Jedne večeri velikan Sulejman Darani je u snu vidio jednu huriju. Njena ljepota je podsjećala na planinski potok... Očima boje lješnika pogledala je učenjaka i rekla:
„O, dobri čovječe, zašto ležiš? Zar ti ja nisam potrebna? U Džennetu me za tebe ukrašavaju, a ti spavaš!“
Allahov istinski rob odjednom skoči sa kreveta i poče drhtati kao prut. Dok je uzimao abdest, iz očiju su mu se slivale suze.
Tu večer je sve do sabaha klanjao namaz. Kada sunce iskoči iznad bijelih vrhova planine i kada se razdani, opet ga savlada san. Spustio je glavu na zemlju i opružio se.
Malo kasnije sanjao je san u koji mu ponovo dođe ona ista hurija. Međutim, ovog puta bila je jos ljepša i blistavija. Sa lica kao da joj je sunce sjalo.
Upitao ju je:„O, ljepotice! Ljepota tvoga lica se povećala! Zašto?“
Hurija pomjeri svoje usne što podsjećaju na latice ruže i reče:
„O, čovječe! Mnogo si plakao. Uzeli su tvoje suze i mazali me njima. Ova ljepota je zbog toga. Ko plače radi Allaha njemu se daje na stotine hurija!“
„U njima će biti sve one koje preda se gledaju, one koje prije njih ni čovjek ni džin nije dodirnuo.“ (Er - Rahman, 56 - 58)
„U njima će biti ljepotica naravi divnih, pa koju blagodat Gospodara svoga poričete? Hurija u šatorima skrivenih.“ (Er - Rahman, 70 - 72)
