Šetajući u toj prelijepoj noći, gdje je nebo brojalo žarka svjetla zvijezda, u daljini ugledah talase rijeke koji su se ispinjali i prenosili selame obalama.
Posuti srebrnim prahom daljine razbijali su se o stijene tajanstvene poput školjki, čije su se ljuljaške nalazile negdje u dubini tih ljepotom obasjanih staklastih zrnaca. Dok je žubor te predivne rijeke prekidao tajanstvenu tišinu, opijao sam se tom ljepotom.
Tražio sam nešto što je svaki pjesnik napisao u svojoj pjesmi, ali sam našao mnogo više. U toj pomutnji tišine shvatio sam zašto su Unu opisivali kao biser Krajine. Zadivljen svom tom ljepotom nisam bio svjestan koliko je vremena prošlo.
Odjedonm mi neko spusti ruku na rame. Bio je to moj mlađi brat. Rekao je: „Gdje si do sad?“
Nisam se orjentisao u vremenu i mislio sam da je prošlo nekoliko minuta, a prošlo je i nekoliko sahata.
Krenuo sam kući, a Una je nastavila teći.
Nema komentara:
Objavi komentar