Živješe jednom istočna kraljica Lejla, čija mudrost obasjavaše zemlju poput Sunca, čiju inteligenciju niko ne mogaše nadmašiti a bogatstvo niko nikada dokučiti.
Jednoga dana vezir (ministar) uđe na njen dvor tužna lica i reče: "O Lejla, ti si najpametnija, najveća, najmoćnija žena u našoj zemlji ali čuh nešto veoma uznemirujuće dok putovah našim predjelima. Gdjegod bijah ljudi te poštuju ali neki govore ružne stvari o tebi. S tobom zbijaju šalu i žale se na tvoje mudre presude. Od svih moćnika moćnija si ali kako može jedna takva suprotnost postojati u tvojoj stvarnosti?"
Kraljica Lejla lagahno se osmijehnu i odgovori:"Vjerni moj veziru, kao svaka osoba u mome kraljevstvu i ti znaš šta sam učinila za sve vas. Sedam zemalja pod mojom su kontrolom, u njima vlada dobro i napredak. U sedam zemalja ljudi me vole zbog moje pravičnosti. U pravu si, mnogo toga mogu učiniti. Mogu narediti da se ogromne kapije moga grada zatvore, ali jedno ne mogu učiniti. Ne mogu zatvoriti usta mojih podanika. Nije stvar u tome šta neki od mojih podanika govore, neistine i loše stvari. Ono što je bitno jeste da ja unatoč tome i dalje činim dobro."
Nema komentara:
Objavi komentar