26. 10. 2010.

Razgovor sa suzom

Jedan griješnik, skrhan i tužan, razmišljaše cijeli dan o mnoštvu svojih grijeha i manjku dobrih djela, pa se otisnu jedna suza i upita ga: ''Što si tužan, Allahov robe?''.
Griješnik se prenu i upita suzu: ''Zbog čega si kanula?''
''Zbog vreline u tvom srcu.'', reče suza.
''A šta je to ispunilo moje srce vatrom?'', upita griješnik.
''Grijesi!!!'', reče suza.
''Zar grijesi utječu na vrelinu srca?!'', začudi se griješnik.
''Da, zar nisi čuo za Poslanikovu dovu: 'Allahu moj, saperi moje grijehe vodom, snijegom i ledom.' Svaki put kad Allahov rob počini neki grijeh, u njegovom srcu se potpali vatra, koju gase jedino voda i led.'', pojasni mu suza.
''Istinu govoriš. Ja osjećam mrtvilo i tjeskobu i mislim da je to zbog grijeha.'', požali se griješnik.
''Naravno. Zaista grijesi ostavljaju posljedice na onoga ko ih čini! Pokaj se Allahu, Allahov robe.'', reče mu suza.
''Ja osjećam grubost u srcu, pa kako si uspjela iz njega izaći?'', upita griješnik.
''To je tvoja priroda, Allahov robe! Ljudi su danas zapostavili svoja srca, teško je naći bogobojazno srce koje je u stalnoj vezi s Allahom, osim malo njih.'', odgovori suza.
''A zašto?!'', upita griješnik.
''Ljubav prema dunjaluku. Ljudi su očarani dunjalukom, osim onih kojima se Allah smilovao. Znaj, dunjaluk je poput zmije, očara te svojom ljepotom, a ubije te svojim otrovom. Tako i ljudi, naslađuju se dunjalučkim ljepotama ne gledajući u otrov koji ih ubija.'', odgovori suza.
''A šta je otrov?!'', upita griješnik.
''Grijesi!!! To je otrov koji truje srce, pa ako se ne odstrani iz njega, srce umire.'', reče suza.
A kako da očistim srce od tog otrova?!'', upita griješnik.
''Kaže Allah: ''I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju.'' (Ali Imran, 135.)'', reče suza.

Gospodaru, oprosti nam grijehe naše, primi pokajanja naša i očisti i oživi naša srca. Amin!

19. 10. 2010.

Čovjek je čovjeku ogledalo

“Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda, dok on sam sebe ne izmijeni” (Er-Ra'd, 11)

Ako se neko pita zašto nema povjerenja, odgoja, ljubavi, iskrenosti, bratstva, sloge i harmonije, odgovor je jasan:


Kad muslimani ostave džemat,

belaje će sami naručivati,

jedni druge će varat',

niže od sebe ismijavat',

brat s bratom neće razgovarat',

žena od svog muža će bježat',

djecu svoju će ostavljat',

bolest u svijetu neće stat',

blud i droga će harat',

rodbina se neće poznavat',

imetak će se pohlepono čuvat',

samo u kutak svoj će gledat',

za stanje siromaha neće marit',

džemat namaz neće klanjat',

a na posao će stizati na vakat,

papirima će jedni druge varat,

plaća će im se kasno davat',

a oni će i dalje čekat',

na pravedne i iskrene će mahat',

jer misle da će biti rahat',

to će samo dušmanu odgovarat',

uokvirenim kitnjastim papirima će se gizdati,

ljudska hvala će im prijat',

gizdav govor će samo imat',

nam će svoj ljubomorno čuvat',

na oba svijeta fukara će ostat',

pomozi nam Allahu, ovo je zadnji vakat!


"Sudbinu ne može sprječiti ništa osim dove, niti život produžiti ništa osim dobročinstva (Tirmizi)."

07. 10. 2010.

Oštar ili tup?

Nekad davno bio je jedan jaki drvosječa koji je tražio posao kod prodavača drva i dobio ga je. Plata je bila jako dobra kao i uslovi za rad. Iz tog razloga je drvosječa odlučio da radi najbolje što može. Njegov šef mu je dao sjekiru i pokazao mu područje u kojem treba da radi. Prvog dana je drvosječa oborio 18 stabala. "čestitam", rekao je šef. "nastavi tako!" Vrlo motiviran nakon šefovih riječi, drvosječa je pokušao još više slijedećeg dana, ali je oborio samo 15 stabala. Trećeg dana je radio još jače, ali je oborio samo 10 stabala. Dan za danom drvosječa je obarao sve manje stabala. "Mora da gubim snagu", pomislio je drvosječa. Otišao je šefu i izvinio se rekavši da ne razumije šta se dešava. "Kad si zadnji put naoštrio sjekiru?", upita ga šef. "Naoštrio? Nisam imao vremena da oštrim sjekiru. Bio sam zauzet obaranjem stabala."


Ovako je i u našim životima. Nekada smo toliko zauzeti da nemamo vremena da naoštrimo sjekiru.
U današnjem svijetu, se čini da je svako zaposleniji nego ikada ranije, ali manje sretan. Zašto je tako? Da li smo možda zaboravili kako da ostanemo "oštri"?

Nema ništa loše u aktivnostima i teškom radu, ali to ne znači zanemarivanje istinski važnih stvari u životu.


Ako ne nađemo vremena da naoštrimo sjekiru, postaćemo tupi i izgubiti na efektivnosti.