Bošnjačka prava

Noć je mirna, mjesec obasjao Bosnu. Razmišljam mogu li pisati o Bosni? Njene ljepote su neopisive, ali ja se usuđujem pisati o bosanskom narodu, rijekama, džamijama, tradiciji...

Bosanski narod trebaju upoznati svi narodi koji teže ka demokratiji i treba da se ugledaju na Bošnjake, na njihovu plemenitost, čestitost, dobronamjernost, gostoljubivost. Ali rijetki su upoznali majku Bošnjakinju, koja sa ponosom i suzama u očima prati sina na front, a u dovama se moli Bogu da joj se sin živ i zdrav vrati u topli zagrljaj.

Svi dobri ljudi znaju za primitivan šumski narod, koji je Bosni i Bošnjacima nanio puno rana, zbog kojeg se Bosnom umjesto cvijeća bijele mezari, zbog kojeg je rijekama tekla krv, a nebo plakalo kad su rušili Ferhadiju, zbog kojeg su mnoga Bošnjačka djeca ostala jetimi. Oni su zlo koje Bosna pamti i pamtiće dovijeka.

Danas rijeke svojom bistrinom pokušavaju isprati krv koju su Bošnjaci prolili boreći se za slobodu, onu slobodu o kojoj nam pričaju u Super Europi.

„Svi ljudi rođeni su slobodni, sa jednakim dostojanstvom i pravima“, kaže prvi član Opće povelje o ljudskim pravima. Po rođenju i u prvim trenucima života čovjek već ima ljucka prava. Ona su zagarantovana, neotuđiva i regulisana nizom međunarodnih dokumenata.

Pitam se ja da li su baš ta prava zagarantovana i neotuđiva kada se radi o nama Bošnjacima, a zapitajte se i vi, moji dragi čitatelji.