Ogromnih 365 dana i 6 sati... Koliko je ovo dugačko vrijeme... Čovjeku se čini da nikada neće proći. Međutim, samo da ne padne čovjekovih šaka, kao i sve drugo, pa i vrijeme, on u jednom trzaju potroši! Zaista, zar nećemo odgovarati za vrijeme koje smo potrošili, zar nećemo podnijeti račun za vrijeme koje smo proveli u prazno? Doći će dan kada će se od nas tražiti podnošenje računa.U suri El-Haakkah, Uzvišeni Allah kaže slijedeće: “Tada će ispitivani biti i nijedna tajna vaša neće sakrivena ostati. Onaj kome se knjiga njegova u desnu ruku njegovu da, reći će: 'Evo vam, čitajte kjigu moju, ja sam čvrsto vjerovao da ću račun svoj polagati'.“
Prošli dani će ponovo doći i pitat će nas za dane koje smo proveli u prazno. Naš Poslanik, s.a.w.s., zbog toga kaže: ”Prije nego što vas pozovu da podnesete račun, preispitajte sami sebe.” Podsjeća na preispitivanje nefsa koje svaki musliman mora često uraditi.
Zbog toga mi svaki kraj godine donosi tugu. Zašto? Na jednu starnu to što prođe još jedna stranica našeg života, što dvorac našeg tijela propadne za još godinu dana, kao da čujem da mi bijele vlasi kose, povijena leđa, bolovi u tijelu, govore: ”Hej, putniče, znaš li da si se za još jednu godinu dana približio kaburu?” I nutrinu mi ispuni tuga. Zaista se čudim onima koji kraj godine proslavljaju kao da je neki praznik.
Ako nam je do toga, duge godine završavaju se sa bolom i srećom, sa rastancima i sastancima, ali-šta mi radimo? Možemo li biti od koristi nama samima, našoj porodici i našoj okolini? Ima li trenutaka kada osjećamo kajanje?
Naš život je knjiga... Tu knjigu neprestano ispisuju meleki... Nemojmo je ispunjavati praznim i ružnim stvarima! Zamislite da nam jedan prijatelj pruži dnevnik i kaže: ”Piši o meni!” Šta bismo uradili? Zar ne bismo pisali samo lijepe stvari zato što će ih čitati naš prijatelj? Isto tako će na dan Mahšera naša životna knjiga biti čitana. Zar nas ružne stvari neće postidjeti?
Umjesto da razmišljamo ovako i da budemo najbolji Allahovi robovi, nama ne priliči da se ludiramo poput engleske omladine na londonskim trgovima, da divljamo poput francuske omladinepo ulicama Pariza i da se zabavljamo sve do zore kako to radi američka omladina u New Yorku.
Kada već ne ličimo na njih, onda za Novu godinu pozovimo naš nefs na obračun, popričajmo sa njim. Kažimo mu slijedeće: ”Moj nefsu, koji me u ovom svijetu iskušenja ne ostavljaš samog, koji si mi nekad veoma dobar prijatelj i koji me čuvaš od grijeha, a koji činiš da se nekad izgubim u ovim iskušenjima! Ja ti nimalo ne vjerujem! Neprestano me lažeš, radi svojih želja stalno me guraš u štetu. Osim toga, toliko si nevjeran da me ni nakon životnog vijeka koji sam proveo sa tobom ne ispraćaš čak ni do kaburske kapije. Grijehe koje smo učinili zajedno ostavljaš samo meni.”
Sve velike osobe nisu se oslanjale na svoje nefsove, nipošto ih nisu mazili. Umjesto da ga brane poput nekog advokata, uvijek su ga ispitivali poput tužioca. Neprestano su ga teretili: ”Moj nemirni nefsu!” Život ovih osoba mora biti uzor našim životima. Nemojmo gledati nefs koji se igra našim vječitim životom.
Pitali su velikog čovjeka, Imama Šibliju:
“Kakvim ste iskušenjima zaradili ovako visoka stanja, ovakve osobine do kojih niko nije mogao doći?” Veliki čovjek im je odgovorio: ”U mojoj školi bilo je dosta ispita. Među pitanjima je najstrašnije bilo: ”Sa kim ćeš se boriti?” Moj odgovor na ovo pitanje je glasio: ”Veliku borbu vodit ću s mojim nefsom.”
Ovako objašnjava događaj iz kojeg je uzeo pouku: ”Jednom, pored neke rijeke, vidio sam psa kako u čudu stoji na obali. Pas je iz suhih usta ispružio jezik, zadihano je gledao u vodu, ali nije imao hrabrosti ni gutljaj da popije. Kad je ono, u vodi vidio svoj odraz, i kad god bi se nadnio na vodi bi vidio “drugog“ psa i od straha bi se povukao. Shvativši da ga ovo neće nikud odvesti, najzad se bacio u vodu. Bacivši se u vodu, onaj “drugi” se izgubio i on se tada slatko napio vode.
Izvukao sam pouku iz ovog stanja psa zato što mi moj nefs stalno prijeti, sprječava me da pijem iz vječitog života duhovnosti .Odjednom sam pocjepao perdu mojih želja, koja im je bila ogledalo i počašćen sam ovim nimetom.”
Nakon poučnog događaja, kakvi li smo u borbi s nefsom mi koji se trudimo položiti dunjalučki ispit? Da li nam je nefs prepriječio put pa upravlja nama ili je ostao pozadi i ide za nama?
Ove riječi podsjetile su me na priču o hazreti Junusu a.s. Znate ovu poznatu priču, kada ga u mrkloj noći bacaju u more? U okolini nema nikoga da ga spasi i u takvom stanju dolazi riba i guta ga.
Kada razmislimo, ovo je uistinu strašno, međutim, naše današnje stanje mnogo je strašnije od hazreti Junusovog stanja. Pitate zašto. Šta bi se desilo da hazreti Junusa a.s. riba nije izbacila na kopno? Njegov dunjalučki život od nekoliko godina bio bi uništen. Ali, riba koja je progutala nas, mnogo je strašnija od ribe koja je progutala hazreti Junusa a.s. zato što su nas loše želje našeg nefsa progutale, rade na tome da nas unište. I to da nam unište naš vječiti život.
No, nastavimo se obraćati našem nefsu: ”ti si centar svih užitaka.” Međutim, naspram tih prolaznih užitaka ja moram mnogo više voljeti od tebe moga Stvoritelja koji mi daje vječiti užitak i mnogo više moram robovati Njemu nego tebi. Da, ti i da jesi dostojan ljubavi, Onaj ko je stvorio ovo tijelo mnogo je više dostojniji ljubavi i uzvišenosti od tebe.
Esra Nuray Sezer
Nema komentara:
Objavi komentar