Negdje na početku školske godine, kada je sve bitnije od ocjene, kada je frizura najbitnija stvar i kada se pamet halali za jedan osmijeh simpatije, desio se čas matematike kojeg ću dugo pamtiti. Učiteljicu matematike znali smo kao ters insana. Još kad je nešto bila jezijet, onda bi cijeli razred zabezeknuto zurio u tablu i šutio kao zaliven. Na taj čas matematike, ušla je u učionicu bihuzur, kao i obično. Uzela je dnevnik upisala čas i nastavila: ”Djeco, danas ponavljamo staro gradivo. Meho, koliko je dva plus dva?”
“Četiri,učiteljice.”
“Sjedi Meho, pet.”
“Znao sam, “lupi se Meho rukom po čelu, a ona nastavi ispitivanje.
“Elma, kupio babo sedam kifli, na putu do kuće pojeo tri, koliko je kifli donio kući?”
“Sedam učiteljice!”
“Kako biseru moj?”
“Pa četiri je donio u cekeru, a tri u trbuhu.”
Dok smo upisivali rezultate, Edo je kao i obično dobio ”kliker” pitanje: ”Mama ima šest jabuka koje treba ravnomjerno raspodijeliti na troje djece. Kako će to učiniti?”
“Skuhat će hošaf, učiteljice”, odgovori samouvjereno Edo.
“Sjedni biseru moj”, reče učiteljica i po prvi put od kad je znamo razvuče osimijeh. Zaklopi dnevnik i nastavi. ”Draga djeco, znam da vam je ponekad teško i dosadno učiti. Više biste voljeli izaći na ulicu, na igralište, u šetnju. Ali, mora se učiti jer život nije samo igra i zabava. Pred vama je budućnost koja će tražiti učenu i sposobnu omladinu da gradi našu zemlju. Zato ne ljutite se na mene, to je za vaše dobro. Život je matematika sa više nepoznatih. Budite dobri i učite da bi uz Božiju pomoć uspjeli.”
Zvonio je kraj časa matematike i početak radosti koju je u našim dušama probudila priča učiteljice.
Poslije svega samo je Meho imao odgovor: ”Ponekad i iz ters insana progovori melek!”
Mirsad Puce
Nema komentara:
Objavi komentar