(priča je napisana prema istinitom događaju)
Od nura koji je jači i od brda svjetlosti vidim samo njene listove, ali dovoljno da znam da je ruža. Ruža uvenulog lista s kapljicama rose, rose koja podsjeća na suze. Pitam se čemu rosa, zar svjetlost nije ta koja čini da kapi nestanu? Čini mi se da se sve više povija mjestu odakle je i procvjetala.
O svjetlosti! Zar jedan tračak svoj ruži dati nećeš? Zar ne znaš da ovaj skoro osušeni cvijet koji je odveć bez mirisa ne može bez tebe ni jedan tren?
A ti... kao da bajku pišem... čitaš redke i pored svega sumnjaš.
Šta je to tako veliko moglo biti da nećeš da zrakama svojim skloniš taj oblak koji me od tebe dijeli?!
Prije si me svojom ružom zvao, sve dok nije slučajni prolaznik igrajući se pokušao da uzme jednu laticu.
Bila sam nepokolebljivo čvrsto uvjerena: sad će se dogoditi čudo. Misliš li da bih ja tebe osudila bez toga da ti bilo šta kažeš?!
Naravno da ne bih. Ali šta bi moja uvjerenja vrijedila prema tvojima? To je bilo čudo kome sam se nadala u svojoj tjeskobi... Ali nije se dogodilo, pa čak ni to da rosa s ružinog cvijeta bude mehlem kada su te oči žarile.
Posmatrajući to s brda, moja svjetlost postade tama... Tada su se nizale riječi pokajanja, a on kao da ne razumije više ni jednu ružinu riječ! Pa čemu riječi izgovarati kada one za njega postadoše trnje preko kojeg prelazi obazrivo.
Zar su te omamili silni cvjetovi Maka pa stojiš na mjestu bez brige da li je nekome potreban tvoj sjaj?
Ranije, kada je Sunce mjenjao Mjesec ni tada nisam bila sama. Obasjavao si me i bijah sigurna u mrkloj noći.
No, ovih dana čini mi se da su noći hladnije, a odsjaj Mjesečev jedva da se vidi.
Nisi me trebao navići na sjaj, ako već tako lahko posustaješ.
A i zašto bi neko poželio ružu uvenulog lista, kada zna da u blizini postoji rujnija, a povratka nazad znaj nema.
I to što kaže svijet i šta stoji u knjigama, to za mene više nije mjerodavno. Ja sama moram razmisliti da bi mi stvari bile jasne...
Skriveni ružičnjak
Nema komentara:
Objavi komentar