Živio, kaže ta priča, nekakav čovjek u Samarkandu, bio ugledan i imao slugu. Pošalje on to ga slugu jednoga dana u bazar da mu nešto kupi. Ne prođe ni pola sahata, vrati se sluga sav izbezumljen i prestrašen. „Daj mi", veli „gospodaru, najbržeg a konja da bježim u Buharu. U bazaru sam vidio svoju smrt, hoda bazarom, i kad me ugleda, razgorači na mene oči. Došla po mene". Gospodar bijaše milostiv i dade slugi najbržega konja da bježi iz grada. Ali se potom nešto dosjeti, bi mu čudno kako to da njegov sluga vidi baš svoju smrt. Požuri stoga u bazar da provjeri, kad stvarno - po bazaru šeta smrt njegovog sluge. „Što mi uplaši slugu, nevoljnice crna?" - upitat će je gospodar. A smrt, mrtva - hladna, kakvu ju je Bog i stvorio, reče: „Nisam ga htjela uplašiti, samo sam se začudila kad sam ga vidjela ovdje, u bazaru. Otkud on tu, kad večeras s njim imam sastanak u Buhari?"
Da, u Buhari, prema kojoj nesretni sluga galopira na najbržem konju svoga gospodara.
Takva je smrt, okrutna i ustrajna, nemilosrdna i bezdušna, ponekad nepredvidiva i nestašna, ali uvjek vjerna, poslušna i nepogrešiva.Ako vas napuste svi u životu, smrt sigurno neće.Čekat će vas na ugovorenom mjestu. Kad je sretnete, ne okrećite glavu od nje, ne korite je, ne ljutite se na nju, ne čudite se što baš vas traži. Ne vrjedi. Nego je pogledajte pravo u oči, ne trepćući, i recite joj: "Evo mene! Jesi li se umorila?"
I sjetite se oči u oči s njom Kur'anskog ajeta: "A vi ste smrt priželjkivali prije nego što s
Nema komentara:
Objavi komentar