Atraktivna žena

Živješe u Meki žena koja je bila izrazito lijepa. Jednog dana dok je gledala svoje lice u ogledalu, zadivljena svojom ljepotom, reče svome mužu: „Misliš li da ima neko ko bi mogao vidjeti moje lice, a da ga to ne zavede.” „Naravno da ima,” ponosno odgovori on. „A ko je to,” upita ona znatiželjno. „Ubejd b. Umejr,” odgovori on. „Hoćeš li mi dozvoliti da ga probam zavesti” upitno će ona? „Naravno da hoću,” odgovori on. Nakon toga ona ode, te se uljepša, namirisa, obuče najljepšu odjeću, a zatim ode kod iskrenog Allahova roba, Ubejda b. Umejra, koji je bio u mesdžidu Kabe. Ušla je u mesdžid pretvarajući se da ga želi upitati neko pravno pitanje, pa kada ljudi napustiše Ubejda i on ostade sam, priđe mu kao da želi da ga nešto upita. Kada mu se dovoljno približila otkrila je svoje lice pred njime, koje je blještalo kao da je dio mjeseca. Vidjevši šta je uradila, Ubejd obori pogled, pa joj reče: „O Allahova robinjo, pokrij svoje lice.” „O Ubejde, ja sam zavedena tobom, moje srce izgara od ljubavi prema tebi i ti znaš šta ja hoću od tebe, pa ispuni moju želju,” reče ona. „Upitaću te nešto,” reče on, „pa ako mi iskreno odgovoriš razmisliću o tvojoj ponudi.” „Tako mi Allaha sve što me upitaš iskreno ću ti odgovoriti,” reče ona. „Reci mi kada bi melek smrti došao da ti uzme dušu, da li bi voljela da sam ti ispunio tvoju želju?” „Ne, tako mi Allaha,” odgovori ona! „Iskreno si odgovorila” reče on. „Reci mi, da si sada spuštena u kabur i da si u iščekivanju kaburske patnje, da li bi voljela da sam ti ispunio tvoju želju?” „Ne, tako mi Allaha,” odgovori ona. „Iskreno si odgovorila” reče. „Reci mi, kada bude podjela knjiga na sudnjemu danu, a ti ne znaš u koju ruku češ je dobiti - u ljevu ili u desnu, da li bi voljela da sam ti ispunio tvoju želju.” „Ne, tako mi Allaha,” odgovori ona. „Iskreno si odgovorila,” ponovo će on. „Reci mi, kada budeš prelazila preko sirat ćuprije i budeš u neizvijesnosti da li ćeš uspijeti ili ne, da li bi onda voljela da sam ti ispunio želju.” „Ne, tako mi Allaha,” odgovori ona. „Iskreno si odgovorila,” ponovo će Ubejd. „Reci mi, kada dođeš do vage na kojoj će se vagati djela i budeš u neizvjesnosti, da li će prevagnuti tvoja dobra ili loša djela, da li bi tada voljela da sam ti ispunio želju.” „Ne, tako mi Allaha,” odgovori ona. „Iskreno si odgovorila,” reče on. „Reci mi, kada staneš pred Allahom polagati račune, da li bi voljela da kod sebe imaš to djelo koje sada tražiš.” „Ne, tako mi Allaha,” odgovori ona. „Iskreno si odgovorila,” reče on. Zatim joj se obrati riječima: „Boj se Allaha, o robinjo Svevišnjeg i Moćnog, Allah je Taj koji je prema tebi neizmijerno dobar i koji te mnogim blagodatima obdari,” zatim ustade i ode. Ona, došavši kući, muž je upita: „Šta si uradila sa Ubejdom?!” Ona mu odgovori: „Ti si propalica, i ja sam propalica, i svi smo mi propalice, samo je Ubejd onaj iskreni.” Nakon toga ova žena se iskreno pokajala, te se okrenula iskrenom obožavanju i robovanju Allahu dž.š. putem namaza, posta, skromnosti, a njen muž bi govorio: „Šta mi uradi Ubejd?! Pokvari mi ženu, svaku noć mi je bila kao nevjesta, a sad mi je postala asketa.”

Zbog žene

Bila je neobično atraktivna, iako je imala veo preko glave i lica. Kao da je bila svjesna njegovog upornog pogleda, ona se okrenu i lagahno, ali značajno mu klimnu glavom, prije nego skrenu iza ćoška među prodavače svile.

Kao pogođen munjom s neba, čovjekovo srce zauvijek postade zatvorenikom tog pogleda. Bezuspješno je počeo da se bori sa svojim srcem, nudeći mu razlog do razloga da krene njegovim putem - zar nije vrijeme za namaz? - vrijeme je prošlo: nije ostalo ništa drugo nego da slijedi ženu...

Čovjek je prolazio pijacom jednog popodneva i baš kad se začu glas mujezina, njegov pogled se zaustavi na leđima jedne žene. Čovjek ubrza, skrećući iza ćoška gdje se prodavala svila, ubrzano dišući... Bila je već dosta udaljena od njega, skoro na kraju pijace. Ona se okrenu prema čovejeku, a njemu se učini kao da je vidio bljesak izazovnog osmijeha ispod crnog vela, dok mu ona (ako mu se nije samo pričinilo) ponovo klimnu glavom. Bio je izvan sebe. Ko je ona? Možda kćerka nekog bogataša? Šta želi od mene? Čovjek ubrza korake i skrenu prema putu gdje je ona nestala. Tako ga je vodila, uvijek nedokučiva, vijugajući sad između trgovaca oružjem, sad između trgovaca uljem, pa među trgovce kože; sve dalje i dalje od mjesta gdje su se tek vidjeli. Uzbuđenje u čovjeku je sve više raslo. Da nije možda luda? I tako dalje i dalje ga je vodila, sve do samog kraja grada. Kada je sunce zašlo, žena se odjenom ukaza ispred čovjeka. Pored svih drugih mjesta, oni se uputiše prema 'Gradu Grobova'. Da je čovjek bio u svom normalnom stanju sigurno bi osjećao strah. Međutim, ovo mjesto mu se učinilo kao normalno za ašikovanje. Bilo je jedva desetak metara između njih kad je čovjek opet opazio ženu kako mu daje znak silazeći niz stepenice prema velikim bronzanim vratima nekakvog starog groba. U normalnom, svjesnom momentu čovjek bi zastao, ali u ovom stanju, nije bilo povratka nazad, pa se i on spusti niz stepenice za ženom. Unutra, čovjek ugleda stepenice koje vode za sprat niže, odakle je dopirala svjetlost, te se uputi prema dole. Našao se u ogromnoj sobi osvjetljenoj svjetlom svijeća na zidovima. Tu je sjedila žena nasuprot vratima, na bogatom mimberu, oslanjajući se na jastuk do zida. Još uvijek je imala veo na licu. Desno od mimbera, čovjek ugleda bunar. “Zaključaj vrata za sobom“, reče žena dubokim glasom, skoro šapćući, “I ponesi ključ.” On uradi što mu je rečeno. Ona pokaza prema bunaru. “Ubaci unutra.” Zračak svjesnosti kao da se pojavi kroz oblake njegovog razuma i da je neko posmatrao, mogao bi osjetiti malu pauzu. “Hajde”, reče žena smješkajući se, “Nisi se dvoumio kada si zanemario namaz da bi me slijedio ovamo, zar ne?” Čovjek je šutio. “I vrijeme za akšam je skoro prošlo“, reče ona podrugljivo. “Čemu briga? Hajde, ubaci. Zar nećeš da mi udovoljis?” On pruži ruku prema otvoru bunara gledajući kako ključ pada. Nekoliko momenata prođe, ali nikakav zvuk se ne ču. Čovjek osjeti mučninu u stomaku. Osjećao je nekakav užas. “Vrijeme je da me vidis”, ona reče i podiže veo da bi pokazala lice ne mlade lijepe djevojke, već neugledne starice, tamne i ružne, bez imalo svjetlosti na licu. “Dobro me pogledaj”, ona reče. “Ja se zovem Dunjaluk. Ja sam tvoja voljena. Proveo si svoje vrijeme trčeći za mnom. I sad si me stigao. Ovdje u svom grobu. Dobrodošao, dobrodosao!” Smijala se i smijala sve dok se tresući nije pretvorila u prašinu, čije sjene kao i svjetlosti svijecća, nestade...

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem je rekao: „Zaista je ovaj svijet sladak i privlačan, i zaista vas je Allah postavio namjesnicima na njemu, samo da bi vidio kako ćete postupati. Zato se bojte dunjaluka i bojte se žena, jer je prvi nered (fitneluk) među lzraelićanima bio zbog žene...“