Neki čovjek je zalutao u pustinji.
Nemilsrdna sunčeva žega gotovo ga je ispila. Odjednom ugleda oazu. "Fatamorgana" - mislio je, "igra svjetla i zraka, koji me žele zavesti."
Približavao se oazi, ali ona nije isčezavala. Vidio je datule, travu i stijene iz kojih je izvirala voda.
"To je, razumije se, fantazija gledanoga" - razmišljao je, "pa jasno, sad čak čujem žuborenje vode. Halucinacija sluha! Kako je priroda nemilosrdna!"
Skapao je u tim mislima i umro.
Sahat kasnije našla su ga dva beduina. Reče jedan: "Možeš li ti takvo šta razumijeti? Datule mu rastu uz sama usta, a on pored samog izvora leži - skapao od gladi i žeđi!"
"On je moderan čovjek" - odgovori drugi beduin, "nije vjerovao..."
Nema komentara:
Objavi komentar