk u tuđoj kući, a u njegovoj ga nema. Naš narod kaže: "Prvo pometi ispred svog praga!"

Znači, sve govori da se poganluk širi velikom brzinom i ako vas još nije zahvatio, blizu je sigurno. Pogledajte svoju djecu, jeste li zadovoljni sa svim njihovim postupanjima. Da li vas slušaju i poštuju?

Poganluk je tu, čuvajmo se!!!


Nijaz Salkić

Poštenje

Danas se puno govori i piše o zadnjim danima ovog svijeta. Mnogi govore da su ispunjeni svi uslovi za propast ovog dunjaluka. Nabrajaju se mnogi predznaci, mali i veliki, ispunjeni i još preostali i oni koji se upravo ispunjavaju.

Poštenje je značajna osobina vjernika, a ako hoćete pravo i insana svakog čestitog. Poštenje je uvijek cijenjeno. Uzvišeni Allah dž.š. je to zahtijevao od nas sviju. Allahovi Poslanici su bili oličenje poštenja i dobrote.

Poštenje se tražilo od svih kategorija ljudi i u svim djelatnostima i sferama života. Poštenje je bila vrijednost svih civilizacija.

Zbog poštenja su napredovale mnoge velike države, a ostavljanje ove vrijednosti bio je uzrok i propasti mnogih država i civilizacija.

Poštenje je kategorija, koja nije urođena, već se stiče kroz život i to odgojem. Da bi djeca imala ovu važnu osobinu, prvo je roditelji moraju imati. Poštenje kod djece se razvija od malih nogu.

Danas je poštenje, izgleda, samo misaona imenica. Mnogi ljudi danas ovoj osobini, koju bi trebali da imaju i posjeduju, o njoj samo sanjaju. Porodica, kao osnovna ćelija društva, je nagrižena baš zbog zanemarenosti ove osobine pri odgoju naše djece.

Zbog nedostatka poštenja propadaju mnoga sela, gradovi i države. Savremeni ljudi pomanjkanje poštenja nazivaju raznim imenima; jedni ga zovu korupcijom, drugi bludom, treci drogom, četvrti alkoholizmom, dok opet peti švercom.

Čitavi regioni u svijetu stradaju baš zbog nepoštenja i nedužni ljudi gladuju i umiru od gladi.

Nepoštenje počinje onda, kada insan prvo pogriješi zbog nepoštivanja Stvoritelja, dakle, nepoštenja prema Njemu. Znači, nepoštenje prema Stvoritelju, prema majci, ocu, prema mužu, ženi, prema vladaru, šefu, prema narodu, glasačima, kupcima... Sve to vodi u propast.

Koliko smo pošteni, vidi se najbolje po tome, kako živimo i koliko smo zadovoljni i sretni radi poštenja i nepoštenja.

Poštenje se uvijek isplati, ako ne zbog ovog svijeta, ono sigurno radi polaganja računa i vječnog života.


Nijaz Salkić

Sunneti naši bosanski

Ahbabi moji dragi, naš ti je Bošnjo musliman danas razapet između onoga što je bio, onoga što danas jeste i želja i nastojanja da bude ono što od njega Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik traže da bude.

Tako je bilo od vajkada, tako je bilo za vrijeme Osmanlija, u vrijeme Husein bega Gradaščevića, tako je i danas, kada se naši pokušavaju definisati, osvijestiti, uhavizati sami sebe, a bome i drugi nas žele "civilizirati" , prokulturiti, izvesti iz "zaostalosti" i kao uvesti u naku Europu.

Veliki se lomovi događaju u našoj Bosni i glavama našim bosanskim.

Helem nejse, mi Bošnje imamo jednu mahanu, a možda i prednost. U našoj zemljici Bosni su od vajkada postojali ljudi, koji su nam nešto zabranjivali i nešto naturali, gluho bilo. Bošnji ako nešto naturaš u njemu se rodi otpor od toga da ne kažem kulturno animozitet prema onome što mu naturaš.

Tako su nama Bošnjama u jednom periodu naše historije zabranjivali i klanjanje namaza, vjeronauku i mekteb i samo praktikovanje vjere. Nastala je i anegdota o našoj tvrdoglavosti tj. da kada Bosancu kažeš: „De klanjaj on kaže neću, šta mi imaš govoriti.“ A kada mu kažeš: „E više ne smiješ klanjati,“ a on rekne: „Sada hoću i inat.“

Dragi moji, mnogo toga je Bošnjama zabranjivano u njihovoj više hiljada godina dugoj historiji. Kako im je zabranjivano, tako su oni bili uporniji u prihvaćanju i prakticiranju toga zabranjivanog.


O sunnetu, dakle islamskom obrezivanju muške djece.

Veoma važan događaj kod muslimana Bošnjaka je sunetluk (obrezivanje) muške djece. Pored sveg dokazanog zdravstvenog i higijenskog opravdanja, u prvi plan se stavlja obaveza prema vjerskoj tradiciji još od Ibrahima alejhisselam, koju je potvrdio i preporučio i Poslanik Muhammed s.a.v.s...

Obrezivanje najčešće obavlja za to kvalifikovan berbber (hodza), a u današnje vrijeme i liječnik. Mnogi su se berberi nadaleko pročuli lahkom i spretnom rukom, pa su traženi i izvan svoga rodnog mjesta. Vjerski obred obrezivanja u Bosni i u mjestima gdje su muslimani bili većinsko stanovništvo su redovno obavljali muslimanski berberi.

Ako je bilo više djece, koju je berber naumio taj dan osunetiti to se obično činilo u jednoj kući imućnijeg muslimana. Sabralo bi se više djece koja su dorasla za obrezivanje jer je berber, pogotovo ako je došao iz daleka, bio stimuliran da posao dobro obavi, a i roditeljima bilo lakše. Običaji i tradicija vezani za ovaj obred se razlikuju od kraja do kraja. I u samoj Bosni nije isti adet kao u Krajini, srednjoj Bosni ili npr. u tuzlanskom regionu.

U Tuzli i okolici se zovne berbo (u zadnje vrijeme i džematski imam), obavi se sunećenje uz tekbire i dovu. Berbo ako je naručen u više kuća u selu, to obavi i poslije se navraća kod svakog obrezanog djeteta na "vizitu" pregled. Kasnije krene obilazak žena u tu kuću gdje je dijete osunećeno, slijedi darivanje u novcu a domaćini časte goste slatkim, kahvom, šerbetom i jelom.

U Krajini je situacija sasvim drugačija. Zaruči se berber i džematski hodža, zajedno dođu u kuću. Zatim se izabere krvavi kum (krvni kum), koji će držati dijete i nekako biti "sponzor" sunećenja. Pomoćnik krvnog kuma je prekumak. Kum ne može biti neko iz bližnje familije. Kum je dužan da dijete odjene (obuče) od glave do pete, da mu kupi svu odjeću i da ga dobro daruje u novcu.

E, ni kum ne ostaje kratkih rukava. Pored časti koju ima na toj svečanosti gdje je glavni, kuma zagrnu sa jednim ili sa dva jorgana, skupim štofom za odijelo, košuljom dugim gaćama i čarapama. Jedini se kum tako daruje i jedino njemu je ta čast pripala toga dana.

Poslije sunećenja djeteta, imam prouči dovu, ponekad mevlud u kojem uzme učešće i više učača i dječiji hor ilahija i kasida i svečanosti je kraj. Na scenu stupa rodbina i prijatelji, obilasci i posjete krenu, a zatim sofre se stavljaju. Stavljaju se sofre posebno za muškarce, posebno za žene, a posebno za omladinu, ako dozvoljava prostor. Zakolje se jedno ili dvoje janjadi, obično se okrenu na ražnju i time se časte pozvani gosti i prijatelji.

Prvi dan dijete leži, a rodbina, prijatelji i ostali dolaze u tu kuću i daruju ga tako da mu stavljaju novac pod jastuk. Šaljivdžije vele da se darovi stavljaju pod jastuk da se ne bi utvrdio iznos darovanog novca. Pri darivanju dijete se poljubi u čelo uz blagosiljanje .

Što se tiče drugih muslimanskih krajeva kao sto su Sandžak, Kosovo i Makedonija, vjerski karakter je isti samo se tradicija, dakle običaji razlikuju. U Sandžaku, Kosovu i Makedoniji se tome pridaje daleko veća važnost nego u Bosni. Sunnet je tamo prvorazredni događaj u mjestima gdje se odvija. Tako se tamo iznajme muzičari, bubnjari i zurlasi, ispeče čitav vo na ražnju i njime počasti cijelo selo, potroši se više novca nego u Bosni na svadbi. Tamo je dijete koje se suneti glavna atrakcija i junak cijele ceremonije.

Berberova usluga je fiksirana i dobro plaćena. Moramo podvući da danas Bošnjaci posebno u dijaspori pribjegavaju obrezivanju djece u bolnicama. Taj posao povjeravaju hirurzima. Svečanost uz prisustvo imama obavljaju u svojim stanovima i kućama.

U doba Titine vladavine, bilo je slučajeva da se naša djeca nisu ni sunetila ili su se sunetila potajno tako što je žena kao bez znanja muža to radila. Danas muslimani tome sve više pridaju značaj kakav mu i pripada i to rade sa ponosom i vjerskom gorljivošću.

Stvarno su Bošnjaci i postupali tako da su kada im je vjera bila zabranjivana i kada je izgledalo da će je nestati i u ratnom vihoru 1992., postali još gorljiviji i ponosniji i u "inat" postali i ostali ono što su i njihovi djedovi, pradjedovi bili, pravi i junački Bošnjaci, koji tuđe poštuju a svoje vole i time se ponose i diče i svoje običaje ni zašto ne daju.. Neka, tako i treba!


Nijaz Salkić

14. 02. 2009.

Sofra

Sofra je bošča ili čaršaf koji se prostire na pod u sobi i sa te sofre se jede, objeduje, ruča ili iftari... Sofra se može prostrijeti na zemlju, može se servirati na siniji ili stolovima. Prava sofra se uvijek sterala, a jelo se na koljenima ili bar jednim podavijenim koljenom.


Sofre mogu biti domaće (kućne, porodične), bogataške sofre, sirotinjske sofre, iftarske sofre, sofre uglednika i dostojanstvenika, sofre ahbaba i prijatelja, mevludske, svadbene, poslovne a mogu biti i dječije.


Na sve sofre se posebno zove osim na porodičnu sofru, tamo su nas majka i babo jednom pozvali i pokazali nam gdje je sofra, onda kada smo progovorili i od tada mi znamo a da se ne zovemo gdje nam je mjesto za sofrom.


Na sve druge sofre osim majčine i babine sofre, moraš dobiti poziv i znati gdje ti je mjesto.


Kod nas Bošnjaka i muslimana odavno već postoje sofre i zna se redosljed kod sjedanja i pristajanja za sofru. Tako imamo sofru političara za koju prije izbora ima mjesta za svakoga, a poslije samo za odabrane.


Imamo još sofru pisaca i književnika, sofru glumaca i umjetnika, sofru biznismena i privatnika, sofru uleme i sofru islamske zajednice.


Neke sofradžije imaju bujruma u sve sofre, neki ne bi došli u svaku sofru i kada bi ih pozvali, a nekima nije dozvoljeno da miješaju sofre.


Obično su sve te sofre jedan zatvoreni krug za sitnu raju, mada i među tim velikim soframa ima još sofri koje se steru posebno i to su vjerovatno nove sofre i sofrice, samo ih treba dobro proučiti i ako ti nedaj Bože ustreba da ne moraš odmah tražiti mjesta i gurati se za velikom sofrom.


Sofre su naša Bošnjačka i muslimanska realnost i pred tim soframa ne treba zatvarati oči. Eto naprimjer, da bi došao do nekog našeg Bošnjačkog političkog ili vjerskog vođe, treba ti bezbroj sofrica proći, ako budeš imao sreće, a obavezno ti se na kraju ispriječe kuhari, mali ili veliki i konačno te zaustavi glavni starješina u jemek sobi, koji je ko biva šef te jemek odaje u kojoj se stere sofra i koji kaže ne može dalje...


E, kad se sjetim Sire ( historije Poslanikova života) i Poslanika Muhammeda s.a.v.s. i kazivanja, da je do Poslanika mogao svako doći i siromah i prosjak i bogat i car, a da Poslanik nije pravio razliku, zaboli me namah želudac.


Za Poslanikovu sofru si mogao doći, a da se ne najavljujes i mogao si biti saslušan, nasavjetovan i veseo otići kući, istog dana. Kod Omera r.a., nije bilo šefa kabineta, šefa protokola, tajnika, sekretara, kod Omera r.a., si isti dan mogao biti lijepo dočekan i primljen.


Sofra je lijepa naša Bošnjačka i muslimanska tradicija, samo smo do te sofre napravili pregrade, tarabe i današnja nam sofra dođe više kao smetnja druženju i obilascima, nego za druženje i širenje ljubavi među ljudima, rodbinom, a o imanu i islamu, i da ne govorimo.


Nijaz Salkić