Dok sjedim u udobnoj stolici za računarom u poluzamračenom stanu, prelistavam bilješke koje napravih prošlo ljeto i dođoh do datuma 11. juli. Taj dan bio sam na velikom ispraćaju u Potočarima. Gledao sam u veliku kolonu tabuta prekrivenih zelenom čohom, na kojoj su bili pozlaćenim slovima ispisani reci iz Kur'ana. Vidio sam mnogo osoba. Mnogo tužnih duša, iz čijih srca se tuga ispoljavala na različitim licima. To me podsjeti na dva imena dana Sudnjega.
Dan okupljanja i tuge, kada će sve generacije, minulih i nadolazećih generacija stajati na jednom mjestu. Svi tužni i uplašeni. Jedna lica su bila izborana, poput oranica proljetnih. Niz ta izborna lica kotrljale su se suze velike i krupne. Ta lica me podsjetiše na lice stare nane Esme, nad čijim licem su se slijevale bujice suza nad tijelom poginulog joj sina Zikrijaha. Druga su lica bila svijetla i zategnuta. Ličila su na ledenice, koje se uhvate na krovovima kuća, za vrijeme zime i mrazeva. Otopine snijega, pretvorene u bistru i nezamućenu vodu, kotrljale su se niz ledenice, upravo i baš tako, kako se kotrljaju ta dva bisera niz lice bijelo, sestre moje. To me podsjeti na lice Zikrijahove kćerke Zikrete, koja je plakala nad tabutom babe svoga. To je u Fuadu mom izazvalo još veći vapaj i bol. Zašto Bože, da se uvijek sjećam tog neumoljivog prizora?! Treća lica su bila požutjela i blijeda. Nijemo su i bez komentara gledala zelene bašluke i velike žute tahte. Bila su nijema baš zbog tog što su svjesna da će i ona doći na ovo mjesto. Znam da će i njihova lice liti suze pred svjedokom jastukom, kada se naveče spuste na počinak u tamu. Oh Bože, moje srce svaki put zavapi prisjećajući se tih lica. Najviše će mi u sjećanju ostati lice, lice jedne žene. Stajala je blizu mene. Njeno lice je bilo naivno, nevino, uplašeno i tužno. Da sam slikar, umio bih to bolje predstaviti. Rekoše da jedan prizor vrijedi koliko hiljadu riječi. Sjetih se hadisa, da će svaka udovica biti u Džennetu sa Poslanikom s.a.w.s. Na njenom licu je bio oslikan žal i jad. Niz njene drhtave i ispucale usne, tekle su neumoljive dove i fatihe. Njene tanke i mršave ruke su potirale tužno i uplakano lice, sa riječima amin na usnama. To su bila različita lica majki, supruga, kćeri, sinova, sestara. Svako je to lice činilo jedan orginalni dio u tom mozaiku i davalo svoj udio u tom tužnom prizoru. Svako je lice bilo različito, a u isto vrijeme i isto, tužno. Tačno, tuga ih je sve povezivala. Ona je bila ta koja ih je poistovjećivala. Oh, zašto tuga? Zašto ih radost nije povezivala često se pitam. Odgovor pronađem sam u sebi: to je Božije. Tako je moralo biti. Peta lica su bila ona lica koja nisu bila tužna. Njihova lica nisam vidio, ali mogu pretpostaviti da su bezdušna i da ih savjest neće peći, zato što su oduzeli tuđe pravo na život. Niz njihova lica neće teći potoci suza. Poseban dojam na mene su ostavile oči jedne žene. Njene oči su bile željne da vide babu djece svoje. Oči onih koji su počinili genocid nisam vidio, ali mogu da pretpostavim. Na njihovim očima se sigurno neće pronaći tragovi tuge i žalosti. Naprotiv, na njihovim bolesnim očima sjat će svjetlo ponosa, zbog gnusobe koju su počinili. Sram neka ih bude! Sljedećeg čega se sjećam bile su ruke. Svaki par ruku držao je tabute, velike žute tahte ili pak bašluke. Ruke žena i djece bile su uperene u nebo i bile su zauzete dovama. Sjetih se ruku nane Esme, koje su bile koščate, stare i išarane staračkim pjegama.Provlačile su se kroz kose Zikrijahove.Na sve ovo me podsjeti nebo, koje je tog dana plakalo.
Dženan Hasić
