Otpadnik

- Šta hoćete da kažete time?

- Ne bih da ponavljam, vaša kćerka je otpadnik.

- Da li će to ugroziti moju porodicu?

- Ako se ne vrati sve na svoje mjesto, naravno da hoće.

- Onda je ubijte. Bolje nju nego cjelu porodicu. Ionako je, kako kažete, otpadnik.

- Zašto ja da prljam ruke. Ubijte je vi sami. I sahranite javno, što prije.

- Ali, kako ću prenijeti njenoj majci.

- Pa zar nije ona već za vas umrla kad je uradila ono što je uradila.

- A da je protjeramo iz zemlje.

- Budite sretni što je ja lično nisam ščepao, i požurite. Imamo mi još prečih slučajeva. Bolje je da vi to sredite. Tako ćete znati kako da vaspitavate svoju djecu.

- U redu. Onda idem, ...., zbogom

- Druže, ne zbogom, zaboravite na taj pozdrav. To možete reći kćerki, .... hahaha

Ispred porodičnog kamina sjedela su djeca. Majka je osjetila da se nešto zbiva, kao i uvjek. Ja sam sjedila iza njih, baš kao otpadnik, čekajući da otac dođe. Znala sam gdje je otišao. I znala sam šta me čeka. Ako pobjegnem, ubiće me udbaši na najsuroviji način. Ako ostanem da me moji ubiju, ubiće me laganije, ali ću više patiti da me majka gleda kako odlazim na ahiret.

Majka me pogleda, bila je ljuta i u isto vrijeme setna. Titova slika na zidu, čas je gledala u nju, čas u mene. Mislim da je tad htjela da je razbije, da je mogla. Mene nije, niti mogla niti htjela. Odjednom ustade. Za trenutak mi se učinilo da je otac došao. Ali ne, nešto je drugo imala na umu. Bez rječi, uzela me za ruku i povukla. Išla sam za njom, sve do gostinjske sobe. Zaključala je. I opet bez rječi, otvorila stari sanduk za stvari. Ispraznila ga je i povukla me u njega. I ja sam bez rječi, prihvatila šta je uradila. Zatvorila ga je, ali ne do kraja.

Sanduk je bio dovoljan da stanem u njega pa još i da se pomalo pomjeram. Bila sam zbunjena, ali u isto vrjeme sretna što mi je Allah dao pomoć preko moje majke. Elhamdulillah. Teško sam disala ali tako je moralo. U sanduku sam provela cjelu noć i molila Allaha da me tim očisti od grjeha. Iako sam se tad nadala da ih imam malo, s obzirom da sam primila islam skoro, pa su me u džemmatu zvali novorođenče. Majke nije bilo sve do jutra. Tad je lagano otvorila sanduk, i opet bez rječi, povukla me za ruku. Taj stisak nikada neću zaboraviti. Bio je to jak stisak, znak da mi želi pomoći i da me ne da udbašima u naručje. Pomislila sam gde me to vodi, šta će biti sa mnom. U njenoj i očevoj sobi, sjedila sam na krevetu dok sam je čekala da dođe.

Ušla je hitro ali i odmjereno. Dala mi je svoju garderobu, svoju šminku. Morala sam je obući. Također mi je dala svoj pasoš i stavila ga u torbu zajedno sa malo para. Nakon toga mi je donijela doručak. Bio je obilan. Ja sam jela, iako ne tako gladna. Jela sam kako bi ona bila sretna što toliko jedem hranu koju mi je spremila. Na kraju je došao trenutak, moramo se pozdraviti. Zašto joj tad nisam ništa rekla, kao da sam i ja ostala nijema u cijeloj situaciji. Žalim što joj nisam rekla koliko je volim i koliko sam sretna kao muslimanka. Samo me je zagrlila, a suze je gutala. Otvorila je vrata, svi su spavali u kući. Samo je otac izašao ranije.

Ispratila me je do vrata. Samo je rekla: „Javi se!“ Samo sam klimnula glavom. Od tad je više nikad nisam vidjela. Znam da su me sahranili u porodičnom groblju. U tom grobu je vjerovatno samo moja odjeća. Pisale smo jedna drugoj, to je bio naš jedini kontakt. Koliko sam samo puta željela da odem da je vidim. Ali nisam uspjela. Bar smo pisale jedna drugoj. Mislim da je i ona vjerovala u Jednoga Boga. Moj otac je bio uvjeren da sam to ja u grobu. Umro je, a nije saznao gdje sam i kako sam. Nije shvatio koliko sam sretna u islamu i kako sam okružena divnim ljudima koji se boje Boga.

On je živio samo za svoju ideologiju od koje mu ništa nije preostalo. Majka je umrla nekoliko mjeseci nakon njega. Svi su mislili da je to zbog ljubavi. Iz njenih pisama, shvatila sam da je to zbog nečeg drugog.

Autor: Anonimna srpkinja