Dan se polahko povlačio i bližio se iftar. Aiša je žurno pripremala sofru i u prolazu gledala na sahat. Činilo joj se da vrijeme tako sporo odmiče... A onda se iz daljine začuo glas mujezina, koji se na momente gubio i miješao sa žamorom ljudi, koji su se šetali ulicom. Bila je to šesta noć šewala i ona je prvi put u toj godini sama iftarila. Muž joj je prošlog ljeta preselio na Ahiret, a kćeri se poudale.
Dok je iftarila slušala je učenje Kur'ana sa audio-kasete i razmišljala o ajetima koje je upravo čula. Iako je mnogo puta pročitala prijevod Kur'ana, činilo joj se da ove ajete prvi put čuje. Lagahno se podigla i ugasila kasetu, a u ušima joj je odzvanjalo: "O vjernici, neka vas ne zabave vaši imeci i vaša djeca da ne spominjete Allaha! Oni koji tako rade na velikom su gubitku. Dijelite od onoga što smo vam dali prije nego nekom od vas dođe smrt, pa da onda rekne: ‘Moj Gospodaru, da mi hoćeš (samo) malo odgoditi smrt, pa da dijelim i da budem od dobrih!’ - Ali Allah neće nikom odgoditi kad mu dođe posljednji čas, a Allah zna sve što vi radite." (Munafikun, 9. - 11.)
Duboko je uzdahnula klimajući glavom kao da nekom nevidljivom ili sama sebi potvrđuje tu činjenicu. Abdestila se, klanjala akšam, te se naslonila u svoju fotelju da izuči zikr poslije obavljenog namaza. Pogled joj odluta na veliki starinski sahat, koji je bučno otkucavao, remeteći mir i tišinu njene sobe. Još je trebalo čekati do jacije, a ona je bila tako umorna. Ostala je da se odmara naslonjena na jastuke, a onda je prenu kucanje na vratima. "La havle ve la kuvete illa billahi - ko bi to mogao biti?" - upita se poluglasno Aiša. Nikome se nije nadala, a i za posjete je bilo kasno.
Nevoljko priđe vratima i otvori. Mlad čovjek oko 30-tak godina, crne kose i poduže crne brade sa osmjehom na usnama stajao je ispred nje. Osjetila je njegov sladunjavi parfem u nosnicama, koji ju je podsjećao na miris behara. On joj nazva selam, a ona bolje napravi mahramu i uzvrati, pitajući se ko je on i očekujući da joj to sam kaže. A njegove riječi bijahu pravo iznenađenje: "Zar se ti ne bojiš smrti i kaburskog azaba? O kako vi ljudi malo radite, a puno očekujete! Zar vi mislite da ste uzalud stvoreni i da se svom Gospodaru nećete povratiti? A zaista tvoje vrijeme ističe sutra sa podnevskim ezanom."
I dok se ona sva tresla od neobjašnjive hladnoće, shvati da je nepoznati čovjek već otišao i ostavio je samu sa njenim uzburkanim mislima. Lagahno zatvori vrata, uđe u svoju sobu i umornim pogledom pređe po njoj. "O moj Bože, zar je sutra kraj?" - pomisli ona. "Sutra će doći po mene Melek smrti. O Bože! A toliko planova i toliko nezavršenih stvari! Nisam ni Esmi vratila posuđeni novac, a i Subhija mi još nije halalila što sam je spominjala onim ženama sa pijace. Teško meni, ona čak i nije tu da mi da halal. Znam da sam pogriješila, ali tuđi hak je težak, a sad mi valja ići s njim i za njeg odgovarat!"
Svašta joj je dolazilo na um i prisjećala se raznih grešaka. Osjećala se kao da ima groznicu. Nije znala šta bi prije, a vrijeme je prolazilo. Krenula je prvo da pospremi kuću da ne ostavi ništa loše iza sebe, a onda je stala i sjetila se da je preče da klanja i uči Kur'an, jer od toga ima više koristi. Krenula je da uzme Kur'an, a onda se sjeti da će odgovarati i za svoju djecu. Pomisli kako bi im trebala telefonirati i zamoliti ih da dođu da ih opomene na smrt i na odgovornost prema Allahu dž.š. A željela je i da ih još samo jednom vidi i da se oprosti sa njima. Zehra je jedina klanjala i za nju se nije brinula. Ona je sa svojim mužem i hadždž obavila i na pravom je putu. Ali bojala se odgovornosti za druge dvije kćerke. Senija je bila frizerka i nije htjela da primi ništa od vjere, a Nermina...
Aiša uzdahnu, a oči joj se orosiše suzama. Nermina je bila manekenka i top-model. Nju je zanimala samo moda i novac, a o vjeri nije ništa htjela ni da čuje. Znala je Aiša da će biti pitana za svoju djecu i bojala se toga. A vrijeme teče i sve je bliži trenutak kad će sve morati ostaviti kad, ništa neće moći ispraviti, a onda...? Onda polaganje računa za sve što je uradila i govorila. "O moj Bože." - uzdisala je Aiša, a suze su joj tekle. Željela je još puno toga da uradi i da se pripremi - a sada - nema više vremena. Kasno je za sve. Suze su joj lile niz njeno, već naborano lice, a onda je zastala ispred ogledala i obratila se svom odrazu u njemu: "Eto, došlo ti je vrijeme da platiš za sve. Ne možeš se ni sama sebi opravdati da nisi znala, a kako ćeš sutra kad staneš pred Stvoritelja svih svjetova? I još kad dođe onaj stari imam i potvrdi kako nam je stalno davao savjete, a mi žene ništa ne slušamo! Lijepo je on nama govorio: "Bojte se svog Gospodara, jer Njemu ćete se vratiti i pred njim račun polagati." - a mi mislimo da još nije red na nas! O Bože! O Uzvišeni Gospodaru, ako nam Ti ne oprostiš, mi smo izgubljeni, jer sami smo se prema sebi ogriješili!". A onda se odmaknu, uze novčanik i pođe prema vratima, bar sadaku da udijeli, da još koje dobro djelo zaradi. Zastade pored vrata i sjeti se da ni zekat za ovu godinu nije dala, pa se opet vrati, a onda pomisli da je preče tevbu da učini, pa sve ostalo.
Odjednom se sve zamrači, začu se huka kao huka vodopada i začu se glas: "Došlo je tvoje vrijeme!" I dok se glas gubio u toj huci, ona vrisnu: "Nee, nee, ne mogu još!", a pred očima joj se počeše mijenjati slike. Vidjela je svoje kćerke, novac od zekata, komšinicu kako je optužuje, dug koji nije vratila i sve, sve je bilo tu. Ništa nije izostavljeno! Došlo je vrijeme da položi račun za sva svoja djela. I onda kao da bi uvučena u mračni tunel koji ju je poput vakuma odvodio sve dalje i dalje na put bez povratka...
Aiša otvori oči i shvati da je sve to bio samo san, ali san pun opomene. Njena soba i stari sahat kao da su zaista bili svjedoci tog sna, djelovali su mračno i vidjelo se da je i njihovo vrijeme prošlo. A onda se začu glas ezana za jaciju-namaz. Ona obrisa svoje znojno čelo i požuri da se abdesti. U sebi je učila sure Muavizatejn. Na sedždi je dugo molila svog Gospodara za oprost i za još samo malo vremena kako bi ispravila neke svoje greške.
Iako je bila umorna i taj dan provela posteći, još dugo, dugo u noći kroz suze se čuo njen šapat: "Subhaneke inni kuntu mine-zzalimin Allahumagfirli - Ente Er-rahmer-Rahimin." - "Slava je Tvoja, zaista smo se mi prema sebi ogriješili, Allahu moj, oprosti mi, Ti Si od Milostivih Najmilostiviji.".
