30. 01. 2009.

Jesi li bogat ili siromašan?

Jednog dana, bogati otac je poveo svog sina da provede noć sa jako siromašnom porodicom, sa ciljem da mu pokaže kako žive ljudi koji nemaju mnogo novca. Na povratku kući, otac upita sina šta misli o tom iskustvu, a sin odgovori:

''To je bilo veoma lijepo iskustvo, oče.Naučio sam da mi imamo jednog psa, a oni imaju četiri, mi imamo jako lijep bazen, ali oni imaju rijeku, mi imamo sunčani krov, ali oni imaju nebo sa zvijezdama i mjesecom, mi imamo veliku terasu s predivnim vrtom, ali oni imaju šumu''.


Dok je dijete govorilo, otac je ostao bez daha slušajući šta mu sin govori.Tada sin doda: ''Hvala ti što si mi pokazao kako smo siromašni''.


P.S.

Kada mjerimo ono što imamo, rezultat je naše viđenje života. Ako imamo vjeru u Boga, ljubav, prijatelje, zdravlje, smisao za pozitivno mišljenje, imamo sve u životu.

Zamisli se na trenutak i odluči jesi li bogat…ili siromašan???

Bosanci u "Dervišu i smrti"

Hasan se sjetio kako je u Carigradu govorio o plemenitosti svojih zemljaka, i smijao se. Srećom po sebe, nikom ništa nije zamjerao, nije se ni žalostio, sve što mu se desilo primio je kao žestoku šalu. Drugi su još gori, rekao je, braneći, čini mi se, više svoj raniji zanos nego istinu. Za dvije-tri godine opet ih je zavolio, navikao se on na njih i oni na njega, počeo i da ih cijeni, na svoj način, s podsmijehom, ali bez zlobe, poštujući više život i ono što postoji u njemu nego svoje želje o njemu. - Pametni su ovi ljudi - rekao mi je jednom, s onom čudnom mješavinom podrugljivosti, i ozbiljnosti, koja me često zbunjivala. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikad ne žure, jer sam život žuri; ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda, odjednom, sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek, makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi inadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve između toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja, i sve što govorim kao da o sebi govorim.
……
Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drugačije nego Džemail, ali isto tako sigurno? A zašto to činimo? Zato što nam je svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!

Objavljeno s dozvolom porodice Meše Selimovića
Derviš i smrt, Svjetlost, Sarajevo, 1968, pp. 348 & 415-16


Priča o smrti


Živio, kaže ta priča, nekakav čovjek u Samarkandu, bio ugledan i imao slugu. Pošalje on to ga slugu jednoga dana u bazar da mu nešto kupi. Ne prođe ni pola sahata, vrati se sluga sav izbezumljen i prestrašen. „Daj mi", veli „gospodaru, najbržeg a konja da bježim u Buharu. U bazaru sam vidio svoju smrt, hoda bazarom, i kad me ugleda, razgorači na mene oči. Došla po mene". Gospodar bijaše milostiv i dade slugi najbržega konja da bježi iz grada. Ali se potom nešto dosjeti, bi mu čudno kako to da njegov sluga vidi baš svoju smrt. Požuri stoga u bazar da provjeri, kad stvarno - po bazaru šeta smrt njegovog sluge. „Što mi uplaši slugu, nevoljnice crna?" - upitat će je gospodar. A smrt, mrtva - hladna, kakvu ju je Bog i stvorio, reče: „Nisam ga htjela uplašiti, samo sam se začudila kad sam ga vidjela ovdje, u bazaru. Otkud on tu, kad večeras s njim imam sastanak u Buhari?"


Da, u Buhari,
prema kojoj nesretni sluga galopira na najbržem konju svoga gospodara.


Takva je smrt, okrutna i ustrajna, nemilosrdna i bezdušna, ponekad nepredvidiva i nestašna, ali uvjek vjerna, poslušna i nepogrešiva.Ako vas napuste svi u životu, smrt sigurno neće.Čekat će vas na ugovorenom mjestu. Kad je sretnete, ne okrećite glavu od nje, ne korite je, ne ljutite se na nju, ne čudite se što baš vas traži. Ne vrjedi. Nego je pogledajte pravo u oči, ne trepćući, i recite joj: "Evo mene! Jesi li se umorila?"

I sjetite se oči u oči s njom Kur'anskog ajeta: "A vi ste smrt priželjkivali prije nego što ste se s njom suočili, pa ste je, eto,očima svojim vidjeli." (Kuran,Ali Imran,143.).

29. 01. 2009.

Američka studentica u Sarajevu

Alyssa McEachran
AMERIČKA STUDENTICA U SARAJEVU

Ovog ljeta sam prisustvovala predavanjima o Sarajevu u vezi s ratom u Bosni i Hercegovini. U sklopu tog kursa javila se prilika za sedmodnevni odlazak u Sarajevo. Bio je to jedan od razloga zašto sam i odabrala ova predavanja. Moram priznati da sam znala vrlo malo o tom ratu jer sam imala samo 6 godina kada je počeo. Sjećam se kako su moji roditelji pronalazili Bosnu na karti pokušavajući mi objasniti situaciju kao malom djetetu. Ali sve do sada, to su bili samo sitni dijelovi cjelokupne priče o ratu. Nakon sedmice provedene u Sarajevu javila se strastvena želja za potpunim razumijevanjem rata i njegovih slojevitih značenja, ali moje pitanje je zapravo bilo: ‘’Jesam li u stanju potpuno razumjeti situaciju a da ne izgledam snishodljiva?’’

Pročitana literatura i iskustvo u Sarajevu su mi omogućili da pohvatam neke osnovne činjenice o situaciji u toj zemlji. Ali kao Amerikanka, nisam nikad bila u situaciji doživjeti nešto slično ratu. Nisam nikad vidjela tako direktne posljedice u svojoj porodici, na svojoj zemlji, naslijeđu i sl. Međutim, smatram sebe empatičnom osobom. Ali kako bih nešto takvo mogla u potpunosti razumjeti kad nisam nikad iskusila rat. Željela sam da ljudi koje sam upoznala stvarno shvate da mi je stalo. Ali u isto vrijeme sam bila neznalica za mnoge detalje, jer nisam bila dio te sredine. Ja sam autsajder koji pokušava da shvati kompleksnost kulture, jezika i historije. Ne želim zvučati indiferentno ili superiorno kada postavljam pitanja. Da li jedan stranac može istinski razumjeti rat i njegove posljedice u Sarajevu?

Glavni lik postratnog filma ‘’Remake’’prolazi korz faze od logora do svijeta biznisa i prezentacije svojih ideja. Ne mogu zamisliti takvu jednu promjenu niti kako neke stvari mogu postati tako trivijalne. Gledajući ovaj film bila sam zaprepaštena ulogom međunarodne zajednice. Dok su neki učesnici zabave izgledali zainteresirano, domaćin uopće nije pročitao scenarij. Jedno me pitanje od strane glavnog lika posebno zaintrigiralo: ‘’Da li ste vi Bošnjak, Srbin ili Hrvat?’’ Ovo pitanje pokušava odrediti čovjeka kao jednu kategoriju. Ne polazi od njegovog iskustva, jednostavno ga pita za etničku pripadnost. Iako me ovo pitanje pogodilo kao grom, moram priznati da sam se mogla zamisliti kako postavljam isto pitanje prije dolaska u Sarajevo. Kada neko slabo poznaje nešto, ovakvo pitanje, iako naizgled nevino, može biti uvredljivo i ravnodušno. Takvo pitanje skreće pažnju s pouke ‘’Remake-a’’. Ovaj film želi prodrmati ljude i pokazati im kako je rat užasna stvar: pitanje čini stvari crno-bijelima. Ja još uvijek ne razumijem kompleksnost rata. Dok je međunarodna zajednica sjedila pijuckajući vino, strahote su se dešavale u Bosni i Hercegovini. Ali, možda je radoznalost prvi korak do razumijevanja? Da li je bolje postaviti jednostavna pitanja ili ne pitati ništa? Koja je razlika između netaktičnog i ignorantskog pitanja?

To me dovodi do Jergovićevog djela Sarajevski Marlboro. U toj priči američki novinar ispituje grobara. Grobar ga pita šta želi znati, a novinar naglašava: “Sve”. Ovaj odgovor mi izgleda jako pompezno. Kako grobar može objasniti sve, a i da može, kako to “sve” novinar može razumjeti? Ta profesionalna oholost vodi nas do pitanja koja bi mogla natjerati nekog da upoređuje jabuke i kruške. Kada Amerikanac postavlja pitanje on odražava distancu. Gdje je linija između novinarskog izvještavanja i integriteta razumijevanja? Novinar želi razumijeti i objaviti isključivo na površnoj razini. Mislim da zaista nije bio potpuno spreman da razumije sve. Upravo taj klinički pristup može biti uvredljiv za mnoge.

Kad sam bila u Sarajevu postavljala sam mnoga pojednostavljena pitanja. Istina je da sam bila znatiželjna, ali sam u isto vrijeme bila i neznalica. Krenula sam u Sarajevo dobro pripremljena, ali kad sam stigla imala sam opet šta da pitam. Dok sam bila tamo, izlazila sam sa dva studenta i trudila se postavljati im pitanja. Uvjerena sam da su neka od mojih pitanja izgledala glupo, a možda i uvredljivo. Moj problem je zapravo kako objasniti ljudima u Sarajevu da mi je jako stalo i da iskreno cijenim sve što imaju reći. Kako da im dam do znanja da nisam samo znatiželjna, već i empatična i voljna da učim. U tome je kvaka 22: pitanja iz neznanja mogu se pogrešno shvatiti kao ravnodušna.

U antologiji, Zašto Bosna? Slavoj Žižek tvrdi da zadržavanje neutralnosti ponekad može biti više štetno nego odabrati stranu. Drugim riječima, neutralnost ne mora biti autentičan način borbe za pravdu. On smatra da se zbog imperativa političke korektnosti i održavanja neutralnosti nesvjesno podržavalo etničko čišćenje. I mediji takođe doprinose stvaranju osjećaja pravde ili nepravde. Kada je dobro umiješati se? Bila sam šokirana scenom iz filma “Remake” u kojoj UN-ov kamion stoji u neposrednoj blizini i posmatra kako se nehumano postupa prema ljudima. Potreba UN-a da ostanu neutralne samo je poslala poruku da tlačenje nije idealno, ali jeste prihvatljivo. Međutim, nije samo krivica na UN-u već i na međunarodnoj zajednici koja je nehotice pustila da se rat nastavi.

Gdje se na kraju Amerika uklapa u sve to? Amerika je često prisiljena da rješava nerješive probleme. Ako ne pruži pomoć ili ne priskoči u odbranu nekoj zemlji, Ameriku smatraju ravnodušnom i bezosjećajnom. Ako pak priskoči u pomoć, smatra se da ona povlači unilateralne poteze i da se miješa u stvari drugih. S njenom moći dolazi do protovrječja i do problema u međunarodnim odnosima. Iako sam Amerikanka, ja sam i pojedinac, biće za sebe. Ne slažem se sa svim odlukama moje zemlje. Šta je onda moja uloga kao građanina Amerike?

Kada sam prolazila kraj jevrejskog hrama u Sarajevu znala sam da želim ući (budući da je bio jedini aktivni hram u gradu.) Ušla sam unutra da pitam kada je šabat služba i da razgledam hram. Čovjek koji je bio unutra nije znao mnogo engleskog, a ni ja mnogo bosanskog. Ali nekako smo se uspjeli sporazumjeti. Sjetila sam se nekoliko riječi koje Jevreji imaju zajedničke svugdje u svijetu i upalilo je. Pokazao mi je hram i saznala sam u koliko sati se održavaju šabat službe. Bez obzira na moje porijeklo, iskrena namjera za odgovorima se isplatila. Nije u meni vidio samo turistkinju, nego i Jevrejku koja prakticira svoju vjeru i iskrenu osobu.

Nakon ovog iskustva, bojim se da je jedino što imam ponuditi jesu dodatna pitanja. Ne samo u vezi s tim kakva je uloga moje zemlje u svemu tome, već i kakva je moja uloga među ljudima? Ova predavanja su me dovela do saznanja da život nije uvijek sagledavanje obje strane. Potrebno je razumjeti obje strane i progovoriti kada nešto nije pravedno. Istina je da moralnost nije uvijek jednostrana. Ponekad nas postavljena pitanja ne moraju dovesti do željenog odgovora. Pretvara li se Amerika u birokratsku mašineriju ili sudjeluje u ignoriranju etničkog čišćenja? Zapravo ne znam šta je gore. Moja znatiželja i empatičnost me tjeraju na postavljanje ovakvih pitanja. Na kaju, uspjela sam proširiti svoje znanje o ratu u Bosni i Hercegovini. Nekad sam mislila da bih u potpunosti mogla razumjeti neke stvari, ali sada shvatam da nikad neću istinski moći razumjeti bit rata i njegove posljedice. Ono što mogu ponuditi jeste iskrena namjeru postavljanja pitanja, traženja odgovora i pokazivanja da mi je stalo.

Translated by Irma Alićajić
Napomena: Naziv kursa koji je autorica pohađala na Univerzitetu Wittenberg maja 2008. je “Sarajevo: Preživljavanje urbicida”.


28. 01. 2009.

Čika Radovan

(Ovaj tekst je neznatno izmijenjena verzija
članka napisanog pred kraj rata u Bosni i objavljenog
u bostonskom dnevniku The Christian Science Monitor
19. jula 1995)

Radovan Karadžić je Crnogorac koji tvrdi da je Srbin, psihijatar koja pokušava da bude pjesnik i ratni zločinac koji insistira da je političar. On nosi prezime koje vuče korijen iz turskog jezika, što je tužan i ironičan komentar na njegovu težnju za srpskom etničkom čistotom i mržnju prema svemu što je tursko i muslimansko. Predratni sarajevski telefonski imenik sadrži deset Karadžića, od kojih su većina Muslimani, jedan je Hrvat, a dva ili tri su Srbi ili Crnogorci—uključujući i Radovana. (Ali, kako je jedan srbijanski humorista jednom zamijetio, govoreći o nekom drugom i ismijavajući paranoidnu komunističku propagandu, “On je nacionalista svih boja”.)

Radovan Karadžić stoji na čelu samozvane Republike Srpske unutar Bosne i Hercegovine. On već duže od tri godine predsjedava uništavanju multietničke Bosne i Hercegovine. On je, dakle, neka vrsta predsjednika. No, on je i lingvist. On je prognao naziv "Bosna" iz rječnika bosanskih Srba—na njegovom posjedu nema ničeg bosanskog. Naziv njegove paradržave je "Republika Srpska", što je isto toliko nasilje prema jeziku koliko i prema narodu i zemlji. Taj naziv je smiješan na bosanskom/hrvatskom/srpskom kao što je, recimo, i na engleskom: "Republic Serbian." Karadžićevci su posrbili sve geografske nazive na teritoriji koju kontrolišu. Neki nazivi su potpuno promijenjeni, na primjer ime srednjobosanskog gradića Donjeg Vakufa u kojem sam odrastao. Nakon što su ga 1992. Srbi zauzeli i njegovo nesrpsko stanovništvo protjerano, ime grada (koje je turskog porijekla) promijenjeno je u “Srbobran”.

Mjesec dana prije nego što su srpski ektremisti napali Sarajevo, u proljeće 1992, Karadžić je nazvao Radioteleviziju Sarajevo usred emisije vijesti i rekao (svi su to mogli čuti) da u naselju Alipašino polje Muslimani masovno kolju Srbe. To što je rekao nije imalo nikakve veze sa stvarnošću. Stvarnost tog trenutka bila je da je vojska srpskih nacionalista kretala prema Sarajevu i okružavala ga sa svih strana. Nedugo zatim Karadžić je počeo da poziva Srbe u gradu da mu se pridruže na okolnim planinama i odatle krenu u borbu za srpstvo. (“Idemo u gradove da bijemo gadove,” kaže se u jednoj predratnoj Karadžićevoj pjesmi.) No, većina Srba je ili ostala u Sarajevu ili je jednostavno pobjegla od sukoba. Oni koji su ostali zaradili su čudan i preziran epitet od Karadžića, epitet koji bolje odražava njegove ruralne korijene i afinitete nego što opisuje njih: “neboderski Srbi." Ovi gradski Srbi nisu htjeli da igraju ulogu koju im je, opsjednut istorijom i mitom, Karadžić namijenio—ulogu hajduka i boraca za slobodu (ili “slobodu”), poput njihovih prethodnika u doba turske ili austrijske vladavine, ulogu zaštitnika “srpskih ognjišta”. Riječ “ognjište” ponovo je vraćena u upotrebu i mnogo se eksploatiše u ovom ratu, naročito kod Srba. Da zaštiti srpska ognjišta, Karadžić je počeo da ubija i etnički čisti nesrbe.

Karadžićevo (a i drugih srpskih nacionalista) traženje utočišta u istoriji i mitu obično nalazi mentalno uporište u bici na Kosovu 1389. i srpskom porazu od Turaka. Iako je riječ o porazu, Kosovo se smatra vječitim herojskim trenutkom srpske istorije i kao takvo urezano je u srpsku kolektivnu svijest. Kosovo se stalno upotrebljava i zloupotrebljava u ideološke i političke svrhe, pogotovo, čini se, u ovom ratu. U proljeće 1993. slušao sam prenos jedne od mnogih sjednica samozvane Skupštine bosanskih Srba. Karadžić i njegovi poslanici odlučivali su o tome da li da prihvate jedan od mnogih mirovnih planova (nisu ga prihvatili), no dosta vremena su potrošili na razmatranje poraza srpske vojske od Turaka 1389. godine. Zaključili su da je turska konjica bila pokretljivija i da su srpski vitezovi nosili preteške oklope. Odlučili su da je potrebno iz toga izvući važne zaključke . . . Nedavno mi je pobudila pažnju jedna rečenica iz Povratka domoroca, knjige Amerikanca slovenačkog porijekla Louisa Adamica, objavljene 1934. godine: “Moglo bi se reći da, da nije bilo Kosova i čudnog nadahnuća koje su Srbi i drugi Jugosloveni crpli iz njega, ne bi bilo Sarajeva a možda ni Velikog Rata kakav su Evropa i Amerika iskusile između 1914. i 1918. godine”. Adamic kao da je govorio o Sarajevu iz 1992. isto koliko i Sarajevu iz 1914. godine.

Poznavao sam Radovana Karadžića ovlašno, preko ljudi koji su se bavili književnošću i zajedničkih nam prijatelja u Sarajevu. On tada na mene nije ostavljao dojam potencijalnog političara—ili budućeg ratnog zločinca. Jednom sam ga nazvao u ime mlade žene, alkoholičarke, kojoj je trebao psihijatar i pitao ga može li je primiti u svoju terapeutsku grupu. Radovan je bio vrlo predusretljiv, govoreći, da, svakako, sve za Vas, profesore. Ali kad je čuo njeno ime (uzgred rečeno, srpsko), rekao je ne, zna je, ona je “neizlječiva”. Druge jedne prilike, dok sam s mlađom kćerkom (tada joj je bilo tri godine) stajao pred izlogom jedne sarajevske knjižare, naišao je Karadžić i, u izljevu učtivosti (“tako mi je drago da Vas vidim, profesore”), velikodušnosti i megalomanije, ugurao nas oboje unutra i kupio Dini jednu od svojih knjiga. Potpisao se na naslovnoj strani uz sljedeće riječi: “Dini, s ljubavlju, čika Radovan”. Knjiga, objavljena na ćirilici u Sarajevu 1982, sadrži pjesme za djecu, uglavnom bezazlene, pisane ekavicom u tradiciji humorne srpske poezije za mlade. Ali dvije ili tri pjesme, posebno pjesma “Cipele ratne”, nude mračno proročanstvo događaja koji će se desiti u Bosni jednu deceniju kasnije i predskazuju “sjajnu rolu” koju će odigrati čika Radovan. Karadžić je dosanjao svoju budućnost. Ili, kako je srbijanski sociolog Zoran Avramović nedavno napisao, “zvižduk metka se prvo čuje u mislima”.


CIPELE RATNE [1982]
Radovan Karadžić

Kad obučeš cipele tvrde,
Kundure hrabre,
Bakandže muške,
Cipele ratne,
Prosto se nehotice
Mašiš puške
I otisneš se
Niz pute blatne.

Kad dođe vreme da cevi zbore,
Dani junački, noći viteške,
Kad tuđa vojska zemlju poplavi
I po njoj pravi štete i greške,
To stanje mora da se popravi:
Tad domovinom krstariš peške,
Pa se i cipele uz tebe bore.

One ti mnogo vrede u ratu,
Da takvu sjajnu odigraš rolu:
Da pola rasteraš,
Pola zarobiš,
Ko lovac kad nađe dobru lovinu,
Odbraniš mamu, odbraniš tatu,
Draganu, Anku, Jovanku, Sonju,
Zoricu, Radu, odbraniš školu,
I igrališta,
I izletišta,
I jednom rečju, odbraniš domovinu.

Sad, šta je—tu je,
Tuđina nema.
Cipele ratne—traće dane.
Jednoj se zeva, drugoj drema.

Čekaju na te, ko verni psići,
Hoće li zviznuti tuđinsko tane
Hoćeš li se na vojnu dići.

(Radovan Karadžić, Ima čuda—nema čuda,
Svjetlost, Sarajevo, 1982, str. 12-13,
preveo O. Hadžiselimović)

26. 01. 2009.

Ezan bez namaza i namaz bez ezana

Upitao je unuk svoga dedu: „Dedo, reci mi šta je život?“
„Život je vrijeme između ezana i namaza“, odgovorio je dedo unuku.

Međutim, dječaka odgovor nije zadovoljio pa je dalje pitao:
„Kako to? Pa život nije tako kratak?!“

Dedo mu je na to rekao: „Da, da, moje dijete, život je zaista tako kratak…“ te je nastavio govoriti: „Postoji ezan bez namaza, a isto tako postoji namaz bez ezana, a život se odvija upravo između toga dvoga.“

„Ne razumijem... Reci mi dedo šta pod tim podrazumijevaš?“

„Sjećaš li se kada smo prošle sedmice tvome novorođenom rođaku Aliju proučili ezan na uho? E to ti je ezan bez namaza.“

„Ma to znam“, uzbuđeno je rekao unuk dedi. „Ali, reci mi šta je namaz bez ezana?“

„E to ćeš saznati kada ti dedo umre“, odgovori dedo.

Život je uistinu kratak, pa iskoristimo ga za dobra djela žudeći za Allahovim dž.š. zadovoljstvom i Njegovom nagradom.

25. 01. 2009.

Studentski zikr

Koje djelo je bolje od dijeljenja srebra i zlata? Kako je rekao naš voljeni Poslanik sallalahu alejhi ve sellem., to je zikr-sjećanje na Allaha dž.š. Zikr je ibadet koji po važnosti dolazi odmah nakon namaza i učenja Kur'ana. Dok namaz može da se obavlja u samo za to određenim vremenima i pod abdestom, zikr može da se čini bilo gdje i bilo kad. Može se činiti ponavljajući određene zikrove kojima se veliča i uzdiže Allahovo ime ili se može činiti samo razmišljanjem o Allahu dž.š., dakle, našim umom i našim srcem.

Studenti su posebno blagoslovljeni, jer oni svaki dan imaju mnoge mogućnosti da čine zikr. Na nastavi profesori cijeli dan prenose znanje studentima. Pri tom mislim posebno na oblasti kao što su: matematika, fizika, društvene nauke, historija, jezici i druge oblasti, ne uključujući religiju, made se ovo i tu može primjeniti. Zamisli šta se dešava na ovim predavanjima? Profesori uče studente svaki dan mnogim istinitim činjenicama, studenti ih uče i iz knjiga, studenti nešto od toga pamte, a za pretpostaviti je da Allaha dž.š. veoma rijetko spominju. Tako ne treba biti! Allaha se uvijek treba sjećati. Zbog toga bih predložio jedan program zikra koji bi uzimao vrlo malo vremena, ali bi za studente bio od velike duhovne koristi, pomogao uspostavljanju bliske veze sa Allahom dž.š., pa čak bi možda i pomogao studentu da bolje zapamti svoju lekciju. Kad zikrom sve to se može postići, pa kako da neki student musliman makar ne pokuša da isproba ovu metodu.

Da bi shvatili smisao zikra, potrebno je da razumijemo da nam je Allah dž.š. dao dva bitna izvora znanja: Kur'an i svijet koji je stvorio. Rečeno nam je da moramo biti u stanju ‘'čitati'’ svaki od ovih izvora podjednako ako želimo da ispravno razumijemo život i islam koji nam je dar od Allaha dž.š. Postoje mnoge metode spoznaje onoga materijalnog što je Allah dž.š. za nas stvorio. Za studente jedan od najboljih načina je učenjem na raznim predavanjima.


Jedino istinsko znanje je islamsko znanje. Na primjer, čak i najednostavnija računica 2+2 = 4 je islamsko znanje. To je dio svijeta koji je Allah dž.š. za nas stvorio i da bi uspjeli i naprediovali u tome svijetu, učinio je neophodnim da spoznamo i tako jednostavne istinite činjenice. Pa kako je to sve skupa povezano sa zikrom? Svaki put kada saznaš neku novu činjenicu vezanu za nešto što je Allah dž.š. stvorio, to je idealna prilika da se sjećamo Allaha dž.š. Možeš koristiti i najmanju moguću novu informaciju kao podsticaj da se sjecaš Allaha dž.š. Naravno, u početku se može činiti i teško uvijek pri tom misliti na Allaha dž.š., pa se prvo trebaš potruditi da saznaš neke nove činjenice koje će ti služiti kao podstrek da spominješ Allaha dž.š. što je češće moguće. Pazi da se ne uzrujaš ako nekad i zaboraviš da se sjetiš Allaha dž.š. kad god saznaš neku novu činjenicu, ali zato uvijek pokušaj da samom sebi kažeš kako si uradio divnu stvar i sjetio se Allaha dž.š. bar u tom momentu. Ako budeš tako činio, primjetit ćeš da se sve češće i češće sjećaš Allaha dž.š. i bit ćeš zbog toga svaki put sve sretniji.


Pa šta trebamo govoriti samima sebi kada se sjećamo Allaha dž.š. u ovoj vrsti zikra? Uzmimo opet primjer računice : 2+2=4 i recimo sebi, naprimjer, "Hvala ti Gospodaru što si dopustio da znam da su 2+2=4 !", ili možeš reći, naprimjer: "O Allahu, kako je samo divno to što si za nas stvorio matematiku i mjeru, pa mi možemo da računamo !" Možeš reci ovo, a još bolje da sam osmisliš nešto čime ćeš izraziti Allahu džš. svoje divljenje i divljenje prema onom što je za nas stvorio. Ako si, naprimjer, na času fizike i učiš kako rade, recimo, poluge, možeš se sjetiti i spomenuti Allaha time što ćeš sebi reći: "Oh Allahu, tako sam ti zahvalan pa si nam dao poluge i olakšao nam obavljanje teškoga posla." Ili "Pa poluge su tako super, hvala Ti Gospodaru na ovome što smo naučili." Ako učiš strani jezik i upravo si naučio neku novu riječ, tada možeš reći: "Kako je krasno Gospodaru što si učinio da ljudi na različite načine imenuju istu stvar." ili "Volim sve što si stvorio, narode i različite jezike na zemlji, o Allah !"

Kao što možeš da vidiš, veliki je broj stvari koje učiš na nastavi i koje ti mogu služiti kao podstrek da se sjecaš Allaha dž.š. Sve to je zikr i sve ono što možeš reći da bi spomenuo Allaha dž.š. u tim situacijama je neograničeno. Između svega što možeš reći da bi se sjećao Allaha dž.š., najbolje je da mu izraziš svoju zahvalnost, pokažeš da ti je stalo, da se osjetiš ushićenim i da ti bude jasno kako je ono što si upravo naučio povezano sa Allahovim dž.š. planom za ono što je stvorio.

Razlozi zbog kojih bi trebao činiti ovu vrstu zikra su brojni i veoma su važni. U sadašnje vrijeme uzimamo veoma često zdravo za gotovo znanje koje stičemo u školi. Obično ne uzimamo u obzir da je znanje koje stičemo na Univerzitetima dio naše duhovne obaveze prema Allahu dž.š. Obično smatramo da je znanje koje stičemo na nastavi odvojeno od znanja o Allahu dž.š., a koje stičemo na časovima religije. U suštini, ove vrste spoznaja se ne razlikuju. Da bi uistinu i shvatili Islam koji nam je od Allaha dž.š. dat da bude način našeg života, moramo doći do spoznaje da je sve od Allaha dž.š. i da ništa ne postoji u životu, a da to Allah dž.š. nije odredio. Moramo doći do stepena da volimo znanje koje stičemo na univerzitetskoj nastavi, baš kao što volimo i ono koje stičemo na časovima raligije i da oba izvora znanja nas jednako približavaju Allahu dž.š.

Dok živimo u ovom današnjem brzom životu, lahko se može desiti da zaboravimo da je sve što činimo dio naše veze sa Allahom dž.š. Neprestano sjećanje na Allaha dž.š. jeste ono idealno stanje, ali samo nekolicina nas može postići tako visok duhovni stepen. Zikr za studente je zato jednostavan i lagahan način da pojačamo sjećanje na Allaha dž.š. i samim tim poboljšamo vezu sa našim Stvoriteljem. Znanje koje stičemo na nastavi se lahko zaboravi ili ga ignorišemo, jer mnogo puta smo bili podučavani, a da nismo naučeni kako će nam to znanje vrijediti u našem životu. Ako znanje nije direktno povezano sa nečim veoma važnim, obično i ne hajemo za njega mnogo, zato šta može biti važnije nego povezati svo istinito saznanje koje stičemo sa znanjem o Allahu dž.š.?


Dok razmišljamo o znanju koje smo upravo stekli, kada činimo tu vrstu posebnog zikra, mi takođe tako pridajemo veću pažnju tome saznanju i veće su šanse da se toga opet sjetimo u budućnosti. Svako novo saznanje koje stekneš nakon učenja će biti bolje upečaćeno u tvojoj memoriji. Dakle, možemo uvidjeti da se veza između različitih saznanja iz različitih nastavnih predmeta može bolje shvatiti ako shvatimo da znanje o svemu što je Allah dž.š. stvorio nam može pomoći da svakim danom budemo sve bolji muslimani.

Još jedna korist od ovog studentskog zikra, a koristi su brojne, je taj da dok se student sjeća i spominje Allaha dž.š., on počinje i u drugom, mnogo pozitivnijem svjetlu, da gleda na svoga profesora. Nažalost, danas u školama studenti svoje profesore doživljavaju kao ljude koji pokušavaju da ih silom nakljukaju beskorisnim znanjem. Sasvim suprotno tome, profesori se mogu pokazati kao obzirne i brižne odrasle osobe koji nastoje dati nam znanje da bi bolje razumjeli Islam koji nam je Allah dž.š. propisao kao način života i kao one koji pokušavaju da nam daju znanje koje će nas približiti Allahu dž.š. Na taj način, studenti će sigurno razviti veću ljubav i respekt za svoje profesore. Kada se profesori i studenti vole i međusobno uvažavaju, to se odražava i na ljepšu atmosferu na nastavi. Svi su sretniji, više se trude, rade efikasnije i svi uče više.

Kroz svoju Objavu Allah dž.š. je veoma jasno pokazao koliko je bitno obrazovanje i sticanje znanja. Sticanje znanja je jedna od glavnih dužnosti svakog muslimana. Pa kako da onda ne učimo što više i ne crpimo znanje koje nam se tako obilno nudi dok studiramo? Zar nije divno to što možemo ispuniti našu dužnost i sticati znanje o Allahovom dž.š. stvaranju tokom našeg školovanja i istovremeno činiti zikr i time povećati korist koju stičemo tim znanjem i približiti se Allahu dž.š.?

Sjećati se Allaha dž.š. tokom našeg studiranja može biti uzrokom da izrastemo u izvrsne muslimane, koji mogu ispraviti mnoge pogreške u današnjem svijetu, koji mogu život proživjeti u čistom i istinski islamskom okruženju i koji će na Sudnjem danu imati dobru prliku da možda uđu u Džennet? Slavljen nek je Allah dž.š.!



24. 01. 2009.

Šta je sreća?


Ako imaš hrane u frižderu, odjeću na sebi, krov nad glavom i mjesto gdje ćes spavati – bogatiji si od 75% ljudi na svijetu.


Ako imaš novca u banci, u novčaniku i možeš odvojiti toliko da jedeš na nekom mjestu po svojoj želji – ti si u među 8% najbogatijih ljudi na svijetu.


Ako si se jutros probudio sa više zdravlja nego bolesti – blagoslovljeniji si nego milion ljudi koji neće preživjeti ovu sedmicu.

Ako nikad nisi iskusio opasnost u borbi, usamljenost zatvora, agoniju torture ili muke gladovanja – ti si ispred 500.000.000 ljudi na svijetu.

Ako možeš otići u džamiju i klanjati, bez straha od napada, hapšenja, mučenja ili smrti – sretniji si od tri milijarde ljudi na svijetu.

Ako su ti roditelji jos živi , i jos žive u braku – ti si među vrlo rijetkima.

Ako držiš uzdignutu glavu, osmijeh na licu i istinski si zahvalan Bogu – blagoslovljen si jer većina ljudi to ne može.

Ako si pročitao ovu poruku, sretniji si od dvije milijarde ljudi na svijetu koji uopšte ne znaju čitati.