28. 12. 2009.

Bosna - gdje si bio ti tad, kad je bilo najteže

Biti musliman među muslimanima je lahko. Ne znam kako je biti musliman u Evropi, ali znam da biti musliman u “Patronatu” je teško.

Vraćam se iz još jedne bitke za opstanak, pomalo umoran, ali sretan što smo i ovaj put uz pomoć Allaha dž.š. uspjeli stati na put dušmanima, i što smo još jednom stali na put, put za očuvanje svoje vjere, kulture, tradicije….

Gore su moji muslimani prisebni, razboriti, strpljivi i smireni i nikad ni na trenutak nismo pomislili ni na novac, ni izlaske, niti djevojke. Gore se misli na džennet i rahatluk, biti šehid ili gazija.

Ponosan što sam još jednom zaklonio moj dom, vatan i jetime bošnjačke, vraćam se u patronat. Na kapiji grada dočekuje me buka motora, izlozi i reklame nanovo otvorene kafane, kolone “koka” u helankama i minićima vuku se prema svome izgubljenom svijetu, u kafiće, tamo ih sigurno čekaju frajeri s minđušama u uhu, kojima je strano maskirano odijelo i ovaj moj osjećaj.

Koračam i kontam. Jadnici. I nakon svega ostali su hajvani i još srljaju u svijet zablude.

Ispred mene Musala, žubori šadrvan, za trenutak zamirisa Bosna. Zatvorim oči i nađoh se u šeheru punom rahatluka.”Iz bašče zamirisa đul,čaršijom iz prvog sokaka prolomiše se zvuci saza, a sa čardaka, iza mušebeka odjeknu djevojačka pjesma.” To je bio san.

Trgnuše me iz sna zvuci kafića: ”Beybi yes,beybi no.”Otvorim oči i vidim “Patronat”

kako je svu tradiciju i ljepotu moga grada zbio u moje srce, a on se raskomotio po Musali.

Koračam kroz gungulu i učini mi se da neko naziva selam. Ugledah u uglu dvije pokrivene djevojke, maš’Allah. Žure da prođu gužvu, ovi iz gužve nas preziru što smo muslimani i što vršimo farz.

Preziru mene u maskiranom, a njih u hidžabu.

Esselamu aleykum – aleykumu selam.

Više ništa nismo trebali reći jedni drugima. Naše duše su se razumjele, a naše misli bile su okrenute u istom smjeru. Jedva smo od silne buke čuli ezan sa napola porušene munare. Nadu za život pružio nam je potočić vjernika, koji se ulijevao u džamiju. Sa usana su potekle riječi Kur’ana: ”Nasrun minnallah, ve fethun karib, ve beširil mumminin: pomoć je od Allaah, pobjeda je blizu i obraduj vjernike.”

U našim srcima ostala je nada i vjera u Allaha dž.š. da će jednom od ovog potočića vjernika koji se ulijeva u džamiju buknuti izvor plahovite rijeke koji će pred sobom odnijeti “Patronat”, a iza sebe ostaviti Bosnu iz mog sna.

Mirsad Puce “Avlija snova”

16. 12. 2009.

Stara godina, nova godina

Ogromnih 365 dana i 6 sati... Koliko je ovo dugačko vrijeme... Čovjeku se čini da nikada neće proći. Međutim, samo da ne padne čovjekovih šaka, kao i sve drugo, pa i vrijeme, on u jednom trzaju potroši! Zaista, zar nećemo odgovarati za vrijeme koje smo potrošili, zar nećemo podnijeti račun za vrijeme koje smo proveli u prazno? Doći će dan kada će se od nas tražiti podnošenje računa.U suri El-Haakkah, Uzvišeni Allah kaže slijedeće: “Tada će ispitivani biti i nijedna tajna vaša neće sakrivena ostati. Onaj kome se knjiga njegova u desnu ruku njegovu da, reći će: 'Evo vam, čitajte kjigu moju, ja sam čvrsto vjerovao da ću račun svoj polagati'.“


Prošli dani će ponovo doći i pitat će nas za dane koje smo proveli u prazno. Naš Poslanik, s.a.w.s., zbog toga kaže: ”Prije nego što vas pozovu da podnesete račun, preispitajte sami sebe.” Podsjeća na preispitivanje nefsa koje svaki musliman mora često uraditi.

Zbog toga mi svaki kraj godine donosi tugu. Zašto? Na jednu starnu to što prođe još jedna stranica našeg života, što dvorac našeg tijela propadne za još godinu dana, kao da čujem da mi bijele vlasi kose, povijena leđa, bolovi u tijelu, govore: ”Hej, putniče, znaš li da si se za još jednu godinu dana približio kaburu?” I nutrinu mi ispuni tuga. Zaista se čudim onima koji kraj godine proslavljaju kao da je neki praznik.

Ako nam je do toga, duge godine završavaju se sa bolom i srećom, sa rastancima i sastancima, ali-šta mi radimo? Možemo li biti od koristi nama samima, našoj porodici i našoj okolini? Ima li trenutaka kada osjećamo kajanje?

Naš život je knjiga... Tu knjigu neprestano ispisuju meleki... Nemojmo je ispunjavati praznim i ružnim stvarima! Zamislite da nam jedan prijatelj pruži dnevnik i kaže: ”Piši o meni!” Šta bismo uradili? Zar ne bismo pisali samo lijepe stvari zato što će ih čitati naš prijatelj? Isto tako će na dan Mahšera naša životna knjiga biti čitana. Zar nas ružne stvari neće postidjeti?

Umjesto da razmišljamo ovako i da budemo najbolji Allahovi robovi, nama ne priliči da se ludiramo poput engleske omladine na londonskim trgovima, da divljamo poput francuske omladinepo ulicama Pariza i da se zabavljamo sve do zore kako to radi američka omladina u New Yorku.

Kada već ne ličimo na njih, onda za Novu godinu pozovimo naš nefs na obračun, popričajmo sa njim. Kažimo mu slijedeće: ”Moj nefsu, koji me u ovom svijetu iskušenja ne ostavljaš samog, koji si mi nekad veoma dobar prijatelj i koji me čuvaš od grijeha, a koji činiš da se nekad izgubim u ovim iskušenjima! Ja ti nimalo ne vjerujem! Neprestano me lažeš, radi svojih želja stalno me guraš u štetu. Osim toga, toliko si nevjeran da me ni nakon životnog vijeka koji sam proveo sa tobom ne ispraćaš čak ni do kaburske kapije. Grijehe koje smo učinili zajedno ostavljaš samo meni.”

Sve velike osobe nisu se oslanjale na svoje nefsove, nipošto ih nisu mazili. Umjesto da ga brane poput nekog advokata, uvijek su ga ispitivali poput tužioca. Neprestano su ga teretili: ”Moj nemirni nefsu!” Život ovih osoba mora biti uzor našim životima. Nemojmo gledati nefs koji se igra našim vječitim životom.


Pitali su velikog čovjeka, Imama Šibliju:

“Kakvim ste iskušenjima zaradili ovako visoka stanja, ovakve osobine do kojih niko nije mogao doći?” Veliki čovjek im je odgovorio: ”U mojoj školi bilo je dosta ispita. Među pitanjima je najstrašnije bilo: ”Sa kim ćeš se boriti?” Moj odgovor na ovo pitanje je glasio: ”Veliku borbu vodit ću s mojim nefsom.”


Ovako objašnjava događaj iz kojeg je uzeo pouku: ”Jednom, pored neke rijeke, vidio sam psa kako u čudu stoji na obali. Pas je iz suhih usta ispružio jezik, zadihano je gledao u vodu, ali nije imao hrabrosti ni gutljaj da popije. Kad je ono, u vodi vidio svoj odraz, i kad god bi se nadnio na vodi bi vidio “drugog“ psa i od straha bi se povukao. Shvativši da ga ovo neće nikud odvesti, najzad se bacio u vodu. Bacivši se u vodu, onaj “drugi” se izgubio i on se tada slatko napio vode.

Izvukao sam pouku iz ovog stanja psa zato što mi moj nefs stalno prijeti, sprječava me da pijem iz vječitog života duhovnosti .Odjednom sam pocjepao perdu mojih želja, koja im je bila ogledalo i počašćen sam ovim nimetom.”

Nakon poučnog događaja, kakvi li smo u borbi s nefsom mi koji se trudimo položiti dunjalučki ispit? Da li nam je nefs prepriječio put pa upravlja nama ili je ostao pozadi i ide za nama?

Ove riječi podsjetile su me na priču o hazreti Junusu a.s. Znate ovu poznatu priču, kada ga u mrkloj noći bacaju u more? U okolini nema nikoga da ga spasi i u takvom stanju dolazi riba i guta ga.

Kada razmislimo, ovo je uistinu strašno, međutim, naše današnje stanje mnogo je strašnije od hazreti Junusovog stanja. Pitate zašto. Šta bi se desilo da hazreti Junusa a.s. riba nije izbacila na kopno? Njegov dunjalučki život od nekoliko godina bio bi uništen. Ali, riba koja je progutala nas, mnogo je strašnija od ribe koja je progutala hazreti Junusa a.s. zato što su nas loše želje našeg nefsa progutale, rade na tome da nas unište. I to da nam unište naš vječiti život.


No, nastavimo se obraćati našem nefsu: ”ti si centar svih užitaka.” Međutim, naspram tih prolaznih užitaka ja moram mnogo više voljeti od tebe moga Stvoritelja koji mi daje vječiti užitak i mnogo više moram robovati Njemu nego tebi. Da, ti i da jesi dostojan ljubavi, Onaj ko je stvorio ovo tijelo mnogo je više dostojniji ljubavi i uzvišenosti od tebe.


Esra Nuray Sezer

13. 12. 2009.

Učenički biseri

Negdje na početku školske godine, kada je sve bitnije od ocjene, kada je frizura najbitnija stvar i kada se pamet halali za jedan osmijeh simpatije, desio se čas matematike kojeg ću dugo pamtiti. Učiteljicu matematike znali smo kao ters insana. Još kad je nešto bila jezijet, onda bi cijeli razred zabezeknuto zurio u tablu i šutio kao zaliven. Na taj čas matematike, ušla je u učionicu bihuzur, kao i obično. Uzela je dnevnik upisala čas i nastavila: ”Djeco, danas ponavljamo staro gradivo. Meho, koliko je dva plus dva?”

“Četiri,učiteljice.”

“Sjedi Meho, pet.”

“Znao sam, “lupi se Meho rukom po čelu, a ona nastavi ispitivanje.

“Elma, kupio babo sedam kifli, na putu do kuće pojeo tri, koliko je kifli donio kući?”

“Sedam učiteljice!”

“Kako biseru moj?”

“Pa četiri je donio u cekeru, a tri u trbuhu.”

Dok smo upisivali rezultate, Edo je kao i obično dobio ”kliker” pitanje: ”Mama ima šest jabuka koje treba ravnomjerno raspodijeliti na troje djece. Kako će to učiniti?”

“Skuhat će hošaf, učiteljice”, odgovori samouvjereno Edo.

“Sjedni biseru moj”, reče učiteljica i po prvi put od kad je znamo razvuče osimijeh. Zaklopi dnevnik i nastavi. ”Draga djeco, znam da vam je ponekad teško i dosadno učiti. Više biste voljeli izaći na ulicu, na igralište, u šetnju. Ali, mora se učiti jer život nije samo igra i zabava. Pred vama je budućnost koja će tražiti učenu i sposobnu omladinu da gradi našu zemlju. Zato ne ljutite se na mene, to je za vaše dobro. Život je matematika sa više nepoznatih. Budite dobri i učite da bi uz Božiju pomoć uspjeli.”

Zvonio je kraj časa matematike i početak radosti koju je u našim dušama probudila priča učiteljice.

Poslije svega samo je Meho imao odgovor: ”Ponekad i iz ters insana progovori melek!”


Mirsad Puce