30. 11. 2009.

In memoriam – SREBRENICA na hiljade tužnih lica

Dok sjedim u udobnoj stolici za računarom u poluzamračenom stanu, prelistavam bilješke koje napravih prošlo ljeto i dođoh do datuma 11. juli. Taj dan bio sam na velikom ispraćaju u Potočarima. Gledao sam u veliku kolonu tabuta prekrivenih zelenom čohom, na kojoj su bili pozlaćenim slovima ispisani reci iz Kur'ana. Vidio sam mnogo osoba. Mnogo tužnih duša, iz čijih srca se tuga ispoljavala na različitim licima. To me podsjeti na dva imena dana Sudnjega.

Dan okupljanja i tuge, kada će sve generacije, minulih i nadolazećih generacija stajati na jednom mjestu. Svi tužni i uplašeni. Jedna lica su bila izborana, poput oranica proljetnih. Niz ta izborna lica kotrljale su se suze velike i krupne. Ta lica me podsjetiše na lice stare nane Esme, nad čijim licem su se slijevale bujice suza nad tijelom poginulog joj sina Zikrijaha. Druga su lica bila svijetla i zategnuta. Ličila su na ledenice, koje se uhvate na krovovima kuća, za vrijeme zime i mrazeva. Otopine snijega, pretvorene u bistru i nezamućenu vodu, kotrljale su se niz ledenice, upravo i baš tako, kako se kotrljaju ta dva bisera niz lice bijelo, sestre moje. To me podsjeti na lice Zikrijahove kćerke Zikrete, koja je plakala nad tabutom babe svoga. To je u Fuadu mom izazvalo još veći vapaj i bol. Zašto Bože, da se uvijek sjećam tog neumoljivog prizora?! Treća lica su bila požutjela i blijeda. Nijemo su i bez komentara gledala zelene bašluke i velike žute tahte. Bila su nijema baš zbog tog što su svjesna da će i ona doći na ovo mjesto. Znam da će i njihova lice liti suze pred svjedokom jastukom, kada se naveče spuste na počinak u tamu. Oh Bože, moje srce svaki put zavapi prisjećajući se tih lica. Najviše će mi u sjećanju ostati lice, lice jedne žene. Stajala je blizu mene. Njeno lice je bilo naivno, nevino, uplašeno i tužno. Da sam slikar, umio bih to bolje predstaviti. Rekoše da jedan prizor vrijedi koliko hiljadu riječi. Sjetih se hadisa, da će svaka udovica biti u Džennetu sa Poslanikom s.a.w.s. Na njenom licu je bio oslikan žal i jad. Niz njene drhtave i ispucale usne, tekle su neumoljive dove i fatihe. Njene tanke i mršave ruke su potirale tužno i uplakano lice, sa riječima amin na usnama. To su bila različita lica majki, supruga, kćeri, sinova, sestara. Svako je to lice činilo jedan orginalni dio u tom mozaiku i davalo svoj udio u tom tužnom prizoru. Svako je lice bilo različito, a u isto vrijeme i isto, tužno. Tačno, tuga ih je sve povezivala. Ona je bila ta koja ih je poistovjećivala. Oh, zašto tuga? Zašto ih radost nije povezivala često se pitam. Odgovor pronađem sam u sebi: to je Božije. Tako je moralo biti. Peta lica su bila ona lica koja nisu bila tužna. Njihova lica nisam vidio, ali mogu pretpostaviti da su bezdušna i da ih savjest neće peći, zato što su oduzeli tuđe pravo na život. Niz njihova lica neće teći potoci suza. Poseban dojam na mene su ostavile oči jedne žene. Njene oči su bile željne da vide babu djece svoje. Oči onih koji su počinili genocid nisam vidio, ali mogu da pretpostavim. Na njihovim očima se sigurno neće pronaći tragovi tuge i žalosti. Naprotiv, na njihovim bolesnim očima sjat će svjetlo ponosa, zbog gnusobe koju su počinili. Sram neka ih bude! Sljedećeg čega se sjećam bile su ruke. Svaki par ruku držao je tabute, velike žute tahte ili pak bašluke. Ruke žena i djece bile su uperene u nebo i bile su zauzete dovama. Sjetih se ruku nane Esme, koje su bile koščate, stare i išarane staračkim pjegama.Provlačile su se kroz kose Zikrijahove.Na sve ovo me podsjeti nebo, koje je tog dana plakalo.

Dženan Hasić

25. 11. 2009.

Domovina je kao zdravlje, što je više gubimo sve je više trebamo

Naslov ovog mog teksta potpuno se osvjedočava posljednjih godina na našim prostorima. Tako je pogotovo bilo od 1992. do 1995. godine, ali iako je rat završen, borba za našu domovinu nije prestala.


Našu domovinu smo počeli, kao nikad u njezinoj dugoj historiji, gubiti u vremenu u kome mi živimo. Kada se na Bosnu i Hercegovinu srušila ta strašna oružana agresija, uvjerili smo se da je baš tako. Shvativši da je gubimo i da bismo je mogli izgubiti, tek smo tada zaista mogli shvatiti koliko nam domovina mnogo znači.


Mladi ljudi to uglavnom znaju iz pričanja drugih, ali sva iskustva potvrđuju da je zdravlje najdragocjenije što čovjek posjeduje. I, umjesto da se učimo na tome iskustvu i da se neprekidno brinemo o zdravlju, u njegovu vrijednost se uvjerimo tek kad se naruši naše vlastito zdravlje. Ali i to nam ne bude opomena. Čovjek je biće zaborava. Čim bude bolje, zaboravimo ono što je prošlo i opet se ne brinemo o sebi. Tako se događa da zdravlje, nažalost, najbolje znaju cijeniti oni koji su ga nepovratno izgubili. Tek se tada shvati njegova prava vrijednost.


Domovina je među najvećim vrijednostima koje treba cijeniti. Ne možemo ni zamisliti kako bi nam bilo i šta bi s nama bilo da smo ostali bez domovine. Nasreću, mnogi patrioti su na vrijeme shvatili da bi to bio nenadoknadiv gubitak, pa su je branili nadljudskom snagom. Naša domovina Bosna i Hercegovina tako je branjena i u našem kraju, u ovome dijelu Bosne. O tome mnogo znamo i znamo da nas je to preskupo koštalo da bismo smjeli zaboravljati.


Ponosimo se našom borbom u obrani naše domovine, ali moramo pamtiti sa koliko je žrtava ona branjena. To nam mora biti opomena. Pogotovo što se pokazalo da se borba za Bosnu i Hercegovinu nastavlja i u miru. Svjedoci smo svih zbivanja. Moramo biti krajnje oprezni i odgovorni. Baš onakvi kakvi bismo trebali biti kad bismo se pravilno brinuli o vlastitom zdravlju. Ne smijemo biti aljkavi jer bi nam sve moglo postati najružnija prošlost. Tu, kao i sa zdravljem zavaravanja nema.

Bez domovine bismo bili kao i bez zdravlja. Ubrzo nas ne bi bilo.