Poljubiti dušu

Počinjem ovu kratku priču s pitanjem za uvaženog čitaoca, da li je dozvoljeno mladiću da u srcu djevojke ciljano probudi ljubav prema sebi s ciljem da na tu ljubav nakalemi ljubav prema Allahu?

Pogledajmo o čemu se konkretnije radi. Radi se o mladiću, a bilo je više njih, koji je bio svjestan svog šarma, živog i zanimljivog lica kao i primamljive boje glasa koji bi u svojoj jačini, sigurnosti i nekom vatrenom pucketanju neodoljivo mamio pažnju, bez obzira na samu kvalitetu govora, koja opet nije bila niska.

Bio je obučen da poziva u islam omladinu koja je bila prepuštena tami diskoteka, kafića, modnih pisti…

Bolje rečeno, bio je selektovan i obučen da privuče pažnju djevojaka koje su bile iskušane svojom ljepotom te dovedene tim varljivim darom u čeljusti prefirganih vukova, željnih njihove eksploatacije i zarade na račun njihovih tijela.

Filozofija obuke, koju je uspješno prošao, se ogledala u čistom i plemenitom nastojanju da se ubrizgaju antitijela u najzaraženije dijelove društvenog organizma s ciljem spasenja tih dijelova organizma od većeg oboljenja ili izumiranja. Bili su svjesni svih dimezija opasnosti jednog takvog zadatka, potpuno jasno shvatajući da se u svemu tome sami mogu izgubiti. Međutim, želja da pomognu svojim vršnjacima, kao i neodoljivi izazov da poraze pogane vukove, bili su veći od straha za njih same.

Jedan od tih mladića je bio raspoređen da vrši uticaj među manekenkama.
Navraćao je na modnu pistu s ciljem da prouči mentalitet ljudi koji od tog posla imaju najveću korist kao i da shvati žrtve tog posla.

Svojim pojavom nije bio upadljiv, pošto se nosio otmjeno i elegantno. Sigurnost u pogledu i hodu, koji su bili odraz čvrstog imana i svjesti o Allahu, ulijevala je u drugima poštovanje prema njemu.

Lahko je stupio u kontakt s ljudima koji su sjedili zavaljeni u fotelje i posmatrali mlada tijela koja su pronosila na sebi različite vrste platna i tkanina.

-Volis žene? Došao si na pravo mjesto! Teško da odavde odeš praznih šaka! - dobacio mu je čovjek sladostrasnog sjaja u očima, koji mu je usljed uočenog duševnog hendikepa počeo i fizički da liči na spodobu.

Uzvratio mu je osmijehom i podignutom obrvom, ne želeći da pravi sebi neprijatelje, iako je i za to imao talenta.

Sjeo je u fotelju pored ostalih ljubitelja tkanine pažljivo posmatrajući cio jedan mali svijet događaja koji se odvijao od šetnje po modnoj pisti do razgovora, skoro uvijek sličnog sadržaja, koji su vodili ljudi oko njega.

Opazio je čovjeka u svojim četrdesetim, obučenog u skupocjeno odijelo, a po čijem se držanju moglo naslutiti da ima direktan uticaj na sudbinu ovih djevojaka koje ponosno i graciozno šeću gore-dole. Povjerljivo je razgovarao sa dvojicom ljudi.

-Možete imati dva komada koja odaberete pošto ovih dana imamo novih djevojaka koje su zaslijepljene jakom željom da uspiju u ovom poslu. Lahko ću ih ubijediti da večera i sve što uz to ide sa dvojicom utjecajnih ljudi poput vas, može biti presudnog značaja za njihovu karijeru – rekao je povjerljivo i sigurno, dok su ova dvojica, sa zadovoljstvom na licu i užarenih očiju, likovala.

U prvi mah, čuvši izraz dva komada, pomislio je da govore o nekim predmetima. Možda namještaj, automobili, motori, skuteri… Ne! Oni su govorili o ovim djevojkama koje su ponosne glave i sigurnog koraka izlagale publici odjeću.

Površan posmatrač bi, gledajući ih kako zadovoljno i odvažno idu do kraja piste, mogao pomisliti da te djevojke imaju jasan cilj i da znaju gdje idu. Međutim, nakon dolaska do kraja piste naglo bi se okrenule i vraćale nazad iako im ni oči niti lice nisu odavali da su, možda, nešto zaboravile. Bile su poput lutki na navijanje.

Uprkos ovim zapažanjima koja su mu navirala u um, nije ih osuđivao. Sjetio se svoje sestre koja bi možda bila isto tako iskušana da nije bilo čvrste i mudre očeve ruke. Nije znao njihove sudbine niti okolnosti koje su ih dovele ovdje. Sve što je osjećao prema njima je bio dubok osjećaj sažaljenja koji je brzo prerastao u jaku želju da im pomogne.

Nakon što je zvanično izlaganje odjeće privedeno kraju, djevojke su se ubrzo iz svlačionica vratile u salu gdje su imale priliku da se upoznaju sa mnoštvom muškog svijeta, pretežno sličnih interesa. Menadžeri su predstavljali djevojke svojim prijateljima, kolegama, ljudima od novca i uticaja, koji su se u sebi vučje oblizivali.

Nije gubio vrijeme nego je brzo i pažljivo prišao djevojci koja se izdvajala od ostalih po drskijem pogledu i hodu. Bila je iznenađena direktnošću nastupa, prijatnošću osmijeha i tako bezazlenim pozivom da porazgovaraju. Ona je vješto skrivala svoju zbunjenost koja je najviše bila prouzrokovana njegovim pogledom koji je bio drugačiji od pogleda ostalih muškaraca koje je sretala. Kod drugih je viđala želju da je posjeduju i imaju. U njegovom pogledu nije bilo toga. Bilo je nešto veće što ju je činilo nesigurnom i znatiželjnom. On je znao za tu posebnost u svojim očima pošto je bio svjestan da su oči ogledalo duše, a njegova duša je bila okupirana ciljevima koji su nadilazili ovaj svijet.

Njoj se pak obraćao s osmijehom i prijatnošću kojom je skrivao svoju uobičajenu ozbiljnost. Predstavio se samo kao student i da voli razgovarati sa interesantnim i posebnim ljudima. Gledao ju je direktno u oči jer je morao ostaviti jaku impresiju s ciljem da osigura dugotrajan razgovor.

Ovisnici o strastima su nekada slični ovisnicima o drogi koji u samom početku svog tretmana moraju primati manje količine droge s ciljem postepenosti otklanjanja otrova iz organizma. Naglo uskraćenje elementa o kojem je čovjek potpuno ovisan ga može ubiti ili vječno udaljiti. A to nije htio.

Svoj verbalni ples je, kao i obično, uspješno vodio i pričao joj je o prefinjenim stvarima u životu. Ona se osjećala ugodno i sigurno. Ovo je bio prvi put da neko posvećuje pažnju njenoj duši. Kroz glavu joj je prolazila misao “gdje si bio cijelog mog života”, a to je misao koja se javlja u osobi samo kada osjeti zadovoljenje nekih vlastitih duševnih potreba za koje nije ni znala. On je jasno primjećivao da se njene crte lica mijenjaju i da joj oči poprimaju pitomiji izraz.

Pričala mu je o sebi o svojim roditeljima koji su različite vjere i kako je zbog toga izbjegavala i džamiju i crkvu u cilju da se, jednom od njih, ne zamjeri. Spominjala je svoju vjeru u Boga do kojeg nije nalazila puta i želju da živi kvalitetnijim životom. Bila je svjesna da će je korak ka boljem i drugačijem neminovno odvesti u samoću i napuštenost koje se bojala. On je shvatao da je taj vid straha jedan od razloga što današnje djevojke ostaju na putevima propasti…

Njihovi susreti su postali učestali i uvijek bi se doticali stvari koje bi on objasnio na način da bi ona otkrivala nove, zaboravljene dijelove vlastite duše koji bi vapili za svojom hranom.
Ono što je posebno zanimljivo, u samom početku, nije je opterećavao islamskim propisima nego joj je pričao o svojim dječačkim željama, maštama, radostima te je na taj način uspio da je poveže sa onom čistom i bezgriješnom djevojčicom u njoj samoj.

Jednom prilikom ju je upitao: -Da li si ikada sanjala i u snu bila svjesna da sanjaš?
Veselim pogledom i nestrpljivim klimanjem glave mu je dala doznanja da nastavi.

-Kao dijete sam sanjao kako se nalazim u ogromnoj samoposluzi na odjelu gdje su čokolade i ostali slatkiši. U samom snu sam bio svjestan da je to ipak san i da sam nepovrijediv. Da mi niko ne može ništa. To mi je dalo hrabrost da se samovoljno počastim sa svim što mi je srce željelo. Namrgođeni i razljućeni prodavači mi nisu ulijevali strah. Štaviše, njihove prijetnje su me tjerale na smijeh pošto sam znao da mi ne mogu ništa. Gurao sam razne slatkiše u usta i sa osmjehom u očima čekao da vidim kako će me njihov dodir, stezak za moju malu mišicu vratiti u javu. I to je sve što su i mogli da mi urade, da me probude – govorio joj je s dječijim nestašlukom u očima.

Sada je slušala raznježeno i gotovo djetinje. Spominjao je stavove nekih islamskih učenjaka koji su tvrdili da su ljudi na ovom kratkom i prolaznom svijetu samo spavači koji se sa svojom smrću bude i počinju pravi i stvarni život. Naglašavao je da čovjek ne treba biti mjesečar, ali treba da ima taj osjećaj nepovrjedivosti i nesalomljivosti, bez obzira na okolnosti, sve dok u sebi osjeća živo srce i suptilnu dušu kojom dotiče svijet oko sebe. To je taj osjećaj koji prepada nevjernike i navlači im strah u najskrivenije ćoškove njihovim malih i tamnih dušica.

-Dušu nam niko ne može zarobiti. Na nju ne mogu staviti lisice. Ona je slobodna. Allahova tajna koju ništa ne može spriječiti da nađe put do svog Gospodara, samo ako to ona želi – govorio je glasom koji je ličio na miran okean ogromne snage.

Bila je ushićena ovim govorom. Počela je da otkriva detalje suptilnog svijeta vlastite duše koji je bio zaboravljen i potisnut tijelom. Razmišljala je o svojim prošlim vezama i bolno nazirala njihovu površnost. Shvatila je da niko do tada nije poljubio dušu u njoj. Poljupcem koji tu dušu vidi, osjeća i razumije. Osjetila se jako siromašnom i praznom. To je bio momenat kada je počela da se stidi svog razgolićenog tijela.

On je nastavio da joj priča i da joj odgovara na učestalija pitanja. Bio je svjestan njenog napretka i sazrijevanja kroz razgovore. Osjećao je zadovoljstvo u srcu i neizrecivu zahvalnost prema Allahu što je uspio doprijeti do jednog bića i aktivirati u njemu ostatke zdrave prirodnosti koji su sada nezaustavljivo rasli stvarajući red i harmoniju.

Godina dana je prošla odkako ju je zadnji put vidio. Čuo je da su se desile mnoge pozitivne promjene u njenom životu i da se ne bavi više manekenstvom, te da radi na nekoj radio stanici gdje je uređivala određeni program. Sjedeći jednom prilikom u restoranu čuo je na radiju poznat glas. I sada malo drzak ali smiren, stabilan i sa notom zadovljstva, koji je govorio: ”A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od njihovih ukrasa vidi išta, osim onoga što je ionako spoljašnje…”

Drvo imana je bilo vješto nakalemljeno na ljubav ciljano probuđenu prema samome sebi. To drvo se, uprkos par slomljenih grančica, primilo i nastavilo da se širi i razvija noseći u svojim krošnjama svo bogatsvo mirisa, boja i sočnih plodova.

Na izlasku iz restorana ga je dočekao hladni februarski dan u koji se cijelim bićem utopio. Svjež vazduh mu je ispunjavao pluća, dražio uvijek vodene oči i budio nezaustavljivu energiju koja je vodila njegove noge od knjižare do knjižare…